Piše: Vladan Alimpijević
Američko-izraelski rat s Iranom ubrzao je preispitivanje među Trampovim ideološkim saveznicima u Evropi. Ekonomska cena tog rata postala je previsoka za Evropljane, bez obzira na političke razlike. Pad Viktora Orbana nije, međutim, kraj konfrontacije krajnje desnice sa Briselom i napada na vladavinu prava i medije. Desni populisti se prilagođavaju situaciji, jer žele da zadrže i osvoje vlast, a na građanima je da kažu da li su umorni od njih.
Još od 2016. Tramp je bio ideološki uzor za evropsku radikalnu desnicu, promovišući suveren izam kao globalni brend. Od početka napada na Iran jedinstveni desničarski front Vašingtona, Rima i Budimpešte više ne postoji. Razlaz nije proizvod ličnih animoziteta, već sudar dve strategije: Trampovog izolacionizma „Amerika na prvom mestu“, koji u Evropi vidi tek skup vazala ili konkurenata, i evropske populističke desnice, koja je shvatila da se suverenitet ne brani imitiranjem američkog populizma, već ulaskom u briselske i evroatlantske strukture. Poraz Viktora Orbana, decenijske perjanice nedemokratskog liberalizma, i distanciranje Đorđe Meloni od Trampove nepredvidivosti, znak su da evropski populisti, koje novinar Zoran Kusovac u razgovoru za NIN označava kao „prodavce magle“, počinju da se oportunistički udaljavaju od američkog predsednika.
Ili kako piše Politiko, „Tramp je postao toliko politički toksičan u Evropi da ga čak i njegovi najbliži ideološki saveznici sve više doživljavaju kao teret“. Evropski desničarski populisti počeli su da se distanciraju od američkog predsednika i pre teškog poraza mađarskog premijera Viktora Orbana na parlamentarnim izborima, uprkos Trampovoj podršci i poseti američkog potpredsednika Džej-Di Vensa u završnici kampanje. Orbanov poraz, uz posledice rata u Iranu i Trampovu svađu s papom, samo je ubrzao njihovo povlačenje.
„Orbanov pad ne razbija samo jedan politički projekat, već umanjuje kredibilitet čitavom pokretu koji je povezivao različite frakcije desnice, od američkog trampizma do evropskih suverenista. Orban je imao specifičnu vrednost jer je istovremeno bio deo EU sistema, ali i lider alternativne koncepcije suverenističke politike, što mu je davalo kredibilitet i u Briselu i van njega. Njegov odlazak znači da evroskeptična desnica gubi momentum i prelazi u fazu fragmentacije, gde dominiraju nacionalni interesi, a ne zajednička ideologija”, kaže za NIN analitičar Novog trećeg puta Mijat Kostić.
„Moramo se držati po strani“, poručila je francuska desničarka Marin le Pen stranačkim kolegama iz Nacionalnog okupljanja, prema rečima visokog zvaničnika stranke.
Za italijansku premijerku Đorđu Meloni prekretnica su bili Trampovi napadi na papu Lava. No svrstavanje uz papu za nju je bilo i pitanje političke pragmatičnosti, s obzirom na njenu katoličku biračku bazu i činjenicu da Evropljani od Bolonje do Budimpešte krive američkog predsednika za sukob na Bliskom istoku i rastuće troškove energije.
„Đorđa Meloni je inteligentna. Možemo da se s njom ne slažemo u mnogo stvari, ali ona prepoznaje duh svog biračkog tela i zna kako da ga pridobije“, kaže Zoran Kusovac za NIN.
Podsmevajući se protivljenju pape Lava agresiji na Iran, Tramp je objavio pa povukao na svojoj mreži Soušal trut predstavu sebe kao Isusa.
„Italijani imaju jaku antiklerikalnu tradiciju još od ujedinjenja Italije, kada je papa bio protivnik tog procesa. Ali uprkos tome, oni papu doživljavaju kao svog duhovnog poglavara i poštuju ga. Meloni dolazi iz te tradicije i razume da jedan neinformisan i bahat populista, poput Trampa, ne razume položaj pape. On ruši konvencije ne zato što želi, nego zato što ne zna drugačije. On je, jednostavno rečeno, politički neartikulisan“, kaže Kusovac.
Uspon Đorđe Meloni nije bio trijumf „trampizma“ na italijanski načini, već njegova sofisticirana antiteza. Dok Tramp nastupa kao rušitelj institucija, Meloni se pozicionirala kao unutrašnji korektor. Za Italiju, kao i za veći deo evropske populističke desnice koja pretenduje na vlast, atlantizam nije stvar ideologije, već bezbednosne nužnosti. Trampov skepticizam prema NATO-u i njegova ambivalentnost prema ruskoj agresiji na Ukrajinu postali su egzistencijalna pretnja za evropske konzervativce. Meloni je razumela da se „nacionalni interes“ Italije danas brani kroz kooperativnost i saradnju. Njen javni razlaz sa Trampom je poruka da evropska desnica više ne želi da bude talac čoveka koji saveznike tretira kao stavke u troškovniku.
Raspad ideološkog bratstva
Fundamentalna tačka razlaza je pitanje evropske autonomije. Trampova vizija sveta je multipolarna, ali na način koji Evropu ostavlja u vakuumu. Njegov proklamovani protekcionizam i tarife pogađaju evropsku industriju bez obzira na to da li njom upravljaju levičari ili desničari. Tu prestaje svaka ideološka bliskost. Desni populisti u Evropi su, paradoksalno, postali veći čuvari evropske stabilnosti od nekih liberalnih elita, jer shvataju da bi ekonomski kolaps izazvan američkim tarifama prvo ugrozio njihove glasače. Sukob Meloni-Tramp oko ekonomske politike, i odnosa prema Kini, pokazuje da evropska desnica počinje da razmišlja „kontinentalno“, tražeći prostor unutar evropske arhitekture umesto da je ruši po instrukcijama iz Palm Biča.
Mijat Kostić upozorava na paradoks da što je trampizam dosledniji u izolacionizmu, to evropski suveren izam postaje manje održiv u svom originalnom obliku.
“Na prvi pogled, evropski suverenisti i trampizam dele sličnu retoriku: antiglobalizam, skepticizam prema liberalnim institucijama i naglasak na nacionalnom interesu. Međutim, u bezbednosnoj sferi dolazi do fundamentalnog razlaza. Trampovo `Amerika na prvom mestu` podrazumeva smanjenje američkih obaveza u Evropi, dok evropska desnica, uprkos populističkoj antiratnoj retorici, objektivno zavisi od NATO struktura. Ovaj raskol otkriva da evropski suveren izam ima ugrađeno ograničenje: ne može biti potpuno autonoman bez ozbiljne transformacije bezbednosnog sistema. U praksi, to znači da bi eventualno udaljavanje SAD primoralo evropske desničare da prihvate veću zajedničku integraciju u okviru evropske odbrane. Svakako je to i dalje nemoguće van okvira NATO-a”, kaže Kostić.
Desni populisti i vlast
U Holandiji i Belgiji, desnica je već prošla proces ulaska u institucije. Lider najjače stranke, krajnje desničarske Partije slobode, Gert Vilders više ne imitira Trampove tvitove, već čuva koalicionu vlast u zemlji koja živi od trgovine. Vilders, kao vlast, ne može sebi da dozvoli trgovinski rat sa SAD.
Teorija ludaka – zašto je Trampova taktika opasnija za njega, nego za njegove neprijatelje
U Belgiji, još jedan krajnje desni populista koji pretenduje na vlast, Valms Belgan, sprema se za vrlo izvestan ulazak u vladu i fokusira na flamansku nezavisnost, dok mu je Trampov brend postao previše haotičan za privlačenje umerenih glasača.
U Danskoj, opoziciona Narodna partija se zalaže za očuvanje socijalne države, što je u direktnom sukobu sa Trampovim prezirom prema javnim institucijama. Dok su u njemu videli inspiraciju za imigracionu politiku, danski populisti se okreću evropskoj odbrani u trenutku kada Tramp dovodi u pitanje NATO garancije. Nisu spremni ni da razmatraju mogućnost otimanja Grenlanda. Razlaz je civilizacijski: danska desnica želi vladavinu prava, pa i međunarodnog prava, a Tramp nudi demontažu države i međunarodnih institucija.
Razlaz Trampa i evropskih desničarskih nacionalista u Evropi pokazuje i sazrevanje pokreta. Prva generacija populista bila je fascinirana Trampovom sposobnošću da mobiliše gnev nacije. Nova generacija, čiji je Meloni prototip, shvata da je gnev dobar za osvajanje vlasti, ali beskoristan za njeno vršenje. Dok Tramp ostaje zarobljen u narativu o „ukradenim izborima“ i ličnim osvetama, evropska desnica se profesionalizuje. Oni grade sopstvenu intelektualnu elitu, preuzimaju birokratiju i transformišu EU iznutra. Tramp im je postao previše „bučan“, previše nepredvidiv i, što je najgore, strateški nepouzdan.
„Svima je jasno da se Tramp upleo u Iranu, i svima je jasno da je Tramp napao Iran na osnovu pogrešnih informacija, ili pogrešnog razumevanja situacije. I svi beže od njega jer je jednostavno asocijacija sa njim u ovoj zloslutnoj političkoj situaciji loša. Drugačije bi bilo da je Tramp pobedio u Iranu, da je uništio iranski nuklearni program, jer nikome nije naročito bitno da li će u Iranu biti jedan ili drugi Hamnei na vlasti. Ali se Tramp procenjuje negativno po tome što, sa svom američkom moći, nije uspeo ništa da napravi u Iranu. To znači da je loše isplanirano, da je loše strateški shvatio Iran i da je tu zajedno sa Netanjahuom, za koga svi znaju da ima svoju agendu i da pokušava svakoga da izmanipuliše. Tramp je ispao naivan što je dao da ga Netanjahu izmanipuliše, ispao je i nesposoban što sa svom svojom moći nije postigao ništa značajno u Iranu, i zašto bi sada bilo ko rizikovao svoju reputaciju vezujući se uz Trampa?“, kaže Kusovac.
Distanciranje Evropljana
Povratak Trampa u Belu kuću dao je prošle godine vetar u leđa antiimgrantskim populističkim partijama, koje su pretendovale, prvi put posle Drugog svetskog rata, da dođu na vlast u Nemačkoj i Francuskoj. Od prošlogodišnje Minhenske konferencije, Trampova administracija otvoreno je davala podršku desnim populistima kroz svoju politiku negovanja međunarodne mreže ideoloških saveznika kao dela svoje strategije nacionalne bezbednosti.
Alternativa za Nemačku (AfD) u Trampovoj naklonosti konačno je videla priliku za sticanje legitimiteta i povećanje pritiska na konzervativce kancelara Fridriha Merca da se ukine neformalna brana učešća krajnje desnice u vlasti, koja važi od zabrane neonacističkih partija posle Drugog svetskog rata.
Čelnica AfD-a Alis Vajdel i dalje traži način da i pored bitnih neslaganja zadrži dobre odnose sa Trampom. Novinarima je rekla kako ne smatra da su bliske veze s američkim predsednikom opterećenje i da veruje kako je „Orban vodio vrlo dobru kampanju“, piše Gardijan.
Nacionalno okupljanje Marin le Pen, s obzirom na Trampovu nepopularnost među Francuzima, pa i u sopstvenom biračkim telu, već se distancira. „Još od napada na Kapitol 2021. godine, nakon Trampovog izbornog poraza, Marin le Pen je shvatila da nije pametno previše mu se približavati. Vrlo je oprezna i drži se po strani“, rekao je zvaničnik druge krajnje desne stranke Rekonket, prenosi Politiko.
Bliske veze s Vašingtonom „mogu biti teret i mogu loše da se protumače“, potvrdio je jedan od bliskih saradnika Marin le Pen. „Volimo naše prijatelje u Vašingtonu, ali ne želimo da nam oni govore što da radimo“, rekao je.
Umereno desni savez Evropskih konzervativca i reformista (ECR) u Evropskom parlamentu sada se nalazi na raskrsnici između institucionalizacije i radikalizacije, smatra Mijat Kostić.
Boško Jakšić: Teheran ima više razloga da proglasi pobedu, sramna retorika Donalda Trampa
„Bez Orbana kao figure koja vuče ka tvrđem suverenizmu, otvara se prostor za transformaciju ECR-a u kredibilnog partnera za NATO i Ameriku. To bi značilo prelazak iz opozicione u poluvladajuću poziciju na evropskom nivou. Međutim, ovaj proces je tek u začetku. Najveći izazov je jačanje Le Penove u Francuskoj i AfD-a u Nemačkoj, kao i još uvek prisutan uticaj Trampa. Njihova ekstremna evroskeptična i antimigrantska politika može povući deo ECR-a nazad ka oštrijoj retorici kako bi preuzeli njihove birače. Ključni faktor biće izbor između kratkoročnog političkog mobilisanja kroz radikalizam i dugoročnog uticaja kroz institucionalnu integraciju. Ako Meloni proceni da vlast i stabilnost zavise od saradnje sa Briselom, ECR će se postepeno `normalizovati`”, kaže Kostić.
Ipak, desni populizam neće nestati razlazom sa Trampom, smatra Zoran Kusovac.
“Ne može se ubiti desni populizam. Tramp ga ne može uništiti u Evropi. Politički trendovi se smenjuju, čas idu ulevo, čas udesno. Trenutno se vidi da je ljudima u Evropi dosta populizma.
Populisti već gube vlast na nekim mestima i to će se nastaviti. U ovom trenutku vezivanje za Trampa je kontraproduktivno. Ako se Tramp percipira kao gubitnik i kao toksičan, svi će bežati od njega. Populisti to razumeju, jer su suštinski fokusirani na jednostavne poruke i reakcije mase. Dodatno, postoji i faktor Rusije. Tramp nikada nije uspeo da se u potpunosti distancira od percepcije da je na neki način povezan sa Putinom“, kaže Kusovac.
Evropska desnica više nije spremna da podržava MAGA pokret (Make Amerika Great Again). Evropski populisti našli su se u istom čamcu sa svojim političkim protivnicima na nacionalnom nivou, a taj čamac preti da prevrne upravo njihov nekadašnji politički uzor. „Evropski lideri su shvatili da je Tramp trgovac interesima, a ne ideološki vođa“, konstatuje Asošiejted pres. U svetu bez američkih garancija, evropski suverenisti postaju „evropeisti“ iz nužde, težeći novoj formi moći koja ne zavisi od podrške Vašingtona, ali podrazumeva ulazak u, doskora im mrske, evropske i evroatlantske institucije.
Izvor: NIN
