Piše: Mišo Vujović
Gledaoci vide ono što se dešava ispred kamere. Dramu iza nje, naročito u direktnim prenosima, po pravilu niko ne primeti. A tamo uvek nešto vreba: neko nagazi kabl za napajanje, internet „zabaguje“ baš kad ne bi smeo, vremešna gospođa širokim leđima zakloni kadar kao da je poslata da testira hrišćansko strpljenje snimatelja. I tek tada počinje pravi prenos — ne događaja, već živaca.
Godinama Nikšićani Rajo Jevrić i Bato Samardžić beleže najznačajnije trenutke u manastiru Ostrog. Rajo dramaturg, Bato snimatelj — dvojica vrhunskih profesionalaca i dobrih ljudi, majstora zanata koji svoj posao ne rade samo tehnikom već i verom.
I tu, u suštini, nema ničeg spornog osim što tehnika odavno zaslužuje da bude smeštena u muzej telekomunikacija.
Ali upravo tu počinje mala ostroška pobeda nad savremenim haosom. Dok se velike televizije ponekad gube u šumama kablova, servera i produkcionih timova, Rajo i Bato sa jednom fiksnom i jednom pokretnom kamerom, gotovo „na štap i kanap“, uspevaju da gledaocima prenesu svaki detalj praznika Svetog Vasilija Ostroškog najposećenije duhovne svečanosti u Crnoj Gori.
I dok narod gleda litije, molitve i kolone poklonika, iza kadra traje tiha bitka sa strujom, signalom, vremenom i nemogućim uslovima. Zato se ponekad čini da stara narodna nije nastala u ratu nego baš u nekom direktnom prenosu sa Ostroga: boj ne bije svijetlo oružje, već srce u junaka.
Izvor: IN4S
