Piše: Atanas Stupar
Prvi dio možete pročitati ovdje
Drugi dio možete pročitati ovdje
Uz bogat kalendar koji ukazuje na faze i trendove mode, na pariškom buvljaku Klinjakur doživjećete i putovanja vremeplovom kroz svakojake enterijere. Iznenadiće vas prisustvo suvenira pristiglih iz raznih krajeva svijeta. Zapanjiće vas sprave za računanje abakusi, drvene računaljke, šiberi, nonijusi, mehanički računari sa zupčanicima i elektronski sa čipovima, registar kase sa papirnom trakom, kalkulatori Hjuli Pakard …Blizu njih su lego slagalice, Rubikove kocke, video igrice spatronama, računari Comodore, džojstici, konzole. Sve je sređeno i sistematizovano na takoreći muzejski način. Edukovani prodavci spremni su za ciljane kupce. Pretpostavljam da ovaj dio posjećuju zaljubljenici u igre i kolekcionari.
Neobični ukrasni predmeti od mermera, trske, drveta, komadića stakla, ćilibara i poludragog kamenja izloženi su pored lustera, stolnih lampi, svijećnjaka privlače pažnju običnih šetača. Odjednom kao da ulazite u lude tridesete i doba džeza pred očima vam iskrsnu fliperi, automati, džuboksi, slot aparati, koje mogu sebi priuštiti uspješne kafedžije i nostalgični bogatuni.
Malo dalje pogled vam zapinje na cilindrima, štapovima, burmuticama i tabakerama, leptir mašnama, rukavicama, lančićima za džepne satove, dugmad za mandžetne, igle za kravatu. Sve te oznake dendizma zajedno sa šalovima, dijademama, šarenim ogrlicama, minđušama, trakama, rajfovima, šnalama, šeširićima sa mrežicama podsjetiće vas na dekadenciju iz vremena buržujskih salona. Sudeći po cijenama reklo bi se da takve tezge obilaze ekscentrici.
Iznenadiće vas velika ponuda porcelanskih figura i posuđa, neočekivane dekoracije, fotoaparati i razne optičke sprave, satovi pješčani i drveni, džepni i zidni, masivni s dugim mesinganim klatnima i kukavicama od čijih vam se žustrih iskakanja i ku-ku oglašavanja zavrti u glavi. Stvari su uredno sortirane s označenim cijenama koje su oko 20% veće od one za koju će vam gazda prodati predmet čim odužite cenkanje sa njim.
Buvljak na Klinjakuru ima više spojenih pijaca sa štandovima i uskim prolazima između njih. Ukoliko vam se nešto svidi kupite to odmah jer čim dublje zađete u pijacu veoma teško ćete pronaći put da se vratite na ono isto mjesto.
Podgorički buvljak ima ponešto od svega nabrojanog što sa može naći na tezgama Klinjakura s tim što je neuporedivo manji, u materijalnom smislu siromašniji ali za posjetioce i mnogo ležerniji. Na Podgoričkom buvljaku predmeti su bez ikakvog reda razbacani po širokim ceradama i čaršavima na ograđenom prostoru nekadašnjeg stočnog pazara. Između tezgi na zemlji nalaze se uski prolazi za pješake koji komotno, ne umarajući se, s visine mogu razgledati i odabrati nešto od onog što im je izloženo pred nogama.
Način kupovine na Podgoričkom buvljaku je mnogo demokratičniji od kupovine na uređenijim buvljacima. Savijete se podignite stvar koja vam je zapela za oko i pitate koliko košta. Na većim buvljacima upirete prstom u predmet a prodavac vam saopštava cijenu.
Slične stvari na Klinjakuru su mnogo skuplje nego na Podgoričkom buvljaku. Cenkanje se na oba mjesta odvija u sličnom maniru i ritmu s tim što je Podgorički buvljak mnogo velikodušniji. Prodavac vam saopštava cijenu ali će vam, ako odćutite jedan minut, iz svoje udobne stolice već u sledećoj rečenici cijenu sniziti, kadkad i za polovinu. Srdačno će vam dobaciti „To ti je dva eura…ali uzmi ga za euro“.
U vrijeme kada sam trgovao na Klinjakuru ničeg nije bilo ispod 5 ili 10 eura. Prodavci su prezrivo gledali na metalne kovanice.
Podgorički buvljak radi subotom i nedjeljom. Onaj na Klinjakuru radi i ponedeljkom. Prodaja na Podgoričkom buvljaku počinje u rano jutro. Kupci koji podrane imaju veće šanse da jeftino potrguju vrednije stvari. Ponekad stalni prodavci za male pare otkupljuju stvari od rano pridošlih prodavaca da bi ih sat kasnije na svojim tezgama preprodali višestruko skuplje. Buvljak počinje da se prazni oko podne. Buvljak na Klinjakuru radi od 10 sati ujutru do 6 sati poslije podne.
Za čitaoce koji pomisle da su neumjesne i pretjerane paralele koje pravim između Podgoričkog buvljaka koji se nalazi na mjestu nekadašnjeg stočnog pazara i Pariškog buvljaka Klinjakur koji se nalazi na mjestu nekadašnjeg vojnog logora samo ću reći da proporcionalno broju stanovnika i njihovih interesovanja Podgorički buvljak zna da kupcima priredi više iznenađenja od Pariškog buvljaka na Klinjakuru.

Tokom boravka u Parizu na Klinjakur sam odlazio poslije posjete crkvi Svetog Save (Rue Simplon 23). Do buvljaka sam išao pješke ili metro linijom broj 4. Razdvaja ih samo jedna stanica. I u tome pronalazim lijepu sponu s prohujalim epohama. U srednjem vijeku su se tradicionalno organizovali sabori, vašari, pazarišta u blizini crkava i manastira uglavnom za vjerske praznike. Uz vedrinu i optimizam na tim skupovima bila je očigledna i pragmatičnost to jest namjera da ljudi zadovolje svoje i duhovne i materijalne potrebe.
U pravoslavnim crkvama subotnja i nedjeljna jutra su rezervisana za svečane liturgijske službe i sabiranja vjernika. Čitaju se propovijedi i slavi Hristovo vaskrsenje. Pale se svijeće za žive i duše preminulih. Širi se radost. Prepoznaju se i pozdravljaju okupljeni vjernici.
Tik pored Pariške crkve Svetog Save u Parizu postoji prodavnica proizvoda iz bivše Jugoslavije. Srpska pića, makedonski ajvari i sirevi, vojvođanski i bosanski mezetluci, hrvatski slatkiši. Poslednji put smo u kripti crkve Svetog Save u Parizu popili po čašu šljive „Žuta osa“ kupljene u toj prodavnici. Prezalogajili smo ponešto od domaćih specijaliteta koje su pripremile naše vrijedne i umješne zemljakinje, žene gastarbajtera, sada već Parižanke koje brižljivo čuvaju porodične tradicije dovodeći svoju malu djecu da prisustvuju liturgijama i pjevaju pjesmice o Svetom Savi. Od atmosfere nam je bilo toplo oko srca. Podsjetili smo se priča o školskim danima koje smo slušali iz usta svojih roditelja. U Parizu nam se to potvrdilo. Uživo smo vidjeli kako se održavaju vjera i tradicija, kako se prenose i utiskuju u svijest mladom naraštaju identitetske i istorijske vrednosti svoga roda. Disciplinovana i vesela djeca iz Svetosavske crkve u Pariškoj ulici Simplon bila su darovana saznanjima o vjeri, o poštovanju porijekla i tradicije koja su nama u njihovom uzrastu bila strogo uskraćivana.

Životne okolnosti Pariza i Podgorice na širem planu potvrđuju još jednu interesantnu analogiju koja se ogleda u istinskim i spontanim susretima sa slobodom i različitostima duha.
I crkva Svetog Save u Parizu (Rue Simplon 23) i crkva Svetog Save* u Podgorici (Bulevar Veljka Vlahovića na Starom aerodromu) nalaze se u neposrednoj blizini mjesta gdje se subotom i nedjeljom okuplja veliki narod. To ih na određeni način približava misionarskom duhu srednjeg vijeka koji u narodnim, prazničnim saborima i predasima od napornog rada nije poznavao geografske, kulturne i vjerske razlike.
Na Podgoričkom i Pariškom buvljaku subotom i nedjeljom vladaju slične atmosfere. Malo je namrštenih i nervoznih lica. Ljudi se pozdravljaju, razgovaraju, pogađaju i šale jedni s drugima.
Na Podgorički buvljak se dolazi sa raznih strana. Od susjedne Albanije, od primorja, sa sjevera Crne Gore. Stekao sam utisak da sa sjevera dolaze naši iseljenici iz Petnjice koji žive uglavnom u Luksemburgu. Robu dopremaju iz pograničnih područja ..Luksemburga, Belgije, Francuske, Njemačke…. Njihova ponuda je veoma bogata i raznovrsna. Po kompleksnosti je uporediva sa tezgama na Klinjakuru. Kako su naši državljani došli do te zanimljive i našim prostorima manje dostupne robe?
Slično kao što se do rabljene robe dolazi i kod nas. U najvećem broju slučajeva prihvataju se čišćenja odnosno pražnjenje stanova, ostava, podruma, garaža….na pomenutim destinacijama. Ono što su iseljeni ili preminuli vlasnici godinama skupljali i gomilali u svom životnom prostoru neko mora da počisti. Vrijeme je bitan faktor u sređivanju životnih prebivališta. Oni koji brzo čiste, odnosno uvode red u napuštenim prostorima kao dodatnu nagradu za trud dobijaju i stvari koje su se u prostorima zatekle. Opštinskim vlastima, naslednicima, kupcima isplativije je da takve stvari otuđe u jednostavnom postupku nego da plaćaju skupo odvoženje i lagerovanje na deponijama.
Kada vidite kako su određene stvari grupisane na tezgama buvljaka skoro da možete zamisliti i živote njihovih bivših vlasnika.
Činjenica da se u Podgorici gradi i useljava veliki broj novih stanova podrazumijeva i činjenicu da se istovremeno napušta veliki broj starih stanova koji se renoviraju i spremaju za preprodaju ili izdavanje. Jedan prostor nestaje, drugi se rađa. Proces čišćenje starih i formiranja novih prostora za stanovanje garantuje i priliv polovne robe na buvljak i njenu kupovinu.
Buvljaci čuvaju ne samo znakove vremena i obilježja prostora već šire i prenose duh individualnosti…
Dva puta mi se desilo da na buvljaku kupim ono što sam ja sam nekada ranije odbacio na smeće, odnosno poklonio ljudima koje sam platio da mi očiste garažu koju sam koristio kao ostavu. Jednom je to bila moja knjiga, drugi put moja sobna TV antena. Odbacivanju je prethodila selidba. Ponovnu kupovinu starog odbačenog predmeta prouzrokovala je nova potreba proizišla iz novonastalih okolnosti.
Buvljak i jeste šareni vašar životnih okolnosti koje se mijenjaju s vremenom.
P. S.
Nadam se da će pravoslavni vjernici kao dolaznici na Podgorički buvljak slijediti naš primjer iz Pariza i prethodno posjećivati crkvu Svetog Save na Starom aerodromu baš kao što smo i mi prije odlaska na Klinjakur posjećivali crkvu Svetog Save u Parizu.
———————————————————-
Krajem mjeseca februara 2026. godine obavljeno je osveštavanje zvona i krstova za crkvu Svetog Save na Starom aerodromu u čijem se sklopu nalazi Pravoslavna gimnazija.
