Piše: Atanas Stupar
Često smo u prilici da na televizijama pratimo emisije dokumentarističkog tipa o pijacama i gradovima. Nekada se emituju u okviru kulinarstva, nekad su prožete idejom turizma, nekad običajima i vjerovanjima, istorijom, trgovinom, tragovima karavanskih puteva… Što su više povezane sa tradicijama i potrebama stanovništva priče o pijacama bivaju zanimljivije. Važan je i ambijentalno-vizuelni utisak koji ostavljaju na posjetioce.
U sledećih par tekstova biće riječi o pijacama na kojima ne dominira hrana već rabljena roba. Reći će se ponešto o motivima zbog kojih su formirane i o njihovoj budućnosti. Pijace su pod otvorenim nebom. Malo ih je ostalo.
U starim vremenima trgovalo se na improvizovanim mjestima u, što bi danas rekli, nehigijenskim uslovima. Ljudi su se okupljali određenim danima u nedjelji kako bi ponešto prodali, kupili, čuli novosti, dogovorili sledeće susrete. Takvi prostori su se izdaleka prepoznavali po zapregama, tovarnoj stoci, jahaćim konjima, magarcima, kamilama…
Na periferijama većih gradova i danas postoje mjesta slična srednjevjekovnim s tim što su zaprege zamijenili kamiončići i kombiji a jahaće životinje, bicikli, tricikli, automobili s prikolicama. Usred takvog prostora na gusto načičkanim tezgama i ceradama prostrtim po zemlji razastrte su gomile svakojake robe. Takva mjesta najčešće nazivamo buvljim pijacama. Po sadašnjim mjerilima svako pazarište iz davnog doba moglo bi se označiti kao buvljak.
Buvljaci nam vraćaju duh vremena koja su prethodila specijalizovanim prodavnicama, robnim kućama, buticima, šoping molovima. Za robu koja se prodaje na buvljacima nijesu neophodne etikete i ambalaže, deklaracije o proizvodu i sirovinskom sastavu, imenu proizvođača koji garantuje kupcu da će biti prvi korisnik onoga što je platio i da bi ga uz sačuvani račun mogao vratiti ako se ispostavi da nešto s proizvodom nije u redu.
U socijalizmu, buvljaci su predstavljali popularne, poluilegalne ali i tolerisane prostore sive trgovine. Bilo ih je po parkovima, parkiralištima, ulicama, haustorima, podrumima, kancelarijskim prostorima velikih gradova. Na njima se prodavala uglavnom švercovana roba dopremljena iz Barija, Trsta, Istanbula, Novog Pazara, Subotice….
Kada bi trgovali nešto iz tog asortimana pohvalili bi se društvu uz obavezno naglašavanje da je ono što kupismo: Ispod čekića; Glanc novo ili Fiamant novo. Poslednji izraz potiče od riječi „fiammante„ što znači plamteće, blješteće, sjajno.
Današnji buvljaci su se izborili za legalnost trgovine. Postali su krajolici slobodne trgovine mimo ovlašćenih prodavaca i potvrda o porijeklu robe. Na buvljacima prodaje ko stigne i što stigne. Roba se ne oporezuje niti se pita odakle dolazi. Pred očima vam je rašireno sve i svašta. Stvari možete uzimati u ruke, pipati, probati, prevrćeti, vraćati….Niko vam neće zamjeriti niti vas opomenuti. Buvljaci su tekovina široke demokratije i jednakosti. Istovremeno predstavljaju hronološke i arhivske zapise o situacijama u raznim slojevima društva.
Kada određeni predmeti izgube sjaj, prestanu da budu fijamant novi, dosade vlasniku ili mu pretrpaju životni prostor sudbina im je da potraže puteve ka buvljaku gdje mogu pronaći novog vlasnika.
Oni koji se preseljavaju, čiste podrume, oslobađaju se nepotrebne ili modom prevaziđene garderobe takođe pripremaju materijale za buvljak. Za male pare plati se ljudima da očiste određene prostore a uzgredno im se stavi na raspolaganje sve što se u tim prostorima zatekne. Postoje i drugačiji slučajevi. Kada neko pritisnut nevoljom odluči da proda kućne dragocjenosti zreo je za odlazak ne u muzej, arhiv, sajam antikviteta što je mnogo skuplji i komplikovaniji put od onog koji ga usmjerava ka buvljaku kao mnogo jednostavnijem načinu rastanka s porodičnim uspomenama.
Buvljaci daju poseban šmek gradovima. Potvrđuju im statuse životnih košnica. Svjedoče o sadejstvu paralelnih svjetova i kulturalnih različitosti. Iako na prvi pogled buvljak djeluje haotično na njemu važe određeni zakoni u vidu brze i kratke komunikacije, prihvatljivih cenkanja, lakih dogovora, uzajamnih uvažavanja onih koji prodaju i onih koji kupuju.
Poput trgova, grobalja, parkova, zelenih pijaca, mostova, starih utvrđenja, sat kula… buvljaci na najbolji mogući način dopunjavaju sliku i duh nekog grada.
Normalno je da buvljake imaju urbane sredine koje garantuju veliki protok robe i za nju mnoštvo zainteresovanih prodavaca i kupaca. U pozadini buvljaka se naslućuje dinamika života pomeđu bogatih i siromašnih djelova stanovništva. Ono što bogate zasiti dobro dođe siromašnima. Buvljak se pojavljuje kao posrednik. S jedne strane su socijalna preplitanja, sakupljači rashodovanih životnih obilježja iliti sekundarnih sirovina a sa druge strane radoznalci, ljubitelji umjetnosti, kulture, etnologije, posvećenici raznih hobija, prodavci i preprodavci.
Malo je gradova sa stalnim, živim, bogatim buvljacima.
Jedan od takvih je Podgorica.
Ni u jednom turističkom vodiču nije posvećena pažnja Podgoričkom buvljaku. To smatram velikim propustom. Iz tog razloga pišem ovaj uvodni tekst.
Podgorički buvljak je više od pijace odbačenih stvari, polovne robe, antikviteta…Nalazi se na putnom pravcu od Podgorice prema Tuzima. Preko puta je vinograda preduzeća Plantaže što ga čini još zanimljivijim u ambijentalnom i ekološkom smislu. Podgorički buvljak zauzima veliki prostor okružen prorijeđenom četinarskom šumom. Na tom mjestu nekad se nalazio stočni Pazar. Dok se u velikim gradovima buvljaci uglavnom formiraju na mjestima uništenih industrijskih pogona i zona u Podgorici je buvljak formiran na mjestu napuštenog stočnog pazara. Simpatična analogija sa odmorištima na karavanskom putu koji je nekada preko Podgorice vodio na Levant.
Oni koji pohode Podgorički buvljak u rano jutro obično tragaju za antikvitetima i jeftinom robom koju na tom istom buvljaku koji sat kasnije mogu preprodati višestruko skuplje.
Onima koji dođu nešto kasnije pruža se šansa da među raznom polovnom robom, odbačenim sitnicama, starim knjigama, slikama, pronađu nešto za sebe sukladno svom psihološkom profilu. Jedni potroše vrijeme zaustavljajući se pred predmetima za koje posumnjaju da dolaze iz sfere umjetnosti. Drugima pogled zapne za korisne i funkcionalne stvari koje mogu obaviti iste poslove za neuporedivo manje za pare. Slična situacija je i u životu koji pravi razliku između kiča i autentičnosti, dobrog ukusa i površnosti, jeftinih zavođenja i poželjne funkcionalnosti kao suprotstavljenih kategorija.
Neobične stvari sa buvljaka vraćaju uspomene na život od prije više decenija. Po osjećaju jedne vrste kupaca zarđale, prašnjave, dotrajale stvari su vrednije. Računaju da ih dužina proteklog vremena približava originalnosti. Ne razmišljaju da vrednost originalu ne određuju vremenska razdoblja već kvalitet i funkcija s kojima je taj proizvod zakoračio u svoje sopstveno vrijeme.
Po osjećajima druge vrste kupaca danas se ni izdaleka ne proizvode kvalitetne stvari kao što su se nekada proizvodile što su dobrim dijelom u pravu. Ipak ne smije se olako smetnuti s uma da je svako vrijeme imalo svoje potrošače čijim se potrebama i zahtjevima udovoljavalo.
Obilazeći buvljak možete se zapanjiti količinom uslovno rečeno nepotrebnih stvari. Odjednom se suočite s gomilom venecijanskih plastičnih gondola sa svjetiljkama. Naiđete na lutke sa žmirkajućim očima. Obučene su u simpatične kompletiće…Mlađim naraštaja nije poznato da su se lutke u sjedećim položajima nalazile na bračnim krevetima a crne venecijanske gondole na policama i regalima mnogobrojnih Titogradskih stanova.
Pred očima vam iskrsnu šematizovani Vilerovi gobleni koje su vezle radišne domaćice ali i njihove kćerke osnovke i srednjoškolke. Naiđete na gomile školjki slijepljenih oko fotografija i razglednica, na oslikane tanjire koji se kače po zidovima, na providne plastike sa plutajućim ribicama, upaljače i olovke sa golim ženama, čaše za ljekovitu vodu u futrolama od slame …
Sve se to pojavljuje na Podgoričkom buvljaku. Preplavljuju ga valovi davno utihle prošlosti. Sve te stvari dragocjeni su svjedoci težnji i ukusa starijih generacija koje su se tokom svojih životnih doba mijenjale i preobražavale društvo u kome danas živimo.
Osobenost Podgoričkog buvljaka je što ima vrlo uredan sektor na kome se prodaje svježe voće i povrće, rasadi biljaka, cvijeće…Malo dalje pred ulazom na buvljak oko parkiranih automobila su kavezi s pernatom živinom, zečevima, hrčcima, ulovljenom ribom… Ima i kvarljive robe poput sušenog mesa i slanine, sira, brašna i namirnica s isteklim rokom trajanja. Ko je voljan da rizikuje jednim udarcem može ubiti više muva.
Sveobuhvatno gledano buvljaci nam omogućuju da se susretnemo i saznamo s čim se živjelo, što nas je zanimalo, čemu smo se posvećivali, što nas je veselilo, što plijenilo pažnju, čemu smo težili i na kraju u kakvom se stanju danas nalazimo. To je dovoljan razlog da ih ne zaobilazimo.
Buvljaci funkcionišu kao haotični muzeji na otvorenom bez čuvara, monografija, ulaznica, kustosa.
(Nastaviće se… )
