Piše: Vuk Bačanović
Polazna pozicija, ona koja se danas najčešće iznosi u prilog cionizmu, a danas konkretno politikama Benjamina Netanjahua, prilično je jasna i unutrašnje koherentna: Jevreji su vijekovima živjeli kao manjina bez sopstvene države, izloženi periodičnim progonima, nasilju i sistematskom isključenju. Holokaust je tu istorijsku ranjivost doveo do krajnje, industrijski organizovane forme uništenja; iz te perspektive, cionizam se javlja ne kao ideološki hir, nego kao istorijska nužnost – kao uvjerenje da Jevreji moraju imati sopstvenu državu u kojoj će moći sami sebe štititi, sami sobom upravljati i više nikada ne zavisiti od milosti drugih.
U istom ključu treba razumjeti i argumentaciju koja je dugo funkcionisala kao neka vrsta moralnog korektiva u raspravama o Izraelu i koju je uvažavao i autor ovih redova, a koji je – to je u ovom kontekstu bitno naglasiti – djelomično i sam jevrejskog porijekla. Nije bilo teško ukazati da je narod sa sopstvenom državom, u pravilu, bezbjedniji od onog koji je nema; još manje je bilo teško pozvati na elementarni empatijski eksperiment: zamisliti sebe kao preživjelog Holokausta, bez porodice, bez doma, bez bilo kakvog oslonca — i onda se zapitati gdje bi takav čovjek otišao ako mu se ponudi mogućnost novog početka u novoj jevrejskoj državi.
Slično tome, ukazivanje na činjenicu da Izrael nije istorijski izuzetak u nastanku kroz masovna pomjeranja stanovništva, eufemistički prozvano „etničkim čišćenjem“ — kao u slučaju npr. Grčke i Turske, Indije i Pakistana — služilo je kao podsjetnik da moderne države često nastaju unutar surovih odnosa moći artikulisanih etničkim nacionalizmom odnosno religijskim zilotizmom, a ne u skladu sa etičkim idealima koje im naknadno pripisujemo.
Napokon, stvari su, kada je u pitanju jevrejska država, mogle da se odvijaju znatno drugačije da je za to bilo političke volje. Unutar samog izraelskog društva postoji i demografska činjenica koja je dugo otvarala prostor za drugačije političke projekcije: arapsko stanovništvo koje čini oko petine građana Izraela (bez Gaze i Zapadne obale) i koje nije nestalo, nego je i dalje tu – kao trajni podsjetnik da ta država nije i nikada nije bila etnički homogena, čak i nakon inicijalnog progona arapskog stanovništva 1948. U tom okviru, bilo je moguće zamisliti transformaciju ka modelu građanske države, u kojoj bi jevrejska težnja za vlastitom političkom zajednicom bila pomirena sa ispravljanjem istorijske nepravde prema arapskom stanovništvu Palestine, koje nije snosilo nikakvu odgovornost za jevrejska istorijska stradanja – naprotiv.
Štoviše u samom Izraelu je postojao kontinuitet jevrejske intelektualne misli koja je nastojala da preoblikuje državu u pravcu pravednijeg i održivijeg političkog poretka: Ješijahu Lajbovic je dosljedno upozoravao da će okupacija neminovno dovesti do moralne korupcije izraelskog društva i zalagao se za njen hitni prekid.
Vuk Bačanović: SPS, DPS, SNSD i SDP BiH: od bratstva i jedinstva do podaništva
Za njega je religija bila čisto pitanje služenja Bogu (avodat Hašem), a ne sredstvo za opravdavanje bilo kakve kolektivne ideologije. Upravo zbog toga je oštro kritikovao ono što je nazivao „nacionalno-religijskim idolopoklonstvom“ — spajanje judaizma sa državom i vojskom. Martin Buber je viziju Izraela zamišljao kao dvonacionalnu zajednicu Jevreja i Arapa zasnovanu na dijalogu i etičkoj odgovornosti; Juda Magnes je rano zagovarao federalni model zajedničke države u kojoj bi oba naroda imala ravnopravan politički status; Amos Oz je, ostajući unutar cionističkog okvira, insistirao na nužnosti kompromisa i rješenju u dva državna entiteta kao minimumu mira; David Grosman je naglašavao moralnu obavezu izraelskog društva da preispita sopstveno nasilje i prekine ciklus rata; Ilan Pape je, kao istoričar, radikalno kritikovao zvanične narative i ukazivao na istorijske nepravde prema Palestincima, uključujući etničko čišćenje; dok je Avraam Burg pozivao na postcionističku transformaciju Izraela u državu svih njenih građana, oslobođenu etničkog ekskluzivizma i politike straha.
Jer „pravo da ne budeš poklan“ ne može biti rezervisano samo za jedan narod, već ili funkcioniše univerzalna ljudska konstanta ili nikako. Sva ljudska društva, bez izuzetka, organizuju se oko mehanizama samoodržanja. Međutim, kada se jedna konkretna politička doktrina proglasi jedinom garancijom tog prava, onda više ne možemo govoriti o zaštiti života, već o političkoj monopolizaciji života samih – jevrejskih i nejevrejskih. Strah – onaj najdublji, egzistencijalni – postaje resurs kojim se upravlja. A sistemi koji upravljaju strahom nikada nemaju interesa da ga ukinu.
To je, u izvjesnom smislu, bilo jasno i bivšem izraelskom premijeru Jicaku Rabinu – da se država ne može vječno održavati na politici straha i trajne konfrontacije. Upravo zbog toga postao je meta onih koji su u strahu prepoznali ne opasnost, nego politički kapital — radikalne desnice sa ambicijom da upravo tim strahom trajno upravlja. Atentat koji je okončao njegov život nije bio samo zločin nad čovjekom, nego i simbolički prekid jedne moguće političke putanje. Rabinova udovica nikada nije povukla svoju tešku optužbu da iza tog čina stoji politička klima čiji je ključni akter bio i sadašnji premijer Benjamin Netanjahu.
Iako je Izrael danas visokorazvijen, vojno i tehnološki superioran politički organizam, duboko ukorijenjen u globalnim strukturama moći, teza o njegovoj egzistencijalnoj ugroženosti spolja odavno je izgubila ozbiljno uporište u stvarnosti. Ali ne i u političkoj praksi Netanjahua i njegovih još radikalnijih saveznika. Naprotiv — upravo je taj narativ uzdignut u centralni mehanizam njihovog opstanka na vlasti. U tom ključu, destabilizacija čitavog regiona, sa milionima mrtvih i raseljenih, razaranje Gaze i širenje konflikta prema Iranu, ne pojavljuju se kao izuzeci, nego kao logične posljedice politike koja od krize živi i u krizi se obnavlja.
U tom svjetlu, posebno je značajno da su, prema pisanju samih izraelskih medija, postojala upozorenja uoči 7. oktobra: izvještaji sa graničnih osmatračnica, bilješke o neobičnim aktivnostima i vježbama Hamasa, signalizacija koja je ukazivala da se nešto sprema. Ta upozorenja nisu adekvatno tretirana, drugim riječima namjerno su ignorisana.
I tu se čitav cionistički koncept o vječnoj ugroženosti raspada u param-parčad.
Jer ako „pravo da se više ne bude poklan“ rezultira politikom koja sistematski proizvodi nove krugove konflikta, onda upravo ono pretvoreno u najveću egzistencijalnu opasnost za Izrael. Sistem koji bi trebalo da minimizira opasnost zapravo služi njenoj maksimizaciji, i to ne u vidu permanentne „pogrešne“ politike, već zbog toga što je ta „greška“ zapravo permanentni politički projekat.
Jer današnji Izrael ne samo da je svjetlosnim godinama udaljen od ideala koje su zagovarali Lajbovic, Buber, Magnes, Oz, Grosman, Pape, Burg i mnogi drugi, već ga je netanjahuovski duh preoblikovao u društvo u kojem se ideja genocidnog nasilja više ne prikriva, nego politički afirmiše – kroz pozive na „brisanje“ čitavih naselja, normalizaciju raseljavanja kao političke mjere, dehumanizujući jezik u kojem se čitav narod svodi na „Amaleka“, „životinje“ i teze da „nema nevinih“, pa sve do otvorenog koketiranja sa institucionalizacijom smrtne kazne usmjerene isključivo prema Palestincima. U takvom ambijentu, kolektivna simpatija zapadnog svijeta prema narodu koji je preživio Holokaust rapidno iščezava pred scenama iz Gaze, u kojima se sistematsko razaranje i ubijanje civila prema hitlerovskom obrascu postaju kolektivna zabava duboko bolesnog društva.
Otud i zaključak koji nije ni retorički ni senzacionalistički, nego strogo analitički: danas je najveći neprijatelj Izraela – sam Izrael.
I ako u svemu ovome još postoji neka iluzija, onda je to iluzija da se ovakav poredak može održati bez konačne cijene. Istorija ne poznaje sisteme koji dugoročno preživljavaju na permanentnoj proizvodnji straha, nasilja i moralne erozije oni se prije ili kasnije urušavaju, ne zbog snage i sposobnosti svojih neprijatelja, nego zato što iznutra izgube sposobnost da razlikuju opstanak od samouništenja.
Zato ovo pitanje za Izrael, ali i cjelokupan jevrejski narod više nije ni geopolitičko ni ideološko, nego egzistencijalno u najdubljem smislu te riječi: može li se država, bilo koja jevrejska ili nejevrejska, koja svoju bezbjednost temelji na negiranju tuđeg biološkog opstanka uopšte spasiti od sopstvene logike? I ko je uopšte u stanju da je zaustavi – ako već ne oni koji unutar nje još uvijek pamte da „pravo da se ne bude poklan“ ili važi za sve, ili prestaje da važi za bilo koga.
U isto vrijeme, mračni antisemitizam širom zapadnog svijeta ponovo dobija na snazi i sve je vidljivije etabliran u javnom prostoru, što predstavlja realnu i ozbiljnu prijetnju Jevrejima izvan Izraela, čak i onima koji sa izraelskom politikom nemaju nikakve veze i čak je osuđuju. I tu se pokazuje još jedna perverzna dimenzija čitavog procesa: politika koja se predstavlja kao zaštita Jevreja u praksi doprinosi obnavljanju upravo onih oblika mržnje koje je trebalo zauvijek neutralisati. A kada vlast svoju legitimaciju gradi na strahu, onda se teško može oteti utisku da joj upravo takva dinamika odgovara – jer što je više straha, to je više izgovora za još veću krvoločnost. Onu koja podrazumijeva istorijsku usamljenost iz koje više nema povratka.
