Piše: Rada Stijović
Zanimljivo je da se u Karađorđevim pismima u početku dešavalo da se počne sa obraćanjem na Vi, a onda pređe na ti. Međutim, kasnije, kada je pisarsku dužnost preuzeo Stojan Nenadović, pisma su postala jednoobrazna.
Sve češće nam se u poslednje vreme u jeziku reklama obraćaju sa ti. U javnosti su podeljena mišljenja o tome – jednima je to znak nepoštovanja i nekulture, drugima, neposrednosti i bliskosti, jer, kažu, nije kod Srba duga tradicija obraćanja sa Vi. U vezi s tim je u jednoj jezičkoj grupi na internetu postavljeno pitanje – kada su Srbi počeli jedni drugima tako da se obraćaju.
Govorićemo samo o nedavnoj prošlosti, o vremenu od pre dva veka i obnovljenoj srpskoj državnosti. U doba nastajanja moderne srpske države tokom Prvog srpskog ustanka veoma se povećala potreba za pismenom komunikacijom u vojsci, upravi, sudstvu, diplomatiji i drugim poljima državnog života. Ustanici su vrlo dobro znali da im je za uspeh njihovog poduhvata potrebno i dobro poznavanje vođenja prepiske, i to kako sa domaćim ljudima tako i sa strancima na raznim državnim, upravnim i društvenim položajima. Kada se čita obimna prepiska ustaničkih vođa, vidi se da su oni umeli veoma dobro da pismeno komuniciraju i između sebe i sa ličnostima van Srbije.
Za to su mogli biti zaslužni i u Austriji školovani činovnici koji su prešli u Srbiju. Međutim, nema sumnje ni da su se pisari u ustaničkoj Srbiji oslanjali na jedan priručnik za pisanje pisama. To je knjiga Atanasija Stojkovića Serpski sekretar (izdata u Budimu 1802. godine, drugo izdanje 1862), koja sadrži uputstva o formi, stilu, jeziku pisama i službenih dokumenata u zavisnosti od njihove namene (ugovori, testamenti, obligacije, punomoćja, pozivi, čestitke, poslovna, ljubavna, rodbinska ili prijateljska pisma i dr.). Stojković piše na malo srbiziranom slavenosrpskom jeziku, što je bilo u skladu sa njegovim stavom da ne može pisati „slavenski“ (tj. ruskoslovenski), jer većina čitalaca to neće razumeti, a ne želi da piše ni „serpski sovsjem prosto“.
Posebnu pažnju Stojković obraća savetima kako se kome treba obraćati – kako koga osloviti i kako ga pozdraviti na kraju pisma. Prema tim savetima samo najbliži srodnici i bliski prijatelji (otac – sinu, majka – kćeri, drug – drugu i sl.) obraćaju se jedni drugima sa ti, dok se svi ostali, i u zvaničnim i u nezvaničnim pismima obraćaju sa Vi (uključujući i decu koja se obraćaju roditeljima).
Da su Stojkovićevi saveti imali odjeka u ustaničkoj Srbiji dokaz su brojna pisma ustanika, odnosno ustaničkih vođa. U tim pismima se uvek pazilo na jezik i stil u zavisnosti od statusa ličnosti kojoj se piše. Ustanički dokumenti pisani za unutrašnje potrebe (pisma, presude, tapije, uredbe, potvrde) uglavnom su na narodnom jeziku (najviše na ekavskom šumadijsko-vojvođanskom dijalektu), s dosta uobičajenih turcizama, ali i reči s ruskoslovenskim i ruskim fonetizmom koje je doneo 18. vek. Ruskoslovenski i slavenosrpski (kao i ruski, nemački i francuski) bili su obični samo u prepisci upućivanoj iz zemlje: Srbima u Austriji, austrijskim vlastima, Rusima, crnogorskom vladici. U skladu sa savetima bilo je i, za nas ovde posebno interesantno, novouspostavljeno počasno oslovljavanje sa Vi, koje je Evropa upotrebljavala mnogo vekova pre toga, a u Srbiji je počelo sa pismima srpskih ustanika Karađorđu, kao i sa Karađorđevim pismima ustaničkim starešinama. Zanimljivo je da se u Karađorđevim pismima u početku dešavalo da se počne sa obraćanjem na Vi, a onda pređe na ti. Međutim, kasnije, kada je pisarsku dužnost preuzeo Stojan Nenadović, pisma su postala jednoobrazna.
Praksa koja je počela sa pismima srpskih ustanika pod Karađorđem, nastavljena je kasnije u jednom delu srpskog društva i traje do danas. Koliko će se savremene tendencija obraćanja sa ti raširiti, ostaje da se vidi.
Izvor: Politika magazin
