Priredio: Miomir Đurišić
U vrijeme vladikovanja Arsenija Plamenca u Crnoj Gori su se vodile žestoke političke borbe između guvernadura Radonjića i njegovih pristalica, s jedne strane i glavara i pretežnog dijela naroda, s druge, koji su isticali mladog arhimandrita Petra Petrovića.
Na današnji dan, 21. aprila 1782. godine u spisima prvi put je pomenut vladika Arsenije Plamenac. Crnogorski vladika, koji je vladao kratko vrijeme nakon vladike Save Petrovića, koji ga je kao sestrića odredio za naslednika, iz manastira Brčeli uputio je pismo vanrednom providuru Danijelu Barbaru kojim ga je obavijestio kako mu je sinovcu Mihailu na putu za Stanjeviće oduzeto sve što je imao kod sebe od strane Mainjana, tražeći od providura intervenciju da se sve to povrati.
Taj dokument, sa pečatom Arsenija Plamenca mitropolita cetinjskog, prvi je pomen mitropolita Arsenija u dokumentima IAK.
Arsenije Plamenac je najstariji sin popa Raiča, plemenskog prvaka, istaknutijeg glavara crnogorskog iz prve polovine XVIII vijeka, savremenika vladike Danila. Uz to, Arsenije je bio sestrić vladike Save Petrovića. Nakon smrti vladike Vasilija 1766. godine, vladika Sava je godinu dana kasnije uputio svoga sestrića kod srpskog patrijarha Vasilija Jovanovića Brkića, da ga rukopoloži za arhijereja. Arsenije je tako, već u tim godinama, zahvaljujući naklonosti svoga ujaka vladike Save, pomoći i preporuci Šćepana Malog predviđen za budućeg vladiku. Episkop Arsenije je postao pomoćnik vladike Save i pomogao mu u crkvenim i zemaljskim poslovima. Nakon smrti Šćepana Malog za arhimandrita je rukopoložen Petar Petrović kojega je kao dječaka, za života vladike Vasilija, vladika Sava doveo u manastir Stanjeviće “na službi”, pripremajući ga za naslednika.
Goran Komar: Podsjećanje na svojeručne zapise crnogorskih mitropolita 17. vijeka
Dok je Arsenije Plamenac bio pomoćnik vladike Save, pored guvernadura Jovana Radonjića, narod je sve više favorizovao mladog njeguškog arhimandrita. Ostarjeli vladika Sava vodio je očajničku političku borbu i na unutrašnjem i na spoljašnjem planu. Umro je u dubokoj starosti 1781. godine u Stanjevićima. U istoriografiji je izrečeno dosta prestrogih sudova o njegovim državničkim odlikama, nedostatku vladarske energije i borbene tradicije. Pred smrt se stari vladika opredijelio za mitropolita Arsenija Plamenca, a ne za arhimandrita Petra Petrovića, svoga sinovca, koji je bio vrlo omiljen i poštovan u narodu.
U vrijeme vladikovanja Arsenija Plamenca u Crnoj Gori su se vodile žestoke političke borbe između guvernadura Radonjića i njegovih pristalica, s jedne strane i glavara i pretežnog dijela naroda, s druge, koji su isticali mladog arhimandrita Petra Petrovića. Ove dvije struje su skoro nezavisno od starog i bolesnog vladike vodile zemaljsku politiku, unutrašnju i spoljnu. Vladika Arsenije se, koliko je mogao, posvetio rješavanju tekućih, životnih pitanja svoga naroda i zemlje. To svjedoči njegovih nekoliko sačuvanih pisama i oskudna građa. Rješavao je razne sporove, naročito imovinske, nastojao da ublaži gladne godine, pozivajući narod da ne troši nerazumno čak ni za “krsno ime”, “osim punje i proskure”, da zbog užasne oskudice čak ni “odiva u rod ne odlazi”, da se ljudi strpe dok gladna godina ne prođe. U protivnom, kao i sve vladike crnogorske kleo je i anatemisao sve koji ga ne bi poslušali.
Vladika Arsenije je najviše provodio u Brčelima, vladikujući nekako na margini događaja i izvan toka glavnih dešavanja u crnogorskom društvu i okruženju. Neki njegovi biografi su mu, vajkajući se, zamjerali što nije umio da iskoristi istorijsku priliku i “vladičansku vlast prenese na porodicu Plamenaca”. Drugi su ga pravdali starošću i bolešću, koje su ga vezale za svoj zavičaj, treći su izrekli suviše stroge i neodmjerene sudove, koji graniče sa panjkanjem, dok ga četvrti nijesu ni pomenuli u svojim studijama i pregledima crnogorske istorije. Vladika Arsenije Plamenac je umro u Brčelima maja 1784. godine. Nakon smrti vladike Arsenija Plamenca, ubrzo je na Opštecrnogorskom zboru za novoga vladiku izabran arhimandrit Petar Petrović, ličnost koja će obilježiti svoju epohu i udariti temelje novovjekovne Crne Gore. Tako su se, poslije manjeg prekida, mitropolitsko dostojanstvo i vladičansko zvanje ponovo vratili u kuću Petrović – Njegoš.
