Piše: Rajan Meili
Preveo: Danilo Lučić
Doktor Gabor Mate je nagrađivani autor knjiga Kada telo kaže ne (When the Body Says No), Budite oslonac svojoj deci (Hold On To Your Kids) i U svetu gladnog duha (In the Realm of Hungry Ghosts). Nedavno je bio pozvan da govori na konferenciji Plemenskog veća Saskatona (Saskatoon Tribal Council), koji okuplja sedam zajednica Prvih nacija Saskačevana (Saskatchewan First Nations – odnosi se na domorodačke grupe naroda koji su pre kolonizacije naseljavali teritoriju današnje kanadske provincije Saskačevan, prim. prev.). Iskoristio sam tu priliku da razgovaram sa dr Mateom o njegovom pisanju i ukrštanju zdravlja i politike.
Možete li mi reći nešto o svom novom projektu?
Nameravam da napišem knjigu koja se za sada zove Toksična kultura: kako se razboljevamo od kapitalizma (Toxic Culture: How Capitalism Makes us Sick). To je radni naslov. Moja teza je da sama priroda sistema u kojem ljudi žive svoje živote predstavlja značajan izvor bolesti. Postoje, naravno, očigledni faktori poput zagađenja životne sredine, toksina, a zatim i društvene determinante zdravlja o kojima vi pišete u svojoj knjizi Zdravo drutšvo (A Healthy Society): uticaj siromaštva, uticaj nejednakosti, uticaj istorije i kontinuiranog rasizma. Postoji članak u novinama Saskatoon Star Phoenix o praksi određivanja kazni na sudovima u Saskačevanu. Postoji velika verovatnoća da će ljudi koji se identifikuju kao domoroci dobiti dvostruko duže kazne od onih koji se tako ne identifikuju. To će imati posledice po zdravlje.
Ali ja ću otići i korak dalje i reći da čak i ljudi koji se ne nalaze na samom kraju ekonomske nejednakosti ili sistemskog rasizma i dalje oboljevaju već samim načinom na koji živimo svoje živote. Stres pod kojim živimo, konkurencija, agresivnost, neizvesnost, gubitak kontrole koju doživljavamo u svojim životima. Rodne nejednakosti, to nisu samo društveni fenomeni, oni imaju stvaran uticaj na zdravlje zajednice. To je izolacija koju ljudi doživljavaju.
Kada pomislite na pojedince koji završe sa dvostrukom zatvorskom kaznom, očigledno je da to ima veliki uticaj na njihovo sopstveno zdravlje. Kakav to vrši uticaj na zdravlje njihovih porodica i zajednice oko njih?
Porodice su dodatno lišene kontakta i dodatno razbijene. Deca su lišena svojih roditelja. U Sjedinjenim Državama su rađena istraživanja o zakonima u vezi sa posedovanjem droge i o tome kakvi su njihovi efekti na decu zatvorenika. I naravno, u Sjedinjenim Državama, takođe, ljudi koji se nazivaju obojenima ili pripadnicima manjina imaju veću verovatnoću da budu zatvoreni na duže vreme. U tom smislu, u krivično-pravnom sistemu nema nikakve jednakosti, niti u njegovom uticaju na porodice.
Na individualnom nivou, možete uzeti majmune i izolovati ih, a zatim meriti njihove dopaminske receptore i ustanovićete da su oni značajno smanjeni. Drugim rečima, u njihovim mozgovima ima manje receptora za hemikalije za motivacije i nagrade. Zatim ih vratite u društvo i ti dopaminski receptori mogu da se obnove, osim ako su maltretirani i potčinjavani, u tom slučaju se ne obnavljaju. Dakle, način na koji se odnosimo prema ljudima ima fiziološki uticaj. Kada ih zatvorite, kada ih držite u izolaciji, kada ih isključujete iz zajednice, vi ih povređujete. Zatim, ko su ljudi koji završavaju u zatvoru? Doktor Besel van der Kork (Bessel van der Kork), stručnjak za traumu sa Univerziteta u Bostonu, rekao je da su 99% ljudi u krivično-pravnom sistemu bili traumatizovana deca.
Sećam se da sam čuo za istraživanje koje pokazuje da više od 95% zatvorenika ima neku mentalnu bolest.
Da, apsolutno, a osnova mentalne bolesti je trauma. I tako imate situaciju u kojoj se već traumatizovani ljudi dodatno traumatizuju zatvorskim sistemom. Nemamo baš horor priče kakve imate u Sjedinjenim Državama sa privatnim zatvorima, ali je prilično strašno i u Kanadi.
Kada pomislite na period života tokom kojeg su ljudi u zatvoru, to je period u kojem se njihova trauma održava i u kojem im se uskraćuje mogućnost razvoja. Takođe razmišljam o HIV-u u Africi, gde imate ljude koji umiru u godinama kad su radno sposobni i sposobni za podizanja dece, i o efektu koji to ima na zajednice. Kada iz jedne zajednice uklonite sve mlade muškarce, šta to čini njihovim ekonomskim mogućnostima, koje su njihove šanse da imaju generaciju dece koja takođe neće biti traumatizovana?
Tačno. I skoro 30% ljudi u zatvorima u Kanadi su domorodačkog porekla, iako čine svega 4% stanovništva.
U Saskačevanu je to bliže 80%.
Koliki procenat stanovništva Saskačevana čine domorodački narodi?
Petnaest do 20%.
A oni čine skoro 80% zatvorske populacije. Dakle, zašto su u zatvoru? Zato što su već bili traumatizovani, i kao pojedinci i kao narod. Zato se, na primer, okreću drogama kao načinu da ublaže svoj bol. I šta onda radimo? Kažnjavamo ih. Ne samo da ih kažnjavamo, nego ih dodatno traumatizujemo. A zatim, po važećim pravilima, držaćemo ih u zatvoru još duže. Ako ćemo trošiti više novca na represiju i zatvaranje ljudi, biće manje novca za programe i rehabilitaciju u zatvorima. Tako dobijamo taj takozvani korektivni sistem koji ništa ne ispravlja.
Dakle, to je očigledno dobar primer “nizvodnog” razmišljanja koje se javlja tek sa posledicama; imamo problem i zaključaćemo ga ili odgovoriti na njega tek nakon što se desi. Kako bi izgledao pristup koji ide uzvodno, ka uzrocima kada je reč o kriminalu koji postoji?
Pa, mnogo zločina se počini zato što smo nešto proglasili kriminalnim na vrlo proizvoljan način. Ne postoji ništa kriminalno u posedovanju alkohola, ali postoji u posedovanju heroina. Zašto? Heroin je dugoročno gledano daleko bezazleniji od alkohola kada su u pitanju zdravstvene posledice. Nije zločin posedovati nikotin ili cigarete, ali jeste posedovati kokain. Zašto? Ne preporučujem nikome kokain ili heroin, samo kažem da, ako govorimo o zdravstvenim efektima, nijedno se ne može porediti sa cigaretama.
Nauka ili istraživanje koje iznosim relevantni su samo zato što pitanja koja osvetljavaju imaju značaj za ljude.
Mnogi ljudi u zatvorskoj populaciji najpre završe u zatvoru zbog nekog zločina, ali se kasnije vraćaju zbog kršenja uslovne slobode ili neplaćanja kazne, pa tako imate administrativne, proceduralne prekršaje, koje bismo vi ili ja mogli da rešimo novčanom kaznom ili advokatom, dok oni moraju da odsluže kaznu.
A zločini se čine i zato što su određene droge ilegalne, pa za njih moraju da plate velike sume, a da bi do tih suma došli, moraju da počine zločin. Dakle, već samim proizvoljnim odlukama o tome šta se smatra kriminalnim ponašanjem, mi stvaramo mnogo kriminala.
Kako ide ona izreka? „Zakon, u svojoj mudrosti, zabranjuje i bogatima i siromašnima da spavaju ispod mostova.“
Tako je. To je rekao Anatol Frans.
Zabranjuje i bogatima i siromašnima da ubrizgavaju kokain.
Bogati ne moraju, oni mogu da kupe kokain u prahu.
Tačno, i niko to ne primećuje jer to mogu da rade u sigurnosti svog doma.
Upravo tako. U Sjedinjenim Državama je posedovanje krek-kokaina kažnjavano deset puta strože nego posedovanje kokaina u prahu. Ko koristi krek-kokain? Siromašni crnci. Ko koristi kokain u prahu? Bogati belci. Efekti su isti, nije važno, jedno nije gore od drugog.
Zatim, ako pogledate ko postaje alkoholičar, ko čini nasilne zločine, to su ljudi koji su bili traumatizovani. A traumatizovani su vrlo sistematski i namerno, kroz zvanične državne politike. To nije bila neka devijacija, trajalo je više od sto godina, i na mnogo načina traje i dalje.
Dakle, pristup “uzvodno”, usmeren ka uzrocima, podrazumevao bi da se mnogo resursa i energije, koji se sada troše na represiju i zatvaranje, preusmere na programe koji bi pomogli mladim porodicama da ne ponavljaju traume prethodnih generacija. Obrazovni i zdravstveni sistem morali bi da izdvajaju mnogo više novca. Ali bismo taj novac kasnije uštedeli kroz ekonomsku aktivnost, manju stopu kriminala, znatno niže troškove zdravstvene zaštite, i tako dalje. Naravno, niko ne razmišlja dugoročno. Institucije razmišljaju samo u okvirima godišnjih budžeta. Nijedan birokrata neće imati koristi od razmišljanja petnaest godina unapred.
Kada govorim o Apstrimui pristupu koji ide ka uzrocima, najčešći prigovor je sledeći: Kanađani imaju politički ciklus od najviše četiri godine. Kada pogledate zajednice Prvih naroda, one imaju dvogodišnji politički ciklus za poglavare i savete prema Indijanskom zakonu, što im još više otežava dugoročni uspeh. To jeste tačno, ali postoje primeri dugoročnog razmišljanja uprkos kratkim političkim mandatima.
Mediker u Saskačevanu je sjajan primer. Mandati nisu bili drugačiji, ali se razmišljalo pedeset godina unapred. Dakle, postoje problemi u izbornom sistemu, ali postoje i problemi u samoj potražnji. Šta treba da nam se dogodi kao društvu da bismo zahtevali dugoročno razmišljanje od naših političkih lidera? Kako da promenimo njihov način razmišljanja kroz ono što nagrađujemo?
To je veoma idealističko pitanje, jer polazi od pretpostavke da politički lideri nisu samo u teoriji ili nameri, već i u praksi, tu da služe potrebama ljudi. To je razumna pretpostavka, ali da li je tačna? Ako zaista pogledate politike političkih lidera kroz generacije, čijim interesima oni zapravo služe? Da li služe interesima naroda ili interesima male grupe ljudi koja drži poluge ekonomije? Mogao bih sasvim razumno da tvrdim da se ispod površine političke demokratije krije politička diktatura: vrlo mali broj ljudi upravlja sistemom u sopstvenu korist. Ako je to slučaj, nema svrhe nadati se da će lideri biti drugačiji, jer ako bi bili drugačiji, ne bi bili izabrani, pošto im mediji, koje kontroliše ista elita, nikada ne bi dali prostor da se čuju.
I čak i ako budu izabrani, biće sputani na svakom koraku.
Kraj ere vouk kapitalizma: Kako je „Blekrok“ preuzeo Svetski ekonomski forum
Ako se kojim slučajem izabere neko sa malo drugačijim stavom, biće potpuno sputan, i sve što pokuša brzo će biti poništeno. Tako je čak i Mediker, koji je svojevrsni kanadski simbol, u poslednjih petnaest, dvadeset godina značajno razgrađivan. I neće nestati jednim udarcem, već hiljadama malih rezova, dok pritisak ka privatizaciji raste. Kada pitate kako ćemo naterati javnost da izvrši pritisak na političare, treba imati u vidu i to da javnost raspolaže informacijama koje joj sistem pruža. I koliko god da postoji internet i mogućnost da ljudi sami istražuju, većina nije motivisana za tako nešto. Većina ljudi je depolitizovana, većina prepušta važne odluke političarima.
Iako u principu imamo slobodu izbora, bez svesti i razumevanja nema mnogo smisla govoriti o toj slobodi.
A internet, bilo zbog količine informacija ili načina na koji su dostupne, možda čak podstiče ljude da ostanu na površini, umesto da se zaista upuste u razumevanje ideja.
Što znači da je vrlo malo zaista svesnih ljudi u ovoj zemlji. Pitajte prosečnog čoveka nešto u vezi sa bilo kojim složenim pitanjem. Demokratija je u redu, ali ako imate demokratiju sa fundamentalno nesvesnim stanovništvom, onda su ljudi koji su vrlo svesni svojih interesa i imaju kapacitet da kontrolišu tok informacija koje dopiru do većine, nedodirljivi. Pa ko su onda ti koji će dovesti političare u pitanje? To su ljudi koji nemaju informacije kojima bi ikoga mogli da izazovu. Ipak, ono što je izuzetno jeste da, uprkos svoj toj propagandnoj kontroli, ljudi ponekad uspevaju da donesu zaključke o važnim pitanjima. Na primer, čini se da postoji prilično snažno generalno razumevanje klimatskih promena. Ali to se nije pretočilo u političko delovanje. Kada dođu sledeći izbori, opet ćemo birati ljude koji podržavaju politike koje doprinose klimatskim promenama. Ako pitate ljude, reći će da su klimatske promene problem, ali kada pogledate kako to utiče na njihovo političko ponašanje, uticaj je vrlo mali.
Jedna od stvari kojima smo se nadali jeste da će ljudsko zdravlje kroz Apstrim moći lakše da se razume nego velike teme poput održivosti životne sredine. Ne zato što je to nužno teško objasniti, već zato što ogromne klimatske promene mogu na ličnijem nivou dopreti do ljudi, u poređenju sa patnjom pojedinca izloženog zagađenju ili poboljšanjem zdravlja kada se ukloni neki štetni faktor.
Jedna od stvari koje radite u svojim delima, a koje su uticale na način na koji sam pisao Zdravo društvo, jeste korišćenje priča pacijenata i sopstvenih iskustava da biste ilustrovali svoje teze. To je jedan od pristupa koje koristimo u Apstrimu. Možete li reći nešto o tome zašto birate takav metod?
Za mene, priče koje pričam i teorijske ili naučne teze koje iznosim nisu odvojive. Nauka ili istraživanje koje iznosim relevantni su samo zato što pitanja koja osvetljavaju imaju značaj za ljude. Njihova istina se pokazuje u životima stvarnih ljudi. Kada pišem knjige, želim da ljudi razumeju određene teme na drugačiji način, a jedan od načina da se to postigne jeste kroz iskustva drugih ljudi sa kojima čitalac može da se poistoveti.
Najdragoceniji komentar koji dobijam za knjigu U svetu gladnog duha je kad ljudi kažu „Ova knjiga me je naterala da na zavisnost gledam drugačije, i više nikada neću posmatrati zavisnika sa istom osudom i prezirom kao ranije. I ne samo to, prepoznajem da i sam imam neke od tih problema.“ To postaje najjasnije upravo kroz priče pojedinaca. Zato ih i pričam.
Ljudi na vrhu oslikavaju karakter društva u kojem su se uzdigli, i možda, kao njegova krajnja forma, oličavaju njegove najpatološkije crte.
Da li je to razlog zašto delite i neke priče o sopstvenim zavisničkim obrascima?
To sam radio u svim svojim knjigama. Takva otvorenost, odnosno samootkrivanje, postojala je još u mojoj prvoj knjizi Rasuti umovi, o poremećaju pažnje. Pričam svoju priču zato što ljudi osećaju veliki stid zbog svojih disfunkcija. Plaše se da to priznaju sebi ili da o tome govore drugima jer su vrlo strogi prema sebi.
I misle da su jedini.
Misle da su jedini i da su sami u tome. Suština stida jeste osećaj da sam sam sa ovom mučnom tajnom. Ja, međutim, nemam stid zbog toga, jer moja disfunkcija je moja disfunkcija. Nisam je sam stvorio, nisam se s njom rodio, to nije ono što jesam. Ona odražava određene obrasce suočavanja koje sam razvio kao odgovor na svoje okruženje. Da, odgovoran sam za to, ali ne zato što sam loša ili sramotna osoba, već zato što odgovornost znači biti zreo čovek. Ne radim ništa naročito hrabro time što to delim, to je jednostavno istina o ljudskom umu i egu, a ja sam samo njen primer. Ali to omogućava i drugima da pogledaju sebe bez tog osećaja stida.
Mi smo više od svog ponašanja.
Tačno, mi nismo naše ponašanje, ali je tako lako ljude posmatrati kao da jesu i suditi im na osnovu toga.
Govorite o toksičnoj kulturi i o svesnosti, o radoznalosti da razumemo korene ponašanja drugih kako bismo mogli na dobar i saosećajan način da živimo. Šta je to u današnjoj kulturi što sputava takvu vrstu svesnosti i refleksije, koja bi nam omogućila da živimo bolje jedni s drugima?
Dva oglasa. Jedan za The Globe and Mail, drugi za Air Canada. The Globe ima bilbord sa porukom “Nikad ne prekidaj da misliš” („Never Stop Thinking.“) To je jedan deo problema, potpuno smo zarobljeni u mišljenju. Nisam prvi koji to kaže. Ekart Tole (Eckhart Tolle) i drugi govore o bolesti mišljenja. “Nikad ne prekidaj da misliš” to je upravo problem. Ljudi to ne rade. Umesto da budemo svesni i prisutni u onome što se dešava, mi se zaplićemo u sopstvene misli.
Zatim reklama Air Canada, koja kaže “Pitanje nije gde, nego gde sledeće” („The question is not where, but where next.“)
Nikada nismo u sadašnjem trenutku. Uvek smo okrenuti ka spolja i ka budućnosti. Taj neprekidni tok misli, ispunjen svakakvim smećem, i stalna potreba da se ide dalje, bez zadržavanja u sadašnjosti, postoje na hiljade načina na koje naše društvo podstiče takav obrazac razmišljanja kod svih nas. Društvo potkopava svesnost. U materijalističkom društvu osnovna pretpostavka je da su važni samo delanje i posedovanje. I pod tim ne mislim samo na kapitalističko društvo. Komunističko društvo u kojem sam odrastao u Mađarskoj bilo je podjednako materijalističko kao i ovo.
Osnovne vrednosti u koje verujemo nisu one koje izgovaramo, već one koje živimo. Nije važno šta se deklarativno tvrdi. Vrednosti jednog društva ne prepoznajete po onome što ono govori o sebi, već po tome kako se zapravo ponaša. Možemo reći da su naše vrednosti sloboda i pravda, ali kako to uklopiti sa stvarnošću? Da je to tačno, zašto su zatvori u Saskačevanu toliko nesrazmerno puni domorodačkog stanovništva? Naša stvarna vrednost je akumulacija: kontrola, sticanje i raspolaganje materijalnim dobrima. Što više možete da proizvedete, što više možete da kontrolišete, što više možete da steknete, to ste uspešniji u očima društva. To su ideali, preduzetnici, bogati, nemilosrdni sakupljači bogatstva, poput Donalda Trampa, koji je TV heroj. Ne ljudske vrednosti, već materijalne vrednosti koje sve pretvaraju u objekte.
Svi su proizvod.
Svi su proizvod, svi su povezani sa nekim proizvodom, što je upravo ono što advertajzing tako uspešno eksploatiše.
Ranije, dok ste govorili o svom sledećem projektu, pala mi je na pamet jedna slična knjiga Duhovni nivo (The Spirit Level) Ričarda Vilkinsona (Richard Wilkinson) i Kejt Piket (Kate Pickett), koja govori o tome kako veći nivoi nejednakosti pogoršavaju ishode lečenja. Kako vi objašnjavate taj odnos? Šta je to u nejednakosti što pogoršava fizičko i mentalno zdravlje?
Vi u svojoj knjizi ističete da, iako zdravstvene posledice više pogađaju siromašne, čak i ljudi na vrhu imaju lošije zdravlje kada je nejednakost veća. Mislim da postoji mnogo razloga za to. Nejednakost nije jedina stvar. Ključ je kontrola. Ko ima moć? Oni koji imaju moć biće znatno zdraviji od onih koji je nemaju. Tako stvari stoje. Nedostatak kontrole, setite se British Whitehall-ovog istraživanja o bolestima srca, gde je ključni faktor bio koliko kontrole ljudi imaju nad svojim radom i životom. Nejednakost nije samo pitanje onoga što imate, već pokazatelj naše sposobnosti da kontrolišemo.
Podjednako je reč o statusu kao i o materijalnim dobrima.
Da, ali to takođe odražava stvarne odnose proizvodnje. Oni koji su na vrhu imaju više kontrole. Jedan od najvažnijih faktora koji izazivaju stres kod ljudi jeste gubitak kontrole. U društvu sa velikim nejednakostima, ljudi na vrhu su energičniji, kompulzivniji su, više im je stalo do kontrole, pa su samim tim i manje slobodni. Defanzivniji su. Koja je to duboka nesigurnost koja stoji iza potrebe da se stalno ima više i više?
Ljudi na vrhu oslikavaju karakter društva u kojem su se uzdigli, i možda, kao njegova krajnja forma, oličavaju njegove najpatološkije crte.
Ako pogledate Konrada Bleka, o njemu govorim u Svetu gladnog duha, to je, po mom mišljenju, jedan nezdrav karakter. On je veoma uspešan, ali, zaboga, kako je živeti u njegovoj glavi, gde se sve svodi na neprijatelje, kontrolu i pitanje ko će ga srušiti – da ne pominjem njegov toksični prezir prema svakome ko ga dovodi u pitanje.
Sistem se neće promeniti zato što sam napisao knjigu ili izneo neke predloge. Ponekad je dovoljno samo da se problem jasno opiše.
Kad smo već kod zdravlja, vi ste lekar, i to lekar koji je mnogo radio sa marginalizovanom populacijom. Jedna od stvari oko koje osećam određenu napetost dok radim na projektima usmerenim na uzroke i zagovaranje promena jeste to što nisam na prvoj liniji. Danas sam bio u ordinaciji, ali često sam udaljen od direktnog rada sa pacijentima zbog ovih aktivnosti. Da li vi i dalje imate praksu?
Radio sam u OnSite, kojim upravlja Portland Hotel Society, to je detoks centar iznad InSite–a, prostorija za bezbedno injektiranje u Vankuveru. Radio sam i u drugom programu gde zavisnicima dajemo intravenske antibiotike koje ne mogu da dobiju u bolnici. Recimo, imate osteomijelitis, ali ste zavisnik i morate da koristite drogu, pa nećete ostati u bolnici. To je program u zajednici, sa medicinskim sestrama, gde lekari dolaze svakodnevno i korisnici droga dobijaju intravensku terapiju da bi izlečili osteomijelitis, ali su u zajednici i mogu da odu i uzmu drogu ako moraju. Tako omogućavate ljudima da završe terapiju koju inače ne bi završili.
Spašavanje njihovih kukova ili nogu ili srca, šta god da je bilo pogođeno.
I ušteda novca. Radio sam taj posao i radio sam u OnSite-u. Već tri godine nisam obnovio licencu.
Bavio sam se medicinom 34 godine. Danas sam govorio pred 450 ljudi, pre neki dan sam bio u Jakimi, u državi Vašington, govorio pred 500 ljudi, prošle nedelje sam bio u Vajtahorsu pred 800 ljudi, pre toga u Jelounajfu pred 800 ljudi. Tako da se ne žalim. Ne osećam krivicu, iako – pa, ponekad je osetim, ponekad mi nedostaje, nedostaje mi taj kontakt – ali i na ovaj način imam mnogo kontakta i volim to što radim.
Za vas je to pitanje gde želite da ostvarite uticaj. Činjenica da ste lekar u praksi, i da ste zagovornik promena, daje vam mnogo kredibiliteta. Da se niste bavili zagovaranjem, možda biste dnevno primali četiri ili pet pacijenata više, ali ne biste komunicirali sa tolikim brojem ljudi.
Nalazim izvesnu utehu u citatu Rudolfa Virhova (Rudolf Virchow): „Politika je medicina u većoj razmeri.“ Mislim da je to vrlo tačno i ideja o društvenim determinantama zdravlja je ono što me tera da se bavim ovom vrstom posla. Takođe mislim da se to razumevanje učvršćuje kroz kontinuirani kontakt sa pacijentima. A činjenica da, radeći tamo gde radite, kao i na mestima gde ste vi radili, tako jasno vidite kako se te determinante ispoljavaju u životima pojedinaca. Da li je upravo taj odgovor na živote ljudi koje ste viđali bio glavni podsticaj za pisanje i zagovaranje kojim se bavite?
Bio sam aktivista još kao student šezdesetih godina. Pripadao sam generaciji obeleženoj ratom u Vijetnamu. Rat me je prilično radikalizovao i već sam imao društvenu perspektivu kada sam ušao u medicinu. Kada sam se prijavio na studije medicine, dekan me je intervjuisao i znao je za moj studentski angažman. Rekao mi je: „Medicina je tako etablirana, elitna profesija, zašto biste želeli da joj se priključite?“ A ja sam rekao – smislio sam to na licu mesta – rekao sam da sam se bavio radikalnom politikom, jer sam želeo da stvorim bolje društvo, da pomognem ljudima, da ublažim patnju u svetu, i da upravo to vidim kao ulogu medicinske profesije. On je smatrao da je to dragoceno i tako sam upisao medicinu. Drugim rečima, nije me samo medicinska praksa uverila, već sam tu perspektivu već imao.
Znao sam da želim da se bavim medicinom još dok sam počinjao da se bavim aktivizmom. Imao sam sličan put, kroz protestne pokrete, generaciju Sijetla, onaj snažan pokret pre 11. septembra, a zatim sam se, tokom studija medicine, više usmerio ka politici globalnog zdravlja, zdravlju domorodačkih naroda, kao i Mediakeru.
Da se vratimo na toksičnu kulturu, veoma me zanimaju rešenja koja su nam dostupna: ako imamo kulturu koja stvara dobro zdravlje, šta je temelj tog zdravlja, kako izgleda politička kultura koja bi proizvodila dobre zdravstvene ishode?
To će za mene biti problem, jer ne verujem da se sistem može reformisati. Nijedna vladajuća klasa nikada se nije sama odrekla moći. To se jednostavno ne dešava. Mogu da predložim stvari koje se mogu učiniti sada, načine na koje ljudi mogu da se zaštite. Aktivizam je jedan od načina zaštite, sve dok vas potpuno ne obuzme. Ako ste aktivni i udružite se sa drugima, ne osećate se toliko bespomoćno.
Što se sistema tiče, ja neću smisliti novi. Utopije ne funkcionišu. Sistem se neće promeniti zato što sam napisao knjigu ili izneo neke predloge. Ponekad je dovoljno samo da se problem jasno opiše.
To ne znači da vaš rad nije važan kada je reč o politikama koje su zaista ostvarive. Veoma je važno zalagati se za njih. Čak i ako ne ostvarite sve ciljeve, to su ključne informacije za ljude. Oni moraju da znaju da stanje kakvo jeste nije zadato, da svet nije ovako uređen božanskim planom, da možemo da mislimo drugačije. To je izuzetno važno, bez obzira na to da li će se politički ciljevi ostvariti u praksi.
I koliko god da je Apstrim ambiciozan poduhvat, kao pokušaj da se okvir političkih rasprava pomeri ka zdravlju, on je ujedno i pokušaj da se stvori prostor za bolje odluke koje poboljšavaju živote ljudi.
Svakako. Nije neophodno srušiti kapitalizam da bismo imali bolje politike. Nije nužno da budemo ovoliko glupi koliko jesmo.
Izvor: Glif
