Piše: Tamara Nikčević
Početkom osamdesetih, Đido je svratio u jednu opštinu na istoku Crne Gore. Tražio je sobu u hotelu. Recepcioner odmah ode da javi upravniku ko je došao u goste, upravnik istog trena obavijesti predsjednika opštine – od koga sam i čuo ovu priču – a ovaj, ne časeći časa, nazove telefonom ni manje ni više nego Veljka Milatovića, tada čovjeka broj jedan u Crnoj Gori. Smijemo li dati sobu Đilasu, pitao ga je. Inteligentni, ekscentrični Veljko Milatović, koji je uvijek bio ne samo veliki Crnogorac, nego i liberal, odgovori da naravno može. I još će: – Zanimljiv je Đido, svašta on zna, popričaj malo s njim. – Prihvatam, ali da ti, Veljko, kažeš državnoj bezbjednosti da si mi ti predložio, da ne misle kako sam đilasovac. – Ne brini, reći ću im – obeća Milatović
Ponekad razgovaram sa Aleksom Đilasom, ti razgovori mogu da traju satima. Ovoga puta, pak, sa beogradskim sociologom, sinom crnogorskog i jugoslovenskog revolucionara, antifašiste, pisca i disidenta Milovana Đilasa, nijesam razgovarala; odgovore na pitanja poslao mi je mejlom.
Čitaoci Pobjede će, kazao je, tako dobiti preciznije odgovore.
Aleksa Đilas rođen je 1953. godine u Beogradu. Ime je dobio po svom stricu, narodnom heroju.
Aleksa Đilas o Milovanu Đilasu, Mladost revolucionara i disidenta
Filozofiju je studirao u Beogradu, Beču i Gracu. Političke nauke i sociologiju doktorirao je 1988, na Londonskoj školi za ekonomiju i političke nauke. Bio je gostujući naučni saradnik na Univerzitetu u Kelnu, na Univerzitetu Harvard i u „Vudro Vilson“ centru u Vašingtonu. U najznačajnijim svjetskim časopisima objavljivao je eseje i članke o jugoslovenskoj istoriji, politici i kulturi. Pitanjima jugoslovenstva, raspada Jugoslavije i srpskim pitanjem bavio se u Osporavanoj zemlji: jugoslovenska revolucija, u Srpskom pitanju, u Razgovorima za Jugoslaviju, te u Raspadu i nadi.
Šezdesetih godina prošloga vijeka Aleksa Đilas se, pričao mi je, sa djecom iz susjedstva često viđao u parku ispred Skupštine SFRJ, u blizini svog stana u Palmotićevoj ulici.
– Moram kući ranije, imamo goste – rekao mu je jednom dječak sa kojim se igrao.
Đilas je imao desetak godina i nije znao što tačno znači – imati goste. Porodicu najvećeg jugoslovenskog disidenta tih je godina malo ko posjećivao.
Aleksa Đilas nije bio voljan da za Pobjedu govori o onome o čemu je „mnogo puta pričao“. Kako bismo izbjegli ponavljanja, odlučili smo da razgovaramo o odnosu vjerovatno najznačajnijeg i najpoznatijeg Crnogorca 20. vijeka i njegovog zavičaja: zašto je, dakle, Milovan Đilas i dalje proskribovan u rodnoj Crnoj Gori i zašto mu ona ne prašta ono što je odavno oprostila drugima.
Možda će mi zato, šalama prikrivajući gorčinu, Aleksa Đilas sasuti: Đido nije vaš!
Narodni heroj Jugoslavije, general Jovo Kapičić, ispričao mi je kako se Crna Gora do 1954. zorila statusom koji je Milovan Đilas imao u jugoslovenskom partijskom i državnom vrhu.
– Drugi do Tita – govorili su.
Nakon Trećeg plenuma, održanog januara 1954. godine, Crnogorci su se Đilasa lako odrekli.
– Viđe li kako pade Đido – pitao je jedan svog komšiju.
– Koji Đido – odgovorio mu je začuđeno.
Zbilja – koji Đido?!
Crna Gora je i prošle godine prećutala ono što nije sva svjetska štampa prije tri decenije: godišnjicu smrti Milovana Đilasa.
– Što znači Crna Gora u ovom kontekstu? Vlada? Gradske skupštine? Kulturne i prosvjetne ustanove? Mediji? Političke partije, (sakloni, Bože)? Ili sve zajedno? – kaže Aleksa Đilas za Pobjedu.
Čudno je, potvrđuje, što u Crnoj Gori ovim povodom nije bilo javnog skupa, svečane akademije.
Aleksa Đilas u „Relativizaciji“: Jugoslovenski partizani – kako su pobeđivali
– U cjelini gledano, stav prema Đidu nije se promijenio. Zašto? Evo pretpostavke! Crnogorci su veoma okrenuti prošlosti, često imaju o njoj mišljenje koje su naslijedili od svojih roditelja. Ako se prisjetimo da je priličan broj Crnogoraca bio dio komunističkog, Titovog režima, a nemali broj njih u četnicima ili pristalice Informbiroa, vjerovatno da svojoj djeci, a i unucima, o Đidu nijesu lijepo govorili. Jer on je bio i partizanski komandant i najelokventniji borac protiv staljinizma poslije 1948; na kraju, i svjetski poznat kritičar partijske birokratije. Ipak, tokom posljednje tri decenije, a i dok je Đido bio živ, mnogi Crnogorci su se njime bavili – pisci i profesori, pesnici i akademici, slikari, novinari, istoričari – kaže Đilas.
POBJEDA: Ko?
ĐILAS: Na brzinu sam sastavio listu: Dobrilo Aranitović, Matija Bećković, Ljiljana Bulatović, Ljubomir Đ. Đukić, Živko Đurković. Nikola Ivanović, Vasilije Kalezić, Branislav Kovačević, Boro Krivokapić, Dragan Lakićević, Borislav Lalić, Milan Maretić, Miloš Milikić Mido, Miljan Mojašević, Želidrag Nikčević, Branislav Otašević, Ilija Pavićević, Veselin Pavlićević, Branko Popović, Milan Popović, Marko Prelević, Vladimir Vojinović, Radmila Vojvodić, Miro Vuksanović, Nikola Zečević.
Imamo čak dve Nikčevićke – Vas i rediteljku Snežanu, koja je o Đidu napravila televizijsku emisiju. A naslikali su ga Cvetko Lainović i Predrag Dragović. Najzad i sasvim na kraju, bavio sam se Đidom i ja – terazijski polu-Crnogorac.
POBJEDA: O Đilasu su, ispade, pisali samo pojedinci iz kulturnog života?
ĐILAS: Pa, u pravu ste, uglavnom je tako. Ipak, spomenuću i osam crnogorskih generala, narodnih heroja – Svetozara Vukmanovića Tempa, Sava Drljevića, Boška Đuričkovića, Veljka Kovačevića, Voja Kovačevića, Gliga Mandića, Voja Nikolića i Vlada Šćekića – koji su tražili da se Đidu vrate odlikovanja koja su mu sudski oduzeta.
POBJEDA: Koja?
ĐILAS: Orden Narodnog heroja, Orden narodnog oslobođenja, Orden Partizanske zvezde I reda, Orden zasluga za narod I reda i Orden bratstva i jedinstva I reda. Generali su svoj zahtev obrazložili time da su Đidova suđenja i kazne bile zasnovane na ideološkoj, a ne na pravnoj osnovi. Što je, naravno, i tačno i opštepoznato. Ali, odbili su ih i Stipe Šuvar 1990, u ime Predsedništva SFRJ, i 1992. predsednik Savezne Republike Jugoslavije Dobrica Ćosić.
POBJEDA: Čudi li Vas što u Crnoj Gori nijedna državna nagrada ne nosi ime po Milovanu Đilasu?
ĐILAS: Ne poznajem dovoljno političke i društvene prilike u Crnoj Gori da bih mogao da odgovorim na Vaše pitanje. U stvari, pre bih ja Vas kao znalca to trebalo da pitam.
U Podgorici je jedna mala ulica nazvana po Đidu. Prolazi pored parka u kome je Titov spomenik. I šta bi Đido i Tito rekli na to što su tako jedan pored drugog? Đido ne bi imao ništa protiv, čak bi mu bilo zabavno, a za Tita nisam siguran. Uzgred, do Đidovog silaska s vlasti 1954, današnji Bulevar Svetog Petra Cetinjskog zvao se po njemu. Đido to nije odobravao, smatrajući da ne treba davati nazive ulica po živim ljudima. Naravno, ni ja ne odobravam.
A evo Vam priče o Đidovom rodnom selu Podbišću i opštini Mojkovac u kojoj se ono nalazi. U Mojkovcu je bilo kulturnih večeri i manifestacija posvećenih Đidu, sa kvalitetnim učesnicima i zanimljivim, vrednima sadržajima. I deo auto-puta je nazvan po njemu.
POBJEDA: Zašto auto-puta?
ĐILAS: I meni je to čudno. Ali, eto, ipak je nešto učinila opština Mojkovac.
Pre dvadesetak godina, u Mojkovcu je osnovan najpre centar „Milovan Đilas“, a onda je postao fondacija. Glavni inicijator i organizator bio je psihijatar dr Todor Baković – primarijus, autor više knjiga, direktor, ministar. U Mojkovcu i okolini, ali i šire u Crnoj Gori, bio je ugledna ličnost. Planirano je, ni manje ni više, da ta mojkovačka fondacija bude svetski centar za globalno izučavanje disidentskog pokreta. Već su se pravile skice za bungalove u Podbišću, u kojima će odsedati saradnici i učesnici konferencija – do detalja, do mokrog čvora.
POBJEDA: I?
ĐILAS: Nisam se u to mešao. Ipak, predložio sam da se krene skromnije, malim koracima. Na primer, da se postavi tabla pored auto-puta koja pokazuje gde je rodna kuća Milovana Đilasa i da se do kuće napravi putić; kasnije da se opravi kuća koja je inače služila kao ostava za seno i kao štala, i da se u njoj izlože razna izdanja Đidovih knjiga, fotografije. Moj predlog je bio odbijen i odlučeno je da se krene velikim koracima. No, nije bilo ni novca ni podrške države i sve je ostalo u planovima, u snovima. Baković je preminuo, a na Đidovoj kući se srušio prvi sprat.
U Mojkovcu je 2012. ustanovljena književna nagrada i nazvana po Božu Bulatoviću, piscu i prevodiocu sa ruskog. Dodeljuje se godišnje, 13. avgusta, na Dan opštine Mojkovac.
POBJEDA: Zašto ne po Milovanu Đilasu?
ĐILAS: Ne znam, ne verujem da postoji zla namera. A mogle bi da budu i dve nagrade, i po Božu i po Đidu. Šalu na stranu, verovatno su Đidova biografija i delo suviše složeni i razgranati. Prosto zbunjuju, nerazumljivi su. A Bulatović je često dolazio u rodni Mojkovac, bio aktivista DPS-a, blizak Jevremu Brkoviću, borio se za nezavisnu Crnu Goru. Ljudi su ga poznavali, pamte ga, razumeju. Čak i ako se s njim politički ne slažu, blizak im je. No, opet kažem – ne znam.
POBJEDA: Advokat Nikola Barović mi je rekao da je 1979. godine delegacija Crne Gore prisustvovala beogradskoj sahrani njegovog oca, advokata Jovana Jora Barovića. Samo da ne govori Đilas, rekli su. Zašto je Crnogorcima bilo toliko važno da na toj sahrani Đilas ne govori?
ĐILAS: Te 1979. je od Trećeg plenuma već bilo prošlo četvrt veka, ali je za to vreme Đido četiri puta suđen: proveo je devet godina u zatvoru. Nastavio je sa svojim disidentskim delatnostima – objavljivanjem kritičkih knjiga i članaka, davanjem intervjua. Mada je Joro bio blizak Đidov prijatelj i politički su se slagali, njegove veze sa Crnom Gorom nisu bile prekinute. Imao je tamo i mnogo poznanstava i mnogo klijenata, bio popularan.
Vlastima u Beogradu i Titogradu nije se dopadalo to što se Joro druži sa Đidom i što širom Jugoslavije brani političke slučajeve. Ali protiv njega nisu ništa preduzimale. Nisu ni mogle – bio bi preveliki skandal i kod nas i u svetu. Pretpostavljam da se delegaciji činilo da bi Đidov govor dao sahrani jaku opozicionu dimenziju i da bi oni izgledali kao njegovi simpatizeri, čak istomišljenici. Ako ne u Beogradu, ono u Podgorici. Plašili su se.
Danas razumem one koji su Đidu okrenuli leđa: Intervju – Aleksa Đilas, sociolog
POBJEDA: Samo strah?
ĐILAS: U pravu ste: važnu ulogu igra karijerizam, ideološka isključivost i dogmatizam, a i neznanje i neobaveštenost. Najzad, i čisti pasjaluk!
Ali nije baš sve tako ozbiljno i tužno. Početkom osamdesetih, Đido je svratio u jednu opštinu na istoku Crne Gore. Tražio je sobu u hotelu. Recepcioner odmah ode da javi upravniku ko je došao u goste, upravnik istog trena obavesti predsednika opštine – od koga sam i čuo ovu priču – a ovaj, ne časeći časa, nazove telefonom ni manje ni više nego Veljka Milatovića, tada čoveka broj jedan u Crnoj Gori.
Smijemo li dati sobu Đilasu, pitao ga je.
Inteligentni, ekscentrični Veljko Milatović, koji je uvek bio ne samo veliki Crnogorac, nego i liberal, odgovori da naravno može. I još će:
– Zanimljiv je Đido, svašta on zna, popričaj malo s njim.
– Prihvatam, ali da ti, Veljko, kažeš državnoj bezbednosti da si mi ti predložio, da ne misle kako sam đilasovac.
– Ne brini, reći ću im – obeća Milatović.
I pričali su lepo za stolom u restoranu hotela aktuelni predsednik crnogorske opštine i bivši potpredsednik Jugoslavije. Ali lokalni bezbednjaci, na svoju inicijativu, sedoše za susedni sto i glasno počeše da pevaju revolucionarno-partijsko-titovske pesme, ne bi li izazvali Đidovu emotivnu, ljutitu, kompromitujuću reakciju.
POBJEDA: A Đilas?
ĐILAS: Đido je ubrzo počeo s njima da peva. Kroz nekoliko dana, predsednik je otišao do Veljka Milatovića, prepričao mu šta je Đido rekao. Nesrećne bezbednjake pozvaše u Titograd, na raport u republički Sekretarijat za unutrašnje poslove.
– A vi to pjevate zajedno sa Đilasom?!
Slično je bilo i drugde u Jugoslaviji.
POBJEDA: Gdje?
ĐILAS: Glavni lik ove priče je norveški novinar koji je radio za državni radio, uz to i sin poznatog pesnika. Intervjuisao me je nekoliko puta devedesetih, u vreme rata, pa mi je tada ispričao svoju crnogorsku avanturu. U drugoj polovini sedamdesetih, kao sasvim mlad novinar, bio je u Jugoslaviji i stigao do Herceg Novog. Naša policija ga je uhapsila kako bi ga sprečila da napravi intervju s Milovanom Đilasom, koji je bio u Igalu, na lečenju. Ali Norvežaninu intervju nije padao na pamet, nije ni znao da je Đido u Herceg Novom.
Vest o njegovom hapšenju brzo je stigla do norveške ambasade u Beogradu, koja je nazvala Savezni sekretarijat za inostrane poslove, onda vlasti u Podgorici, oni policiju u Novom. I pustiše novinara. Pretpostavljam da je policija vežbala budnost i trenirala strogoću jer se tada gradila ili tek izgradila ona džinovska vila za Tita. Uzgred, potpuno nepotrebna, besmislena građevina, u koju je Tito svratio samo nekoliko puta.
E sad, pre nego što se obrušite na tadašnju crnogorsku vlast, kao na Titove poltrone, zatucane, avetinje i ne znam šta sve još, saslušajte kraj. Oslobođeni novinar otputovao je do Beograda i pošao do svoje ambasade. Ambasador ga je žestoko izgrdio.
POBJEDA: Zašto?
ĐILAS: Kako se on to ponaša, zašto izaziva incidente, trebalo je da zna gde ide i ko je tamo; radi za norvešku državu, a kvari njene odnose sa Jugoslavijom, grdio ga je.
Eto, svako se nekoga plaši. Uvek lojalni, često prelojalni Norvežani nisu hteli da budu disonantan glas u zapadnom horu, da se zamere NATO saveznicima, iznad svega Americi, koja je htela da pridobije Jugoslaviju, brinući da se posle Tita ne okrene ka Sovjetskom Savezu.
POBJEDA: Dva se ‘argumenta’ u Crnoj Gori mogu čuti protiv Milovana Đilasa: prvo, izmislio je crnogorsku naciju; drugo, negirao je crnogorsku naciju. Razumijete li ove ‘argumente’?
ĐILAS: Razumem ih. Što ne znači da su tačni.
Đido kao otac crnogorske nacije? Đidov članak iz 1945. je obrazloženje za stvaranje Crne Gore kao republike u federativnoj Jugoslaviji. I danas mi je prihvatljiv. Vidi se da ponešto iz istorije Đido nije znao i da su neka njegova marksistička objašnjenja nategnuta. Ali, to sve ne slabi bitno osnovni argument da Crna Gora u Jugoslaviji treba da povrati svoju državnost i da postoji državna i istorijska individualnost Crnogoraca. Istovremeno, ceo tekst je prožet srpstvom i jugoslovenstvom. I velikom željom za kompromisom. Smatram da je to jedini mogući pristup ako se želi federalna država koja je jedinstvena i snažna.
Dozvolite da dodam nešto iz istorije, što se često zaboravlja. A možda je i poučno za Crnogorce, koji samo Crnu Goru vide kao žrtvu u predratnoj Kraljevini Jugoslaviji. Da, u njoj su bili priznati samo Srbi, Hrvati i Slovenci, ali ne kao narodi, već kao plemena. Dalje, bila je ukinuta Srbija – nje nema. Bila je to ogromna žrtva i Srba i Srbije – toliko mnogo učiniti za stvaranje Jugoslavije, a onda nestati. Uporedite to sa Pruskom i ujedinjenjem Nemačke 1871. Pa, nije Bizmarku ujedinitelju ni palo na pamet da ukine Prusku, svoju užu domovinu, već je ostala kao zasebna federalna jedinica.
Danas mnogi srpski intelektualci Tita i komuniste vide kao neprijatelje Srba, srpstva, čak kao srboždere. A komunisti su Srbe spasili od uništenja u fašističkoj Hrvatskoj, Srbima i Crnogorcima posle rata dali nemačku zemlju i kuće u Vojvodini, Srbima ponovo vratili status naroda – naravno, i Hrvatima i Slovencima, a uz njih su i Crnogorci, Muslimani i Makedonci postali ravnopravni, obnovili državnost Srbije.
Amfilohije za crnogorsku naciju kaže da je Đilasovo kopile.
POBJEDA: Da, tako je govorio.
ĐILAS: Ali, ko je majka? Valjda neka žena lakog morala? I zašto je sramota biti vanbračno dete? Posle je Amfilohije reterirao, vadio se, govorio kako se i kopile voli. Moram da kažem da mi je bio veoma simpatičan dok sam gledao i slušao kako to govori. Najzad, da je Đido, recimo, poginuo u ratu, ipak bi bila stvorena republika Crna Gora i rešeno crnogorsko nacionalno pitanje. A čak i da su komunisti, partizani poraženi, opet bi se posle rata pojavile snažne težnje za obnovom Crne Gore u nekom obliku. I podržavale bi ih leve i demokratske partije iz drugih delova Jugoslavije – ukoliko bi Jugoslavija uopšte postojala. Federalni sistem je kod nas dugo dobro funkcionisao. I nigde nije bilo tako malo antijugoslovenstva i separatizma kao u Crnoj Gori. Ustvari, trebalo je dalje ići tim putem, ka Balkanskoj federaciji, ili bar konfederaciji, sa Bugarskom, Albanijom, Grčkom. Pa, to je san i želja ne samo komunista i socijalista Balkana, već i drugih protivnika šovinizma i rata. I to ne bi bio samo put ka ujedinjenoj Evropi, već i jedan od modela za njeno ujedinjavanje.
POBJEDA: Zašto je Milovan Đilas tražio da se sahrani u Crnoj Gori?
ĐILAS: Opet sahrana, Tamara. Baš ste Crnogorka!
Da, uvek je govorio da želi da se sahrani u Crnoj Gori, tačnije u rodnom kraju, selu Podbišću kraj Mojkovca, sa svojim roditeljima. Moja želja je bila da se sahrani u Beogradu, da mogu njemu i mojoj majci da idem na grob. Ali, već za njegovog života sam prihvatio da bude kako on hoće.
POBJEDA: Na sahrani Vašeg oca govorili su pisac Matija Bećković i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Jeste li razumjeli čuđenje dijela javnosti što su se od Milovana Đilasa, antifašiste i partizana, oprostili korifeji velikosrpskog nacionalizma, ratni huškači i negatori crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta?
Aleksa Đilas u „Relativizaciji“: Šta treba ceniti kod Josipa Broza (drugi dio)
ĐILAS: Uh, zar su baš toliko nevaljali Matija i Amfilohije?! Za mene su oni na prvom mestu korifeji poezije i pravoslavlja. Bilo kako bilo, Matija je bio kao predodređen za to. Em je bio Đidov najbolji prijatelj, em su zapaženi posmrtni govori koje je ranije držao. I baš je bio potresen kada je Đido umro. Sećam se, čak mu je i čir proradio! Održao je lep govor, istakao glavno. Opet, moglo se naći nekoliko rečenica sa ne baš umesnim uvijenim primedbama na Đidovu partizansku i komunističku prošlost.
Ali, u pravu ste – Matija i Đido nisi bili politički istomišljenici. Da je Đido stvarao neku svoju novu partiju, ne bi uzeo Matiju u glavni odbor ili centralni komitet. Niti bi se Matija kandidovao.
Amfilohije nije bio na sahrani, već njegov izaslanik Joanikije. Rekao sam Matiji da ne bih voleo da dođe Amfilohije, jer bi mogao da održi politički govor. Matija me umirivao da je moja briga suvišna, kao da se plašim da ne dođe Sveti Petar – hteo je da kaže kako je Amfilohije suviše visokog ranga. Sve je lepo proteklo, možda opet uz nekoliko neumesnih rečenica u stilu – i grešnik može u raj ako…
Posle smo sedeli u kući Ljuba Radenovića, našeg rođaka. Bio je i Amfilohijev brat, takođe sveštenik – simpatična pričalica, neposredan i maštovit – čak nam reče kako je jednom umro i bilo mu lepo na onom svetu, ali su ga Amfilohijeve molitve vratile u ovaj. Joanikije je sedeo i ćutao, sasvim malo se poslužio jelom, tek da ne uvredi domaćina. Matija je posle u pesmi napisao da Joanikije izgleda kao da je sišao sa freske. Pun pogodak! Ali, kasnije mi je dvoje ljudi reklo da Joanikije ne voli da ga se podseća kako je bio na Đidovoj sahrani.
Žao mi je što na sahrani nije bio vod vojnika koji bi ispalio počasni plotun. Đidu je to kao prvoborcu pripadalo, a verujem da bi se ratnički deo njegove duše obradovao.
POBJEDA: Ignorisanje Milovana Đilasa kao izuzetno važne figure u istoriji Crne Gore je opstalo. Kakav tačno problem Crnogorci imaju sa Milovanom Đilasom?
ĐILAS: Nisam siguran da je Đido mnogo važna ličnost u istoriji Crne Gore u užem smislu. Njegova delatnost kao revolucionara, ratnika, državnika nije posebno vezana za Crnu Goru, već se odvijala u celoj Jugoslaviji – čiji je, doduše, Crna Gora deo.
Aleksandar Živković: Kako je Milovan Đilas „kumovao“ i Matijinoj Pesmi o Svetom Savi?
POBJEDA: Da, često se može čuti da Đilas ‘nije naš’, zato što je ‘svoje političke, književne i disidentske aktivnosti vezao za Beograd’.
ĐILAS: Nije netačno da Đido svojim glavnim delatnostima nije bio vezan za Crnu Goru. U tom smislu – nije vaš! No, emotivno je bio veoma vezan za Crnu Goru. Najbolje se to vidi iz njegovih literarnih dela, koja su uglavnom o Crnoj Gori i Crnogorcima. Opet, mada ih je mnogo voleo, mnogo ih je i kritikovao; po mom mišljenju – previše!
Đido je bio glavni u Trinaestojulskom ustanku koji izuzetno cenim, smatram da valja da bude zapisan zlatnim slovima u istoriji Evrope i čitavog čovečanstva. Ne, ne preterujem. Ali, da li je Đido vođa ustanka? Nekako mi to izgleda preterano. Ne bih rekao ni da je komandant ustanika, jer nije prevashodno vojnik. Dakle, ako je glavni, onda je to kao politička ličnost kod komunista koji dominiraju ustankom.
Pade mi nešto na pamet, mada nije neposredno povezano s Vašim pitanjem. Đido nekako nije ni izgledao kao Crnogorac, niti se tako ponašao. Neko ko ne bi znao da je Crnogorac, teško da bi to pogodio. Nije retko da poznati ljude ne liče na svoj zavičaj. Ko bi se setio da je Tesla Ličanin, Ivo Andrić Bosanac, Tito Zagorac? A zašto je to tako? Vredi razmišljati. Da ne bude nesporazuma, ne stavljam Đida po značaju u istu ravan sa ovom trojicom.
POBJEDA: Pogađa li Vas odnos Crne Gore prema Vašem ocu?
ĐILAS: Ne posebno. A i nije tako loš. U stvari, u poslednjih nekoliko decenija, moje misli i emocije su usmerene ka razaranjima i zlodelima na područjima meni najdraže Jugoslavije. A zatim ka ratovima u svetu, pa globalnom jačanju desnice, čak povratku fašizma.
POBJEDA: ‘Crna Gora je moja tamnica, moja sloboda’, piše Milovan Đilas u eseju ‘Crna Gora kao zavičaj’. Kakav Vi imate odnos prema zavičaju Vašeg oca?
ĐILAS: Ah! Tamnica, sloboda! Đido je večiti romantik, voli jake kontraste. Nije mu strana ni patetika. Često smo razgovarali o Crnoj Gori. Onoliko koliko sam Crnogorac, u velikoj meri je rezultat tih razgovora. Prema Crnoj Gori imam pozitivan odnos, ali mi nekako nije centralna. Izvinite! Da se malo našalim, više mi je od hobija, ali manje od zanimanja.
Poslednji put sam u Crnoj Gori bio 1998. Đidu je bilo tri godine od smrti. Nemam tamo bliskih rođaka. No, nekoliko prijatelja su me zvali u posetu. Nije mi jasno šta bih tamo radio, a te prijatelje viđam kad svrate u Beograd. Da vozim i da sam mlađi, obišao bih možda neka mesta vezana za porodičnu istoriju. Naravno, otišao bih prvo na grob svojih roditelja.
Eto, Tamara draga, završismo s grobljem, sasvim u crnogorskom duhu.
Izvor: Pobjeda
