Piše: Milan Milošević
“Podlegla je starom dekadentnom iskušenju da izmisli sebe kao sablaznu, nepriznatu i neshvaćenu pesnikinju; majka svoje dece i žena svog muža; ljubavnica mladog efeba; osoba iz bajkovite prošlosti; bard vojske osuđene na uništenje; učenica i prijateljica, strastvena pratilja. Od ovih (i drugih) “slika ličnosti”, stvorila je veliku poeziju našeg vremena. Ali nije imala kontrolu nad sobom, nije imala moć samospoznaje (i negovala je to neznanje). Bila je bespomoćna, bezbrižna i nesrećna, okružena “gnezdom” i sama, pronalazila je i gubila, i pravila beskrajne greške”.
O slezы na glazah!
Plač gneva i lюbvi!
O Čehiя v slezah!
Ispaniя v krovi!
O černaя gora,
Zatmivšaя vesь svet!
Pora pora pora
Tvorcu vernutь bilet.
- 15. marta 11. maя 1939.
U Parizu je 1930-ih formiran Savez prijatelja sovjetske domovine, kasnije transformisan u Savez povratka u domovinu koji je u pariskoj ulici De Bisi otvorio knjižaru i čitaonicu gde su posetioci mogli da se upoznaju s delima sovjetskih pisaca, da pročitaju sovjetsku štampu, ili da prisustvuju raspravama.
U Savezu je važnu ulogu urednika nedeljnika Evroazija 1928-1929. igrao Konstantin Rodzevič, Marinin bledi mladić sa vatrenim pogledom iz njenog praškog “romana”. Sin državnog savetnika poljskog porekla, Konstantin Rodzevič se školovao na univerzitetima u Varšavi, Kijevu i Petrogradu. Od prvih dana Oktobarske revolucije prešao je na stranu boljševika, borio se u mornarici u Odesi i na Donu, pa ga je Če-Ka 1919. (verovatno varke radi) osudila na smrt zato što se na Krimu predao belima pod komandom Vrangelovog generala Jakova Slašćova (koji će se i sam, razočaran, kasnije vratiti u SSSR gde će predavati na vojnoj akademiji, pa će ga ubiti brat momka kojeg je obesio u Džankiju na Krimu, ali to je druga priča).
Život i poetika Marine Cvetajeve između erosa i tanatosa (1. dio)
Rodzevič je bele, koji su takođe hteli da ga streljaju kao zarobljenika, ubedio da se predao jer želi da se kao plemić bori za pobedu carske vojske. A radio je za crvene u njihovoj pozadini. Posle Galipolja i Praga, preko Rige u Parizu je nastavio školovanje na Sorboni. Bio aktivan u Savezu za povratak u domovinu, a kao član Francuske komunističke partije otišao je u Španiju, gde je kao komesar učestvovao u obračunu komunista s trockistima i anarhistima.
Posle sloma Španske republike vratio se u Francusku gde je za vreme rata učestvovao u Francuskom pokretu otpora…
Nije bio jedini koga su nostalgija i oproštaj od iluzija motivisali da se pridruži sovjetskim obaveštajcima. Najupečatljiviji filmski heroj tog tipa je Mitja iz filma Nikite Mihalkova “Varljivo sunce”, (ruski Utomlёnnыe solncem, engl. Burnt by the Sun).
Njegov ratni put je bio složeniji od putu Sergeja Efrona, mada je takvim biografijama teže nego u pesničkim razlučiti fakta od mitologije.
Evroazija, ili pokajanje belogardejca
Nakon što se Pjotr S. Arapov, jedan od organizatora Saveza, nakon tri ili četiri putovanja u SSSR, 1930. nije vratio, Sergej Efron je preuzeo vodeću ulogu u Savezu za povratak. Uređivao je list Evroazija, a od 1931. je vrbovao i ohrabrivao emigrante da se vrate u domovinu, te organizovao slanje oko 300 emigranata da se bore na strani republikanaca u Španskom građanskom ratu.
Sergej Efron, sin članova Narodne volje koji su umrli u egzilu, je postao kadet carske vojske i pridružio se Beloj armiji. Kada se sve srušilo video je da su mnogi iz osvete za ubistvo voljenih, ili jednostavno iz straha i mržnje prema crvenima, zarobljene vojnike prečesto ubijali na licu mesta “prema zakonima ratnog vremena” koje su tumačili po sopstvenom nahođenju, ignorišući kodeks časti i principe starih oficira. On je Marini Cvetajevoj jednom ispričao kako je bio svedok pogubljenja boljševičkog komesara. Komesarov izraz lica je bio toliko odlučan da je on, kadet Sergej Efron, prvi put shvatio: “Naša stvar nije stvar naroda.”
Kad je preko sovjetske ambasade u Parizu Sergej Efron 1931. zatražio dozvolu za povratak u domovinu, rečeno mu je da belogardejac treba da zaradi poverenje. “S. Ja. se potpuno povukao u sovjetsku Rusiju; ne vidi ništa drugo, a u njoj vidi samo ono što želi.” pisala je Marina 16. oktobra 1932. češkoj spisateljici Ani Teskovoj, prijateljici bliskoj na daljinu, sa kojom se dopisivala 17 godina. Od 1922. do 1939. ni sa kim nije dopisivala toliko dugo kao sa Teskovom.
Marina, po svoj prilici nije znala da je njen muž Sergej Efron – verovatno pod uticajem svog ratnog druga (i Marininog Arlekina) Rodzeviča – postao saradnik Spoljnog odeljenja GPU u Parizu, a kasnije, od 1934. i NKVD. Kada je povremeno odlazio na nekoliko dana, nikada joj nije govorio kuda ide, niti zašto. A i kada ga je pitala, on je jednostavno odgovorio da putuje poslovno.
Loskaja citira protivrečna svedočanstva sagovornika koji tvrde da su se Marina i Sergej pri kraju pariskog života živeli praktično razdvojeni, da je Sergej Jakovljevič Efron živeo sa nekom damom, ali da je, naravno, obožavao Marinu, pa je, na primer, odmor na Atlantiku provodio s njom i decom…
Arijadna u Moskvi
Ćerka Arijadna je delila opredeljenje svog oca. Dok je studirala u Školi crtanja Luvr, u Savezu za povratak u domovinu je organizovala omladinsku organizaciju, pomagala u dizajniranju štampanih publikacija, radila u uredništvu časopisa organizacije Naš savez, i na osnovu tekstova iz sovjetske štampe u francuskim listovima objavila nekoliko tekstova o životu u SSSR-u.
Kad je pronašla posao stomatološke asistentkinje i počela da živi pariskim životom, Marina Cvetajeva se tome protivila – ili posao, ili ja. Zbog sukoba s majkom Arijadna je čak pokušala i samoubistvo, otvorivši ventil za gas. Spasao ju je otac rekavši kako u toj porodici stalno neko misli na samoubistvo. Njega je pratila senka samoubistva majke i brata. A ako je verovati memoarima njene sestre Anastazije, Marina je u mladosti pokušavala da izvrši samoubistvo: jednom 1908. tokom gostovanja Sare Bernar u Moskvi, ali joj je revolver otkazao; a drugi put 1910. zbog neuzvraćene ljubavi prema pesniku Vladimiru Nilenderu, kome je posvetila stihove u svom “Večernjem albumu”.
Nakon svađe s majkom Arijadna je u februaru 1935. napustila porodični stan u Klamaru, predgrađu Pariza, i nakon godinu dana provedenih kod raznih poznanika, u radosnom raspoloženju 16. marta 1937. s pariske železničke stanice Gar di Nor otišla u Moskvu.
Pred polazak, na sred ulice prijatelji su odsekli parče njene kose za uspomenu.
Marina je svu svoju majčinsku ambiciju usmerila na Mura, koga je, po sećanjima savremenika, preterano obožavala i u njemu podstakla egoistu. Kada bi neko na plaži rekao da se skloni jer zaklanja sunce, navodno bi odbrusila da sunce ne može zakloniti sunce.
Likvidacija rezidenta izdajnika
Kada je 4. septembra 1937. izrešetano telo sovjetskog “rezidenta izdajnika” Ignjatija Poreckog (poznatog kao Ludvig, i kao Rajs), pronađeno u blizini Lozane, Sergej Efron je postao sumnjivo lice. Sud u Ženevi je zatražio pomoć od francuske policije, a ova je izvršila pretres sedišta Saveza za povratak u domovinu i otkrila da je najmanje dvadeset ljudi bilo umešano u ubistvo odbeglog agenta.
Život i poetika Marine Cvetajeve između Erosa i Tanatosa (drugi dio)
Policija se međutim, posebno se fokusirala na ulogu Sergeja Efrona i Nikolaja Andrejeviča Klepinjina, koji je kao pripadnik belih preko Galipolja i Beograda došao u Pariz i tu učestvovao u radu Saveza za povratak u domovinu. Neposredni atentator je navodno bio Rolan Fransoa Rosij, poznat kao Abijat i Ljotčik, sovjetski obaveštajni oficir francusko italijanskog porekla. On je zvanično bio konobar u restoranu hotela “Ermitaž” u Monte Karlu, a posle i u drugim ekskluzivnim mestima, sve do njujorške Valdorf Astorije.
Prema široko rasprostranjenoj verziji događaja, Sergej Efron je bio umešan i u otmicu generala Jevgenija Karloviča Milera, predsednika Ruskog svevojnog saveza (ROVS) koji je tridesetih godina 20. veka, nastojao da uspostavi kontakt sa nacističkim režimom, kao saveznikom borbi protiv boljševizma. NKVD je 22. septembra 1937. godine u Parizu, namamio Milera da dođe na sastanak sa generalom Nikolajem Skoblinom, koji je do tada već nekoliko godina radio za sovjetsku obaveštajnu službu pod šifrovanim imenom “Farmer”. Na najavljenom sastanku sa nemačkim vojnim atašeom Štromanom i njegovim pomoćnikom Vernerom Milera su, umesto njih, sačekali sovjetski agenti Georgij Kosenko i Venijamin Gražul. General je uspavan hloroformom, stavljen u drveni sanduk i prevezen kamionom sovjetske ambasade u Avr. Odatle je zapečaćen u sanduku sa diplomatskim pečatom i prevezen na parobrod “Marija Uljanova”, koji je plovio za SSSR. U Moskvi, u zatvoru NKVD-a na Lubjanki, pod imenom Pjotr Vasiljevič Ivanov, Miler je ispitivan dve godine i pogubljen 11. maja 1939. godine.
Kad je u Francuskoj pokrenuta istraga, Sergej Efron je 10. oktobra 1937. iz francuske luke Avr otplovio za Lenjingrad brodom “Andrej Ždanov”, nazvanom po onom Andreju Aleksandroviču Ždanovu sovjetskom partijskom rukovodiocu po kome je za ideološki dogmatizam u kulturi skovan termin ždanovščina.
Marina, koja sa sinom Murom ostala u Parizu, je ispitivana u pariskoj prefekturi 22. oktobra i 27. novembra 1937. Na pitanje gde joj je muž, odgovarala da je on 11-12. oktobra 1937. otišao u Španiju. Tvrdila je da se ona u njegov posao ne meša, te da ne zna gde je, ali da je on čovek slab, krhkog zdravlja i da ne može biti agent… Na kraju dugog ispitivanja istražitelj kriminalističke policije izgovorio frazu koju je zapamtila: “Aktivnost vašeg muža je bila zapanjujuća.” – “L’activité devotremari étaitfondroyante.”
Marina sama među svojima u tuđini
Emigranti su bili sumnjičavi prema onima koji su, iz patriotskih razloga, pokazivali simpatije prema Sovjetskom savezu ili najavljivali da će se tamo vratiti. O tome svedoči i “tužni Pero” ruske šansone Aleksandar Vertinski koji se iz emigracije vratio u SSSR u toku Otadžbinskog rata. Kada su emigranske novine objavile da je njen muž NKVD-ovac, čekista, Marina je, kako piše Nina Berberova, bila potpuno sama. Nakon Sergejevog bekstva, već krajem 1937. ona je podnela dokumenta potrebna za izlazak iz Francuske. Međutim, neobično dugo je čekala sovjetsku vizu.
Poetesa Irina Odojevceva u knjizi “Na obalama Sene” opisuje kako se Marina Cvetajeva pred povratak u SSSR opraštala od nje i njenog muža, književnika Georgija Ivanova, koga nije mogla da podnese smatrajući ga peterburškim snobom.
Georgij Ivanov joj brzo prilazi i ljubi joj ruku koju mu ona pruža posle kratkog oklevanja.
“Marina Ivanovna! Kako mi je drago! Plašio sam se da neću moći da se oprostim od vas pre nego što odete.”
“Drago?” upitala je hladno. “Nisam to očekivala.”
“Strašno mi je drago!” potvrdio je vatreno. “Na kraju krajeva, malo je verovatno da ćemo se uskoro ponovo videti.”
“Nikada se više nećemo videti. Nikad”, odbrusila je hladno.
A Odojevcevu pita malo toplijim glasom: “A recite, da li je i vama drago?”
“Strašno drago!”, kaže Odojevceva, iskreno. Marina sleže ramenima. “ Gotovo sam spremna da poverujem. A sada me većina mojih bivših poznanika ne prepoznaje na ulici; ne klanjaju mi se, okreću se od mene.”
“Nismo je cenili, nismo je voleli, nismo je sprečili da se vrati u Moskvu. Ne samo da je nismo zadržali, već smo je gurnuli da učini ovaj katastrofalni korak. Marina Cvetajeva je naš zajednički greh, naša zajednička krivica, neotplativ dug”, piše Odojevceva.
U svojim Razmišljanjima, Zinaida Šahovskaja citira reči koje je Marina Cvetajeva uz uzdah izgovorila kad su se poslednji put srele: “Nemam gde da idem – a emigracija me tera.”
“Bila je u pravu, piše Šahovskaja, emigracija je zaista stisnula nju, kojoj je ljubav bila potrebna kao vazduh, svojom potpunom ravnodušnošću i hladnoćom prema njoj.”
Marina Cvetajeva i njen sin su se u francuskoj luci Avr 12. juna 1939. ukrcali na brod “Marija Uljanova” koji je posebnom linijom prevozio grupu izbeglica iz Španije, decu i odrasle, kao i grupu Rusa koji su bežali iz stranih zemalja.
Postojao je još jedan razlog da otputuje u SSSR. Rat se približavao. Između 15. marta i 11. maja 1939. piše stihove o plaču gneva i ljubavi, o Češkoj u suzama, Šapaniji u krvi, uz opet provejavajući suicidni zaključak da je vreme da se vrati Tvorcu bilet. Polazeći na put u Rusiju, ona koja je 1917. zapisala da će za mužem, ako ostane živ, ići kao kuče, pred polazak kaže: “Vot, pošla kak sobaka…”
U Lenjingradu, nakon 17 godina
Brod je stigao u Lenjingrad 18. juna. Nakon sedamnaest godina Marina Cvetajeva se vratila u domovinu za koju je ranije mislila da se neće vratiti. U jednoj pesmi kaže da ni na karti , ni u prostranstvu nema takve zemlje kakvu je u pismima iz Moskve opisivala njena ćerka Arijadna i pitala se da li je moguće vratiti se u srušeni dom.
U Lenjingadu se, kako piše filološkinja Irma Kudrova u knjizi “Pogibija Marine Cvetajeve”, našla u za nju nadrealnom svetu. Marinu i Mura dočekala je Ana Jakovljevna Trupčinskaja, starija sestra njenog muža. Ona je oklevala da ih odvede u svoju kuću, jer bi nju i njenu ćerku studentkinju u “Velikoj kući”, sedištu NKVD-a na Litejnom prospektu, intenzivno ispitivali o svima koji su posetili njihov stan.
Njih troje su šetali svetlim junskim ulicama Lenjingrada. Zidovi mnogih zgrada bili su ukrašeni ogromnim plakatima koji su propagirali rad kao ideal socijalističkog društva: krupan mladić u radničkom kombinezonu i bujna devojka u crvenoj marami, snop zrelog klasja žita. Skupovi i proslave u čast osvajača svemira, pilota, polarnih istraživača, padobranaca su se smenjivali sa osudama i psovkama upućenim njenim sunarodnicima koji su označeni kao izdajnici svega što je sveto, kao banditi koji su izgubili poslednje ostatke savesti.
Dok su se sutradan vozom približavali Moskvi razmišljala je koga će prvo videti na peronu?
Svog muža, ćerku, sestru? Možda čak i Pasternaka?
Na peronu ih je dočekala samo Arijadna u pratnji čoveka srednjeg rasta, blago punačkog, blago gluvog, sa šarmantnim osmehom belih zuba. Predstavljen je kao Samuil Gurevič, Arijadnin prijatelj i kolega. Ona će kasnije reći da joj je to momak, a on je, inače, radio za NKVD.
U kući br. 4/33 u naselju “Novi Bit” u Bolševu, (sada je to ulica Marine Cvetajeve, br. 15), koja je pripadala NKVD-u, a ne Književnom fondu, kako je Alja lagala u pismima majci, čekao je njen bolesni muž Sergej Jakovljevič Efron. Prvu godinu svog sovjetskog života pod imenom Andrejev, on je proveo u sanatorijumima NKVD. U Odesi se kupao u moru, u Kislovodsku u mineralnim kupkama i pio lekovitu mineralnu vodu narzan.
U dači namenjenoj za smeštaj agenata pod specijalnim tretmanom zajednički su živele dve porodice u odvojenim sobama sa zajedničkom trpezarijom: pored Marine, Sergeja, Mura i Arijadne Efron, tu su živeli i Efronov kolega iz pariskog Saveza za povratak u domovinu Nikolaj Andrejevič Klepinjini, njegova supruga Nina Nikolajevna i njihov sin Dmitrij, koji su znatno pre Marine stigli u Moskvu.
U svom dnevniku, Cvetajeva će se ovako sećati tih dana: “… Neprijatno… Postepeno boli srce… Živim bez papira, nikome se ne pokazujem… Prizvuk pod-tona je zastrašujući… S.-ova bolest. Strah od kraha njegovog srca… Ruke su mi pune posla… Podrum: 100 puta dnevno. Kada da pišem? Luda vrućina koju ne primećujem: potoci znoja i suza teku u sudoperu. Nemam nikoga za koga da se držim…”
A sestra Asja? Gde je ona? – Asja je uhapšena. Još 1937. godine, mesec i po dana pre dolaska Sergeja Jakovljeviča u Moskvu.
Ali zašto? – Niko ne zna.
Kako to da niko ne zna? A Andrjuša, sin? – I on je uhapšen. Bio je u poseti majci kada su došli po nju.
A Serjoža nije saznao šta se dešava? – Pokušao je, ali nije mogao. Nadao se i da će pomoći Dmitrij Petrovič Svjatopolk-Mirski dugogodišnji prijatelj Marine Cvetajeve i Sergija Efrona, kritičar i filolog poznat u krugovima ruske emigracije, popularni profesor na Kings koledžu u Londonu koji se vratio se u Rusiju još 1933.
Ali, ništa od toga nije bilo… I Mirski je uhapšen 1937.
Dugi oproštaj, suvišne suze…
Dva i po meseca po dolasku Marine Cvetajeve u Moskvu, 27. avgusta 1939. uhapšena je Marinina ćerka Arijadna Sergejevna Efron. Cvetajeva je zapisala u svom dnevniku:
“Odmotavam ranu, živo meso. U noći 27. Aljin odlazak. Alja je vesela, hrabro se drži. Šali se… Odlazi bez oproštaja!
‘Alja, bez oproštaja od bilo koga?!’
Ona, u suzama, maše preko ramena!
Komandant (starac, ljubazno): ‘Bolje tako. Dugi oproštaj, suvišne suze…’”
U septembru 1939. godine, NKVD je uhapsio Sergeja Efrona, a u novembru Nikolaja Klepinjina, njegovu suprugu Antoninu (Ninu) Nikolajevnu i njenog najstarijeg sina iz prvog braka Alekseja Sesemana. Zamah tužioca je vremenski, prostorno i geostrateški bio grandiozno sveobuhvatno paradoksalan.
Nikolaj Klepinjin je optužen za veze sa obaveštajnim službama Francuske, Belgije, Nemačke, Sjedinjenih Država i Velike Britanije; njegova žena Nina Nikolajevna Klepinjina za veze sa Gestapoom… A svi su optuženi da su bili povezani sa piscem Romanom Gulom (takođe optuženim da je radio za Gestapo); a providnim nitima i sa Georgijem Leontijevičem Pjatakovim koji je posle javnog suđenja u Sali sa stubovima Doma sindikata kao pripadnik “Paralelnog antisovjetskog trockističkog centra” streljan 1937. godine.
Sergije Efron je optuživan da je kao bivši belogardejac infiltriran u državnu bezbednost SSSR bio francuski špijun, ali da je bio u vezi sa Abramom Sluckim (umro u prisustvu vlasti 1938.) i Sergejom Špigelglasom (uhapšen 1938. godine), koji je radio pod generalnim komesarom državne bezbednosti Henrihom Grigorijevičem Jagodom (pogubljen 1938. godine).
Pismo Beriji
Nakon hapšenja Arijadne i Sergeja Efrona Marina Cvetajeva 23. decembra 1939. piše pismo šefu NKVD Lavrentiju Beriji:
“… Odmah posle hapšenje moje ćerke 27. avgusta 1939. godine, tačno dve godine nakon njegovog odlaska u Sovjetski Savez, 10. oktobra uhapšen je i moj muž, potpuno bolestan i mučen njenom nesrećom. Ne znam za šta je moj muž optužen, ali znam da nije sposoban ni za kakvu izdaju, dvoličnost ili prevaru. Poznajem ga – 1911–1939 – skoro 30 godina, ali ono što znam o njemu, znala sam od njegovog prvog dana: da je on čovek najveće čistote, samopožrtvovanja i odgovornosti. Prijatelji i neprijatelji će reći isto…
Zaključujem molbom za pravdu. Ovaj čovek je služio svojoj domovini i ideji komunizma dušom i telom, rečju i delom. Teško je bolestan; ne znam koliko mu je života ostalo posebno posle takve traume. Bilo bi strašno da umre, a da ne bude oslobođen.”
Što kažu Rusi, šumu seku, iverje leti, tu ne pomaže pismo pesnikinje?
Izvor: Vreme
