Piše: Milovan Urvan
Nu, jedino što ovdje unosi dozu zdravlja jeste humor. Onaj kratki, gotovo instinktivni trzaj duha koji nas spasava da ne potonemo sasvim u mulj sopstvenih protivrječnosti.
Čitam, dakle, kako je u Rožajama ukradena bista narodnog heroja Miluna Ivanovića. I ništa tu, na prvi pogled, nije neobično za zemlju u kojoj se kradu i mnogo krupnije stvari. Ali onda – kao neka vrsta narodne dijagnoze – ispod teksta stoji komentar: „Možda se sakrio od Pavla Đurišića“.
Na prvu loptu, čovjek se nasmije. Ta duhovitost, ta brzina asocijacije, taj naš crnogorski refleks da tragediju pretvorimo u dosjetku. Ali već na drugu misao, smjeh zastane negdje u grlu. Jer, nije to samo šala. To je društvena dijagnoza. Istina je, kao i obično, opasnija od humora koji je prikriva.
Čin krađe biste i brzina kojom se javni prostor ispunio ovakvim komentarima pokazuju u kakvom košmaru živi ova naša družina. U košmaru u kojem istorija nije ni završena ni razjašnjena, već se neprestano premješta, prekraja i, što je najgore, instrumentalizuje do granice farse.
Nedavno su, da podsjetimo, podigli spomenik Pavlu Đurišiću. Ne bi to samo po sebi bilo dovoljno da izazove čuđenje, jer ovdje se spomenici podižu lakše nego što se ruše zablude. Ali način na koji se to odigralo – e, tu već počinje prava predstava. Uz jedno nehrišćansko postupanje, uz dodjeljivanje vojvodskog čina epskom poeti, uz ordenje koje više priliči maskoti nego istorijskoj figuri, a na braniku ceremonije – estradni mag, koji se, uzgred, predstavlja kao lider neke minorne političke stranke.
Kao da je neko odlučio da istoriju pretvori u vašar, a tragediju u scenografiju.
I onda, kao u svakoj dobroj lakrdiji, dolazi obrt: naloženo je da se spomenik ukloni. I ne samo to – spomenik počinje da se seli. Luta. Nestaje i pojavljuje se u nekim polutajnim relacijama, nedostupan i vlastima i medijima, kao da nije od kamena nego od stida. Kao da ga neko premješta ne toliko iz prostora u prostor, koliko iz značenja u značenje.
I sada, u tom istom ambijentu, nestaje bista narodnog heroja.
Da li je ukradena? Jeste. Ali možda je tačnije reći – uklonjena iz stvarnosti koja više ne zna šta da radi s njom.
Jer, šta znači narodni heroj u društvu koje nije u stanju da se dogovori ni oko toga šta je bilo juče, a kamoli šta znači danas? Šta znači antifašizam tamo gdje se istorijske uloge miješaju kao karte u lošoj partiji, pa svako izvlači onu koja mu trenutno odgovara?
Zato onaj komentar nije samo duhovit. On je, na neki način, tačan. Ne u činjeničnom, nego u simboličkom smislu. Jer, u ovakvom ambijentu, jedino što preostaje herojima jeste da se – sakriju.
A da lakrdija bude potpuna, ostaje nam da očekujemo i sljedeći čin: da se i ova krađa biste, kao i onaj spomenik, premjesti u virtuelni prostor. Da postane predmet dnevnog seirenja, komentara, memova i kratkotrajnih zgražavanja. Da tragedija Drugog svjetskog rata nastavi da živi ne kao opomena, već kao sadržaj.
I tako ćemo, iz dana u dan, tapšati sami sebe po ramenu zbog duhovitosti, ne primjećujući da nam stvarnost sve više liči na šalu – i to onu koja više nikome nije smiješna.
