Piše: Dimostenis Mihopilos
Prevod: Nikola Gačević, sveštenik
Modernost je tumačena na mnoge načine. Opisivana je kao naučni napredak, kao politička emancipacija, kao širenje tržišta, kao preobražaj u znanju i u vlasti. Pa ipak, uprkos toj raznovrsnosti tumačenja, ostaje osnovna teškoća da se pouzdano odredi središte samoga fenomena.
Šta je ono što modernost izražava kao jedinstvenu cjelinu?
Uprkos mnoštvu glasova, gotovo u potpunosti izostaje jedan pristup koji bi nastojao da odredi ovaj fenomen sa stanovišta crkvenog iskustva (ἐκκλησιαστικὸ βίωμα). Ne radi se o moralističkoj kritici, niti o odbacivanju. Riječ je o jednom jednostavnom pitanju:
Šta je modernost kada se sagleda pod prizmom Crkve?
Bože sačuvaj, ne polažemo pravo da sebe postavimo kao izrazitelje Crkve. Ali se ukazuje na jedan izostanak: da je ovaj fenomen podrobno opisivan, a da pritom nije bio formulisan u pojmovima koji bi bili prepoznatljivi crkvenoj svijesti.
Ako, dakle, potražimo središte, modernost se može sagledati kao pomjeranje koje nije tek institucionalno ili kulturno, nego ontološko.
U starogrčkoj filosofiji svijet se poima kao razuman i smislen (ἔλλογος). Traganje za Logosom predstavlja središte tumačenja bića. Još uvijek nije riječ o ličnom otkrivenju, nego o dubokom uvidu da stvarnost nije haotična, nego da posjeduje smisao i poredak.
U hrišćanskoj Romejskoj vaseljeni (οἰκουμένη), Logos više ne ostaje pojam. Postaje Ličnost. Ovaploćeni Logos sačinjava središte vaseljene. Jedinstvo svijeta više se ne utemeljuje na jednom apstraktnom načelu, nego na ličnoj prisutnosti koja sve sjedinjuje.
Tu se ekonomija (οἰκονομία), politika i društvo uključuju u jedno jedinstvo koje nije tek funkcionalno, nego ontološko.
Modernost upravo označava udaljavanje od toga središta. A to udaljavanje ne nastaje iz neznanja. Ono se zbiva nakon što je Logos postao poznat.
Zapad ne ignoriše Logos. On ga je živio. I upravo zato pomjeranje koje se odigrava nije puki zaborav, nego djelatno, svjesno udaljavanje.
Ovdje se pojavljuje Mamon.
Mamon nije tek srebroljublje. On predstavlja jedan drugi način ustrojstva svijeta. Tamo gdje središte više nije Ovaploćeni Logos, nego posjedovanje ovoga svijeta, gospodarenje nad ovim vijekom i neprestano nagomilavanje. Vrijednost se više ne odnosi na ličnost, nego na količinu.
Ovdje razlikovanje prestaje da bude teorijsko.
„Niko ne može dvojici gospodara služiti… ne možete služiti Bogu i Mamonu.“
(Jevanđelje po Mateju 6,24)
Ne radi se o moralnoj pouci, nego o otkrivenju dvaju nespojivih načina ustrojstva svijeta.
Logos i Mamon ne stoje jedan uz drugog (ne sapostoje) kao moguće opcije, kao mogućnosti izbora. Oni odgovaraju, korespondiraju različitim centrima.
Novac, unutar ovoga pomjeranja, prestaje da bude sredstvo i postaje sistem. Stvarnost se više ne ustrojava oko jednoga središta, nego kroz tokove i mreže koje funkcionišu samoreferentno. Razvijaju se ekonomske teorije, a na njima se temelje ideologije koje nastoje da protumače i legitimišu tu novu strukturu.
Jedan dio sukoba koje posmatramo u modernom razdoblju, ali i danas — a naročito onih koji se tiču odnosa državne vlasti i finansijskog sistema, kao i sudara različitih civilizacijskih poredaka — predstavlja oblik u kojem se ovo pomjeranje ispoljava. Ne radi se samo o sukobu interesa.
To je projava jedne dublje promjene od prelaza iz svijeta koji se ustrojava oko Logosa u svijet koji se ustrojava oko Mamona.
I zato pitanje naše epohe nije samo političko ili ekonomsko.
Ono je ontološko:
Koje će biti središte svijeta.
Izvor: antifono.gr
