Piše: Dr Vladan S. Bojić, advokat
(De veritate et educatione)
Istini je i merilo i uslov obrazovanja. Obrazovanje počinje tamo gde počinje istina. I prestaje tamo gde se ona napusti. To nije retorička formula, nego struktura. Istina nije stvar većine. Niti je stvar konsenzusa. Ona zahteva priznanje, a ne odobrenje. Zato je autoritet znanja nužan:ne kao nametanje, već kao svedočanstvo.Tamo gde se autoritet ukine u ime formalne ravnopravnosti, ukida se tada i razlika između znanja i neznanja
Istina kao prvo merilo. Nijedan obrazovni sistem ne može biti veći od svog odnosa prema istini. Ako istina postoji kao merilo onda postoji i znanje. Ako je istina relativizovana znanje postaje mišljenje. Ako se istina ukine ostaje samo forma.Zato je pitanje obrazovanja, u svojoj suštini, jednostavno: da li istina ima primat?Ako nema sve je sporedno. Kada se istina izgubi kao orijentir, znanje se neizbežno preobražava. Ono prestaje da bude razumevanje, postaje informacija, brzina, količina, nestpljenje. Prestaje da bude mera već zbir. Tako nastaje privid obrazovanosti: čovek može mnogo znati a da ništa ne razume. Obrazovni sistemi polaze da je podložno interpretaciji, sve je otvoreno, sve je dostupno. Ali upravo tu nastaje paradoks: bez jasnog merila, nema ni jasnog znanja. Otvorenost bez kriterijuma ne stvara slobodu već vodi u simulaciju.
De cultura et simulatione
(O kulturi i simulaciji)
Nikada nije bilo lakše doći do znanja. I nikada nije bilo teže sresti čoveka koji razume. To nije paradoks. To je stanje. Živimo u vremenu u kojem je znanje izgubilo put, pa je izgubilo i cenu. Više se ne stiče. Ne osvaja. Ne plaća. Preuzima se. I zato ne ostaje. Kako je pisao Byung-Chul Han: „Die Müdigkeit unserer Zeit ist keine Erschöpfung, sondern eine Leere.“ (Umor našeg vremena nije iscrpljenost, već praznina). Obrazovanje nije nestalo. Ono je zamenjeno, smenjeno, razrešeno obaveza, svih prava i dužnosti.. Tiho. Bez otpora. Zamenjeno sistemom. Sistemom koji daje odgovore, ali ne rađa pitanja.
De fundamento
(O temelju)
Obrazovanje nije temelj. Temelj je kultura. Ona tiha unutrašnja mera po kojoj čovek razlikuje istinu od onoga što na nju liči. Kada ta mera nestane — sve ostaje, a ništa ne važi. Kako upozorava Alain Finkielkraut: „La culture ne se transmet plus, elle se consomme.“ (Kultura se više ne prenosi — ona se konzumira). I zato više ne stvaramo ljude. Mi ih pripremamo. Za funkciju. Za ulogu. Za mesto u sistemu koji ne pita ko su.
De veritate
(O istini)
Istina nije nestala, nije se izgubila.. Samo je postala nepoželjna. Spora je. Teška. Neudobna. Kako je pisao Roger Scruton: „Truth matters because without it there can be no trust.“ (Istina je važna, jer bez nje nema poverenja.) A mi smo izgubili poverenje — jer smo izgubili istinu. Istina nije mišljenje. Nije ni dogovor. Ona je mera. I zato boli.
De simulatione
(O simulaciji)
Mašine ne misle. One predviđaju.A mi smo počeli da verujemo predviđanju više nego razumevanju.Kako kaže Yuk Hui:„Technics is not neutral; it shapes how we think.“(Tehnika nije neutralna; ona oblikuje naše mišljenje). I tu je prelom. Ne u tehnologiji, nego u čoveku. Jer je pristao da inteligenciju svede na brzinu, a znanje na dostupnost. I da zaboravi ključnu razliku između onoga što zvuči uverljivo i onoga što jeste istinito.
De elita falsa
(O lažnoj eliti)
Danas svi govore o eliti. A niko ne zna gde je. Elita nije pozicija. Ni titula. Ni vidljivost. Elita je odgovornost pred istinom. A ovo vreme tu odgovornost ne poznaje. Njegove elite su brze, glasne i površne. Sigurne u ono što nikada nisu do kraja razumele. One ne misle, one upravljaju utiskom. Ne traže istinu, nego prihvatljivost. To nije elita znanja. To je elita pristupa. Pristupa moći. Pristupa govoru. Pristupa pažnji. A oni koji znaju? Oni koji misle sporo, duboko, odgovorno? Nisu nestali. Povukli su se. Ne iz straha, već gađenja, jer znanje koje služi utisku prestaje biti znanje. Elita je danas estrada, muzika, sport, politika, svi predsednikovi ljudi, i — starlete.
Univerziteti, nekada mesta tišine i misli, postali su prostori velike proizvodnje. Naravno ne znanja, nego kvalifikacija. Akademska zajednica više ne čuva— istinu. Ona upravlja njenim oblicima. Istraživanje je zamenjeno projektom. Misli metodologijom. Istina, citiranošću. I tako je obrazovanje, koje je trebalo da oslobađa, postalo sistem koji potvrđuje već prihvaćeno. Ne zato što ne može bolje, nego zato što više ne sme dublje. Univerziteti, nekada mesta ti sabranosti, sve češće postaju prostori u kojima se meri ono što se lakše broji, nego što se razume. Ne zato što su izgubili vrednost, već zato što su stavljeni u okvire koji tu vrednost ne umeju da nose, iznose. Akademska zajednica nije prestala da traži istinu. Ali je sve više primorana da je izražava u svim onim oblicima koji nisu njena prirodna mera. Istraživanje se oblikuje kroz projekte. Misao prolazi kroz metodologiju. A vrednost se često prepoznaje tek kada postane vidljiva u sistemu. Ipak, univerzitet ostaje jedno od retkih mesta na kojima istina još ima utočište, onda kada postoji čovek koji je spreman da joj ostane veran.I upravo tamo gde se taj pritisak prevazilazi, pojavljuje se ono najređe, živa mera univerziteta. Jer univerzitet nije zgrada, akreditacija, ni broj radova. On postoji samo onda kada postoji čovek koji je spreman da istini ostane veran — i kada to nije korisno.
De homine
(O čoveku)
Čovek nije stvoren za brzinu. Ni za funkciju. Ni za neprekidnu povezanost. Stvoren je za smisao. Za put koji nije lak. Za razumevanje koje boli. Za ljubav koja ne traži korist. Kako kaže Viktor Frankl: „When we are no longer able to change a situation, we are challenged to change ourselves.“ (Kada više ne možemo da promenimo situaciju, pozvani smo da promenimo sebe). Kako promeniti sebe svi znaju alio se prave, nisu upoznati. I postoji nešto još tiše. Ne dokaz. Ne formula. Prisustvo. Tiha sigurnost da smisao nije naš proizvod — nego naš prvi poziv. Da čovek, čak i kada ostane sam, nikada nije napušten.
De solitudine
(O samoći)
Samoća nije praznina. Ona je izbor. Ne ostaje svako tek tako sam. Ostaje onaj koji vidi da je to tako najbolje. Onaj koji razume kuda vode gomile — i ne pođe. I ne dođe, zato je sam. Na obali koju su svi napustili ostaje samo jedan neobično običan i hrabar čovek. Ne zato što mora — nego zato što ne pristaje. On nije usamljen. On je potpuno slobodan.
De patienta et fortitudine
(O trpljenju i hrabrosti)
Ovo vreme traži lakoću. Na lagodnost. Bezbrižnost i nepažnja privlači i odvlači i odnosi. A čovek je stvoren da nosi svašta. Sumnju. Patnju. Tišinu. I da u svemu tome ne izgubi sposobnost da voli. Kako je pisala Simone Weil: „Attention is the rarest and purest form of generosity.“ (Pažnja je najređi i najčistiji oblik velikodušnosti.) A pažnja znači ostati. I kada je teško — ustati. I kada je lakše odustati — odupreti se.
De contemptu temporis
(O preziru prema vremenu)
Ovo vreme ne traži običnog čoveka. Traži neobičnu funkciju. Ne traži samo istinu. Traži protok informacija o istini. I zato je otpor nužan. Tih. Uporan. Nesalomiv.
Epilogus
Ne učimo više za život. Život se živi, zašto bi da za njega i učimo, Niti za istinu. Učimo za sistem koji ne pita šta mislimo — nego da li funkcionišemo. Nec vitae, nec scholae — sed machinae discimus. I zato pitanje više nije: šta znamo. Nego: da li još uvek imamo snage da volimo istinu, da trpimo zbog nje, i da uprkos svemu — ustanemo. Jer, sve može biti simulirano — sem vere, sem ljubavi, i sem čoveka — koji ne odustaje.
