Piše: Slobodan Orlović
Vlast se zaigrala sa prekrajanjem zakona radi dostizanja bitnih političkih ciljeva: kontrole pravosuđa, posebno javnog tužilaštva, i pripremanja izborne pobede. Prvo se hitnim „Mrdićevim zakonima“ (januar 2026) izvršna vlast pokušala osigurati od radnji organa gonjenja i objektivnog utvrđivanja odgovornosti u aktuelnim i budućim predmetima („Nadstrešnica“, „Generalštab“ i dr). Zakoni su, između ostalog, skrivali plan kadrovskog pražnjenja Javnog tužilaštva za organizovani kriminal, ne bi li mu se rad učinio nemogućim dok se ne izaberu pouzdani organi gonjenja. Ovo stoga jer su po Mrdiću neki od postupajućih, ranije upućenih, tužilaca morali da se vrate u matična tužilaštva. Po istoj matrici, iz Skupštine a ne iz Vlade i Ministarstva, „Petrašinovićevim zakonima“ (M. Petrašinović, poslanik) predlažu izmene zakona: o lokalnim izborima, o izboru narodnih poslanika, o Ustavnom sudu i dopune Zakona o izboru predsednika Republike. Njima bi trebalo još više zamutiti vodu pred dugo čekane parlamentarne izbore pre svega time da birač svojim potpisima može da podrži više izbornih lista.
Prvi „zakonotvorac“ (sa novinarskom karijerom), U. Mrdić, proveo se kao bos po trnju u kritičkoj analizi svog zanatskog proizvoda koji mu je odaslala Venecijanska komisija. Otprilike, sve obrišite i vratite se na staro (samo da nam se ne naljuti pa ponovo na desetak dana ode pod šator štrajkujući glađu). Ali pomenuti, i drugi stručnjaci, dali su se u novu konstrukciju, ne želeći da vrate prvobitna zakonska rešenja, već da ih usavrše donoseći najnovija. Poput nekih reinkarniranih sofista čitaju preporuke iz Venecije tako da od lošeg prave gore, pride popunjavajuću pravne praznine na koje im nije ni ukazano. Ne slušaju: da o prigovoru tužioca na obavezno uputstvo ne može da odlučuje nadređeni tužilac; da je neprimerena uloga Ministarstva pravde u tužilačkoj međunarodnoj saradnji; da se predsednici sudova i glavni tužioci ne biraju na ponovni mandat; da se tužioci ne upućuju u hijerarhijski viša tužilaštva, niti da većinu u Visokom savetu tužilaštva potrebnu za upućivanje ne treba smanjivati (sa osam na šest glasova); da ne treba degradirati položaj Posebnog tužilaštva za visokotehnološki kriminal; i dr (vid.) Sve su prilike da se saga o Mrdićevim zakonima i međunarodnim preporukama nastavlja.
Paralelno, navedeni zakonotvorac upravo predsedava sednicom skupštinskog Odbora za pravosuđe (…), i usvaja predloge „Petrašinovićevih zakona“. Sve su prilike da će i ovi akti, koji pretežno odstupaju od međunarodnih preporuka i standarda, biti kastrirani od Venecijanske komisije ako pred nju dođu (makar što je i sam predsednik Ustavnog suda njen član).
Šta se može naći u tim predlozima izbornih zakona i šta je za izbore nevaljano? Poznato je da pred svake izbore niknu vladi lojalne izborne liste, imena sličnog opozicionim listama. One su tu uz podršku vlasti koja im sofisticiranim metodama prikuplja potpise podrške ne bi li pomeli rasuđivanje potencijalnih birača opozicije. Nova mogućnost da se potpiše za neograničen broj takvih listi (predlog izmena člana 43 Zakona o lokalnim izborima i člana 72 Zakona o izboru narodnih poslanika) dovešće do prave pometnje u izbornoj kampanji i danu izbora. Rasipanje verovatnih opozicionih glasova bilo bi umnoženo glasanjem i za te politički lažne kandidate, što direktno ide u korist eSeNeSu i pripadnicima, kreatorima ovog predloga. Petrašinovićeva izborna „reforma“ podrazumeva i uravnilovsku obuku za sve članove izbornih komisija i odbora na parlamentarnim, lokalnim i izborima za predsednika Republike koju bi sprovodila Republička izborna komisija. Bez potvrde o obučenosti nema članstva u komisiji ili odboru. Iako ovo može stvoriti utisak da je reč o stvaranju kvalitetnijih članova izbornih organa, pre će to biti usko kontrolno grlo provere lojalnog personala, što je u slučaju Srbije realnost u raznim sferama.
Vredne pomena su i preciznije odredbe o tome šta eliminiše prihvatanje izborne liste nacionalne manjine, ne bi li se smanjile dosadašnje brojne zloupotrebe ovog izbornog prava nacionalnih manjina i smanjio prostor za diskreciono (čitaj: niz dlaku vlasti) odlučivanje izbornih komisija. Međutim, sve naše izborne komisije – koje su po svom sastavu pristrasne jer većinski štite interese vladajućih – i dalje imaju glavnu reč pri odlučivanju da li je neka izborna lista manjinska, uz neobavezujuće mišljenje nacionalnog saveta nacionalne manjine.
Klasična ustavna praksa da parlamentarna vlada predlaže zakone, i tako vodi politiku, trenutno je u Srbiji u drugom planu, skrajnuta modelom gde poslanik iz vladine skupštinske većine predlaže zakone. Umesto da poslanici podrže vladin predlog, ovde je na sceni parlamentarni paradoks da vlada podržava poslanika – ili po inverziji one stare slike: redovi naređuju đeneralima (S. Jovanović). Mogu li ti redovi, u ovom slučaju pomenuta dvojica, uopšte da napišu akt političke namere uvijen u pravne korice, pride i antidemokratski, drugo je pitanje. Ili prvo, ali bez odgovora, bar do izbora i do prvostepenih presuda.
