Piše: Aron Braun
Petrodolar je funkcionisao na kružnoj logici: uvoznici nafte plaćali su u dolarima, ti dolari su se slivali u Rijad i Abu Dabi, a zatim se vraćali u Vašington kroz otkup američkog duga. Nakon napada na Iran, taj sistem je narušen na oba kraja.
Sistem koji je decenijama omogućavao da Sjedinjene Države održavaju stabilnost na Bliskom istoku, dok su zauzvrat zalivske države svoje dolarske prihode reinvestirale u američke državne obveznice, sada je srušen.
Taj neformalni dogovor seže u 1974. godinu, kada je Henri Kisindžer sklopio jedan od najznačajnijih finansijskih sporazuma moderne istorije. Saudijska Arabija je prihvatila da svoju naftu obračunava u dolarima i da viškove prihoda ulaže u američku imovinu – pre svega u državne obveznice. Ubrzo su je sledile i druge zalivske zemlje. Zauzvrat, Sjedinjene Države su obećale bezbednosne garancije i stabilan globalni poredak.
Taj aranžman je elegantno funkcionisao po svojevrsnoj „kružnoj logici“: uvoznici nafte plaćali su u dolarima, ti dolari su se slivali u Rijad i Abu Dabi, a zatim se vraćali u Vašington kroz finansiranje američkog duga. Ovaj petrodolarski ciklus je pola veka tiho subvencionisao troškove zaduživanja SAD i učvrstio ulogu dolara kao vodeće svetske rezervne valute.
Međutim, američko-izraelski rat sa Iranom narušio je ovaj mehanizam – i to na oba kraja. Počnimo od uvozne strane. Od napada na Iran 28. februara, strane centralne banke su pet uzastopnih nedelja neto prodavci američkih državnih obveznica. Njihovi depoziti u Federalnoj rezervnoj banci u Njujorku smanjeni su za oko 82 milijarde dolara, na 2,7 biliona, što je najniži nivo od 2012. godine.
Zatvaranje Ormuza
Prinos na desetogodišnje američke obveznice, umesto da padne usled pojačane potražnje za sigurnim utočištem, kao što je bio slučaj u svim većim krizama u novije vreme, porastao je sa 3,9 odsto krajem februara na više od 4,4 odsto u roku od nekoliko nedelja. Trgovački tim za kamatne stope u Banci Amerike sumirao je situaciju na sledeći način: „Strani javni sektor rasprodaje američke državne obveznice.“
Mehanizam je jednostavan. Turska, Indija, Tajland i druge zemlje uvoznice nafte suočene su sa surovom računicom: cena nafte, iskazana u dolarima, premašila je 100 dolara po barelu, dok njihove valute slabe u odnosu na američki dolar. Da bi ograničile depresijaciju – koja bi dodatno podigla domaće cene goriva i primorala vlasti ili na budžetske subvencije ili na prebacivanje tereta na stanovništvo – centralne banke intervenišu na deviznim tržištima. Za to su im potrebni dolari. A najlikvidnija dolarska aktiva koju poseduju jesu upravo američke državne obveznice. Zato ih prodaju.
Ova situacija nije bez presedana. Tokom panike izazvane pandemijom kovida u martu 2020. godine, strane centralne banke prodale su rekordnih 109 milijardi dolara američkih obveznica. Međutim, ta epizoda je brzo okončana. Federalne rezerve su aktivirale svop linije u dolarima, tržišta su se smirila, a kapital se u roku od nekoliko nedelja vratio. Instinkt bekstva u sigurnu imovinu bio je privremeno poremećen, ali je u osnovi ostao netaknut.
Svaka naredna velika kriza – od ruske invazije na Ukrajinu, preko kineskog zveckanja oružjem oko Tajvana u avgustu 2022, do kolapsa Banke Silicijumske doline u martu 2023. i napada Hamasa na Izrael sedmog oktobra iste godine – usmeravala je novac ka američkim obveznicama, a ne od njih. Prinosi su padali. Ustaljeni obrazac ponašanja je funkcionisao.
Pogledajmo sada izvoznu stranu. Zašto je rat sa Iranom suštinski drugačiji od svih navedenih kriza? U uobičajenom naftnom šoku, rast cena donosi i rast prihoda proizvođačima iz Zaliva. Petrodolari se vraćaju u dolarsku imovinu, uključujući i američke obveznice. Visoke cene nafte su, paradoksalno, istorijski podržavale tržište državnog duga SAD: šok stvara viškove koji generišu potražnju za obveznicama.
Nebojša Popović: „Iranska klopka“ – kako uništiti petrodolar
Ovoga puta, međutim, zalivski proizvođači ne mogu da plasiraju svoju naftu. Zatvaranje Ormuskog moreuza ostavilo je njihove barele „zarobljenim“, zajedno sa ostatkom svetske ponude.
Od napada na Iran 28. februara, strane centralne banke su pet uzastopnih nedelja neto prodavci američkih državnih obveznica.
Zemlje Zaliva – Kuvajt, Irak, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati – zajedno su u martu smanjile proizvodnju za najmanje 10 miliona barela dnevno. Saudijska Arabija i UAE mogu da izvoze smanjene količine preko alternativnih naftovoda, ali ti pravci, čak i pri punom kapacitetu, mogu da preuzmu tek oko četvrtinu uobičajenog prometa kroz moreuz, i pritom su izloženi stalnoj pretnji iranskih dronova i raketa. Katar je proglasio višu silu u izvozu tečnog prirodnog gasa nakon napada na postrojenje Ras Lafan. Ekonomski model Saveta za saradnju zemalja Zaliva – izvoz ugljovodonika i reinvestiranje prihoda u globalnu imovinu – praktično je paralisan.
Petrodolarski ciklus počiva na dva ključna elementa: dolarima koji se zarađuju i dolarima koji se investiraju. Oba su sada stala.
Bekstvo u sigurnost
Brojke na strani izvoznika dodatno potvrđuju navedeno. Kuvajt, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati su, zaključno sa januarom, zajedno držali oko 300 milijardi dolara u američkim državnim obveznicama. Danas se te zemlje istovremeno suočavaju sa padom prihoda od nafte, pojačanim troškovima za protivvazdušnu odbranu i preispitivanjem investicionih obaveza koje su prema Vašingtonu preuzele pre samo nekoliko meseci.
Jedan zvaničnik iz Zaliva rekao je za Financial Times da veći broj najvećih ekonomija u regionu razmatra da li se klauzule više sile mogu primeniti na postojeće investicione obaveze, uključujući i one prema SAD. Suvereni fondovi bogatstva iz Zaliva spadaju među krupne investitore u američku imovinu, ali njihov pravac kretanja više nije izvesan na način na koji je bio decenijama.
Fajnenšel tajms: Petrodolari i „muslimanska bomba“ – kako je nastao saudijsko-pakistanski pakt
Postoji i šira, dugoročna priča koju rat ubrzava više negoli stvara. Udeo američkih obveznica u rukama stranih investitora već je pao na oko 32 odsto, sa približno polovine početkom 2010-ih. Centralne banke su početkom 2025. postale neto prodavci. Po prvi put od 1996. godine, globalne centralne banke sada ukupno drže više zlata nego američkih državnih obveznica. To su bili spori, postepeni trendovi, koje je bilo lako odbaciti kao statistički šum. Rat sa Iranom im, međutim, daje obrise jasnog signala.
Uobičajeno umirujuće objašnjenje glasi da za američke obveznice ne postoji prava alternativa – nijedno drugo tržište ne nudi dubinu, likvidnost i pravnu infrastrukturu koja je potrebna centralnim bankama. To i dalje važi. Strane centralne banke neće masovno napustiti američki dug. Ali „bez realne alternative“ i „nesumnjivo sigurno utočište“ nisu isto – a rat sa Iranom upravo razotkriva tu razliku.
Strategija „bekstva u sigurnost“ oduvek je počivala na jednoj političkoj pretpostavci: da su Sjedinjene Države u vreme globalnih kriza stabilizator ili barem posmatrač, a ne direktan učesnik u sukobu. Ta računica se, međutim, menja kada su same SAD zaraćena strana, kada je sukob delimično i američki rat, koji podstiče naftni šok, zateže odnose sa zemljama Zaliva i istovremeno pojačava fiskalne pritiske zbog kojih investitori u obveznice već strahuju od američkog budžetskog deficita. Ne u potpunosti. Ne trajno. Ali dovoljno da poremeti dosadašnji obrazac.
Sporazum koji je Kisindžer postigao 1974. izdržao je Hladni rat, ratove u Zalivu, globalnu finansijsku krizu i pandemiju. Ovo ipak nije. Petrodolarski ciklus je oduvek bio politički dogovor zaodenut u finansijsko ruho. Sada, kada su se političke okolnosti promenile, finansije ih neminovno prate.
Autor je stručnjak za finansijska tržišta
Izvor: Novi Standard
