Piše: Sinan Gudžević
Dvadeset i četvrtog marta 2026. sa krematorija Novog groblja u Beogradu ispraćen je Božo Koprivica, pjesnik igre i driblinga. I jedinstveni dribler. Ispraćen je kako je želio da bude ispraćen, bez religijskog rituala i govora, uz dvije pjesme, jedna je bila završna iz filma “Divlje horde”, a druga je bila Zafira Hadžimanova “Sanoќ sedam Treno”.
Ovako je u jednoj knjizi Božo ostavio: “Ivo, kad budem odlazio, pusti muziku iz ‘Divlje horde’, onaj refren… Konj Vilijama Holdena, baš takav konj. Treba mi baš taj film, i baš Vilijam Holden. Ili, ‘Na mene juri bojni konj’…
Konj bez jahača, koji je
davno u travu pao
Sa zvezdom krvi u grlu i
očima od kletve budnim…“
Iva iz vokativa je Ivana, kćerka Božova. Druga je Jovana, koju je zvao Nono, Majko i Zeko. Dosta je sad ovoliko. Jer se “u eseju često i bunca, bokori. “Esej je rasipnik”, kazuje Koprivica.
Božo je otišao s večeri 19. marta 2026. poživio je 76 godina i četiri mjeseca. Listovi i portali su objavili da je bio godinu mlađi, no to je još jedan dribling nenadmašnog igrača Bote Koprivice. Sa 76 godina je završio život i Milan Galić, veličanstveni igrač Partizana koga je Božo nazvao igračem plime, nikada oseke.
Božove knjige će ostati, o njima će se pisati, sve su dostupne. Hoću da ovdje sačuvam od zaborava nešto od uspomena s njime.
Jednog subotnjeg popodneva, nakon nekoliko odigranih utakmica na Adi Ciganliji, u šikari podalje od igrališta, vidjeli smo jednog starijeg gospodina u trenerci kako sa ledine nabacuje loptu jednom mladiću, koji stoji u nekom malo trnju malo šiblju i odande loptu pokušava primiti ili je uhvatiti na volej.
Kad se taj trening završio, prišli smo dvojici znojavih, kad ono onaj stariji nije niko drugi nego spomenuti Milan Galić! Vježba svoga sina Dragana! Božo je odmah Galiću spomenuo jedan njegov gol Budućnosti i jedan Sarajevu. Nakon desetak minuta dotakli su se i ona tri gola Zvezdi za Partizanovih 5:0. Gale, evo ga i sad čujem, kaže: “Da, stvarno sam tada igrao dobro. Ali je čitav tim igrao odlično, a Vislavski strašno.”
Božovo lice, ta ozarenost nikad neće uminuti. Taj susret će biti uvod u buduće Božove razgovore sa Galićem. Galić je partizanovcu Koprivici bio velika igračka ljubav, uz Bobeka i Milutinovića. Galić će kasnije Božu ispričati stravu svoga djetinjstva, sudbinu ratnog siročeta koje je uspjelo da bude najbolje u svemu čime se bavilo.
Božo je tu pripovijest sačuvao od zaborava, eno je u knjizi. O Galiću, siročetu što raste u zbjegovima uz proleterske brigade, koga ujeda žeđ, glad i smrt, strašna smrt majke, Božo kaže kako zna da mu je turski pjesnik komunista Nazim Hikmet, posvetio pesmu “Moje srce”:
U mojim grudima je petnaest rana!
U grudi mi se zarilo petnaest noževa
s crnim drškama!
Listovi Božovih knjiga natopljeni su ozarenošću i melanholijom, a primjeran su primjer za izdriblane žanrove. Blurring of genres. Malo proze, malo pjesme, čas prozimetar, čas epigrafski natpis pod skulpturom lopte, gracias vieja. Di Stefano. Redak mulja, redak pjene, rekao bi Tonko Maroević.
Božo je bio veličanstven znalac i poznavalac igre koju stotine miliona gledaju, a malo njih je duboko razumije. Božo kazuje da je njegova opsesija Mađarskom počela u beogradskoj kinoteci 14. oktobra 1962. godine, kad je gledao film utakmice Engleska – Mađarska iz 1953. koju je Mađarska dobila rezultatom 6:3, uputivši 35 udaraca na gol, protiv engleskih šest. Mnogo stranica će Božo ispisati u divljenje toj mađarskoj ekipi i njenom tragičnom kraju, u finalu svjetskog prvenstva u Bernu 1954. Božik, Hidegkuti, Puškaš, likovi su mnogih stranica Božovih knjiga.
Druga, još veća njegova ljubav bio je Brazil. U brazilskoj igri je uživao do iskapi. Garrincha, Tostao, Gerson, Pelé i Zico bili su igrači o kojima je znao sve, mislim više i od njih samih. Za Brazil je navijao apsolutno i bez zareza. Navijao je za Brazil i kad je Brazil igrao protiv Jugoslavije. Nadmoć umijeća nad patriotizmom. To je bilo nebesničko navijanje: Božovo jugoslavenstvo je bilo duboko i visoko, pa samo oni što su ga dobro poznavali mogu pojmiti šta je njemu bio Brazil kad ga je u utakmicama protiv Jugoslavije birao prije Jugoslavije.
Ali je ipak (ipak!) najveće njegovo navijanje bilo ono za Partizan. To je bilo navijanje do tuberkuloze i tifusa, s njime se nije moglo mjeriti ništa. Ritual odlaska na utakmice, pamćenje ulica kojima je prošao, a Partizan pobijedio bio je dio njegova uvjerenja da navijač svojom snagom i srcem čini da Partizan igra bolje.
Na stadion nikad nije nosio ni šal ni zastavu, njegovo srce je imalo Partizanove komore i pretkomore, partizanske zaliske i aortu. Njegovo partizanstvo proizašlo je iz partizanstva njegove porodice, njegov život je bio partizanski i partizanovski, njegovo najveće poštovanje imali su partizani komunisti, a bitka na Sutjesci je u tome bila događaj koji je oblikovao njegov osjećaj zahvalnosti za život u slobodi.
Jedan sam od sretnika koji je s Božom desetak godina igrao lopte. Takvoga igrača nisam nikada vidio, a to su kazali i najveći igrači, kazao je Momčilo Vukotić, čuo sam to isto od nekadašnjeg Partizanova igrača Zorana Cvetanovića. Božo je svojim driblingom bacao u zanos svakoga ko ga je gledao. Dribling sa igrališta preselio se u njegove knjige. Knjige će ostati, ali smo ostali bez Boža.
Izgubili smo njegovu igru, njegova dodavanja lopte u korak, bez čega je igralište pustinja Gobi ili Šamo. Znam o čemu govorim, na Božova dodavanja sam dao stotine golova, nezaboravni Milo Miranović je jednom kazao, hajde da ih zaokružimo na dvije hiljade. Kad sam pitao na šta se odnose dvije hiljade, na dodavanja ili na golove, Božo je, samouvjereno, a mjerodavno odgovorio: “Na moja dodavanja je teško promašiti gol!”
Imao je svijest o svome umijeću driblanja i loptanja. Kad kaže kako niko nikada tako kao on nije igrao lopte, on se ne hvali, on zna šta govori i kloni se samohvale. To je Ovidijevo Iamque opus exegi, quod … nec edax abolere vetustas, nedostojno je i nepristojno nemati svijest o tome šta jesi i šta činiš. O tih uspomena u Božovom i Žunjinom stanu, na Zvezdari, na Voždovcu i onome u Ulici 27. marta!
Božo je uz fudbal igrao i košarku. Bio je plejmejker, igrao je u Nikšiću sa Žarkom Varajićem i Željkom Cerovićem. Sa juniorskom reprezentacijom Crne Gore bio je prvak Jugoslavije. Nije propuštao Partizanove utakmice, ni one na stadionu JNA ni one u Palati sportova ili u Pioniru ili u Areni. Sa sobom je vodio i kćeri Ivanu i Jovanu. Jovana je, imala je tada tri i po godine, jednom pitala oca: “Božo, a kojega ćemo Partizana gledati u subotu: Partizana u zatvorenom ili Partizana na otvorenom?” Tako je Jovana tada pravila razliku između košarke i fudbala.
A moju kćerku Alju Božo je prebacio sa zapadne tribine stadiona JNA preko ograde igrališta pred utakmicu Partizan – Real Madrid, 4. novembra 2003. Još vidim Alju kako trči prema liniji koja polovi igralište, gdje se postrojavaju igrači Partizana i Reala. Otrči do Bekama i Roberta Karlosa, vadi iz jakne fotoaparat, i traži da stanu pred nju. I slika ih obojicu. Gleda je Zinedin Zidan. Uslika i njega.
Kad je oposlila posao, dala se u trk prema ogradi, gdje ju je podigao onaj isti redar što ju je i prihvatio od Boža, i predao je Božu s druge strane. Koga Božova ruka pošalje na teren, taj ostane ne samo neuhvatljiv nego i neprimijećen. Danas bi takav poduhvat bio nezamisliv. Osim ako ga ne bi izveo Bota Koprivica. Kad se vratila u Zagreb, cijela škola je pričala kako je Alja vidjela Davida Bekama.
Ovako je na dan kad smo se opraštali od Bote, napisala iz Amsterdama Jelena Miranović, kćerka velikog Mila Miranovića: “Volela sam mnogo Botu. On je bio onaj moj brat koji me je na venčanju, po našim crnogorskim običajima, izveo pred svatove kad su došli po mene. Imala sam tremu, sećam se, uzeo me za ruku i rekao: ‘Ne boj se, to je kao kad ulaziš na teren, samo mirno izađi na teren.’
I često su mi se kasnije u životu, kad je frka, vraćale te reči, kao credo, ‘samo izađi na teren’. Bota je bio mudrac i nepogrešivi dijagnostičar, znao je u dve reči da objasni suštinu, a njegovo ćutanje je govorilo pet jezika. Od njega sam naučila da je prijateljstvo jedina mansarda, ali i da je detalj najvažniji dribling freske Crni Orfej. Mirno putuj, Bota, na svoju Mansardu i dječak budi zavazda!”
Nezaboravni Brana Petrović je jednom u Klubu književnika prišao stolu za kojem smo sjedili nas nekoliko nakon ponoćne igre u dvorani na Vračaru. Obratio se Božu, koga je zvao Bonja: “Bonja, svi kažu da si najbolji igrač, ali, burazeru, za mene si nula!” Svi smo pali u smijeh, koji još nije prestao. Bonja je jako volio Branu partizanovca i njegove neponovljive maštarije.
Početkom oktobra u Ulcinju smo se opet smijali na Branino “ali za mene si nula”, pa smo skoro uglas kazivali Braninu pjesmu “Odlazak Bohumila Hrabala”:
Moj drug, prijatelj i kum
Bohumil Hrabal
Pesnik iz zlatnog grada Praga,
“Pao je s prozora bolnice
Hraneći golubove”.
Tako javljaju agencije.
A, međutim, nije lepo reći da je Pao
Za gospodina koji je Odleteo.
Pasti i odleteti nije isto.
Ta nepreciznost doista žalosti duh.
I nije Bohumil Hrabal hranio golubove
Kako javljaju piskarala
Nego su golubovi hranili njega
U gospodskom siromaštvu i slavi starosti
Mrvicama svetlosti hranili su njega
Golubovi njegovog grada.
Da mu ojačaju krila.
Da bude jak kad poleti.
Izvor: Portal Novosti
