Piše: Filip Dragović
Ne treba dirati ničija spomen-obilježja, ničije zastave, grbove, transparente. Ako se nekom nešto ne sviđa, i ako neko nešto ne voli, makar te simbole našao na sred ulice, ne treba ih unižavati, prljati ili, daleko bilo, uništavati. To bi bila stvar elementarne kulture ali i njegovanja građanskog mira i suživota. Što ne voliš da neko uradi tvojim simbolima, ne čini ni ti tuđima. I, toliko o tome sa te strane.
Međutim, sa druge strane, bilo bi korisno primjetiti da svako kačenje i vješanje svih takvih simbola, mimo mjesta koja su za to predviđena (razni zvanični jarboli i postamenti) predstavlja nekulturno i necivilizovano nametanje istih, mimo normi i ljudskog reda. Bivši režim, i njegovi kuriri na terenu (a „teren ih prepoznaje“) svoju frustraciju gubitkom vlasti i zvaničnih pozicija, prazne uličnim aktivnostima koje krše zakon i provociraju neistomišljenike.
Klasično kršenje zakona o državnim simbolima i unižavanje istih jeste kačenje državnih zastava na ogradu Cetinjskog manastira i par cetinjskih crkvi. Takvim nezakonitim radnjama DPS kuriri provociraju one koji na Manastir ne gledaju kao na žicu za sušenje zastava, niti kao na navijačku tribinu. Pa ipak, crnogorska policija, mimo svake logike, i dalje dežura pored tih zastava, da ih neko ne bi skinuo.
Sličan primjer tome je i postavljanje navijačko-političkog transparenta na stijeni kraj Kolašina. U redu je da neko ima nadahnuće za takav performans, ali je jednako legitimno da neko ima kontra-nadahnuće i kontra-estetiku. Pomenuti transparent na stijeni ne može imati nikakvu zakonsku zaštitu. Bar ne u zakonom uređenom društvu. A valjalo bi propitati koliko je dozvoljeno ovakvo kačenje simbola u zahvatu saobraćajne trake, i to na mjestu gdje je moguć odron ili nešto slično?
Druga je stvar što nas običajno pravo i zdrav razum vodi do rezona da je „bolje ne dirati“ tuđe ambleme. Konačno, ima po Crnoj Gori i onih simbola iz druge identitetske grupacije, trobojki koje vise gdje im nije mjesto itd…. pa bi nasilno uklanjanje jednih izazvalo domino-efekat uklanjanja drugih. Ali, osnovna „krivica“ nije u onima koji revoltirano skidaju, nego u onima koji neprimjereno kače.
No, vrzino kolo identitetskih kačenja i vješanja, opet nas na kraju dovodi do stava da takve krivce, bar za sada (dok se svi skupa ne emancipujemo), ne treba tražiti, već ih je pametnije ignorisati i proći svojim, civilizovanim putem. Bar do onog trenutka kada u „ovim gorama“ počnu da znače, nekom nešto, državne i političke „regule“.
