Piše: Kristofer Senford
Sad kada je došao taj trenutak, kako smo to svi mi našli za shodno da obeležimo stogodišnjicu rođenja Pitera Kašinga, Majkla Hordena, Džejmsa Mejsona, Dirka Bogarda, Džeka Hokinsa, Kristofera Lija, Keneta Mora ili Pitera Finča, da spomenemo samo neke od mnogih istaknutih posleratnih britanskih glumaca koji nam padaju na pamet? Neki su dobili pristojne, ali ne preduge beleške u onome što je preostalo od mejnstrim medija posvećenih zabavi ili ličnije izraze divljenja u formi internet blogova, koje su postavljali ljudi iz krugova radoznalih ili opsednutih ličnosti. Ostali su, sa svoje strane, izbegavali čak i ovakva prisećanja; puki datumi njihovih rođenja i smrti sada su pohranjeni na zagonetnim stranicama vrednog, ali nepoznatog esnafskog časopisa, i prati ih informacija da su u jednom periodu na razne načine bili “neverovatno popularni”, ako ne i “poznata lica sa britanskih televizijskih ekrana”, ali im je, bar u jednom slučaju, “izmakao trajni komercijalni uspeh na najvišem nivou”.
Ovo pitanje nameće se samo zato što nijedan od gorenavedenih, iako svaki na svoj način tehnički nesumnjivo odličan izvođač, ne može da dobaci do pažnje kakva i dalje prati njihovog kolegu Pitera Selersa, i samog rođenog pre sto godina, 8. septembra 1925. Nema sumnje da je to zato što se kod Selersa vidi najbogatiji, najdublji i najzanimljiviji skup kontradikcija od svih glumaca – pa i skoro svih ljudi – njegove generacije. Ima u njemu nečega što prevazilazi izlizani epitet “napaćenog genija” ili onaj stari kliše “tužnog klovna ”. Gledano unazad, Selersov život više liči na planinu u koju je vreme useklo žlebove i litice nego na nešto prepoznatljivo ljudsko. U njegovoj životnoj priči, na kraju krajeva, ima nečega što prevazilazi monumentalnost; u njoj ima nečega što užasava.
Jednom sam se, kako to već biva, dopisivao sa Selersom, odnosno, preciznije rečeno, poslao sam mu pismo kao obožavalac, a on mi je odgovorio. Bilo je to negde u julu 1970. godine, a ja sam bio tinejdžer koji je došao za raspust kući iz britanske škole sa internatom. Još važnije, Selers je tada imao 44 godine – rođen je, kao i ja, u engleskom primorskom gradu Portsmutu – a prekalio se u pedesetak filmova, među kojima su i Kjubrikovi Lolita i Doktor Strejndžlav, kao i nekoliko ranih komedija sa limitiranim budžetima i bar dva iz beskonačne franšize o inspektoru Kluzou za koju priznajem da mogu, ali ne moram da ih gledam. Meni je u to vreme bila omiljena Selersova uloga iz 1959. godine, u filmu Dobro sam, Džek, gde igra Freda Kajta, vođu radničkog sindikata koji citira Marksa i dominira fabrikom, ali mu svaki pokušaj da održi red u sopstvenoj kući spektakularno propada. U njegovog interpretaciji bilo je nečega istovremeno patetičnog i opasnog, a sam film, iako izuzetno smešan, bio je ozbiljno zasnovan na zloglasno mučnom industrijskom ambijentu u Britaniji tog doba.
Kada sam poslao Selersu to fanovsko pismo, on ne samo da mi je poslao zahvalnicu, već je priložio i fotografiju na skupom papiru, na kojoj pozira u plavom sakou sa grbom, sa prugastom kravatom, kao da izvodi još jednu komičnu ulogu, uz blago razvučen osmeh u uglu usnana. „Za gospodina Sendforda… Želim ti Mir i Sreću, u nadi da ćeš pronaći ono što tražiš u životu. S ljubavlju, Piter Selers“, napisao je, svakako srdačno, ali i uz malo preterivanja u odgovoru na pismo školarca koje glasilo: „Poštovani gospodine, moji prijatelji i ja mislimo da ste vrhunski glumac. Dopali ste mi se u filmu Dobro sam, Džek. Mogu li, molim vas, da dobijem vaš autogram?“ Sećam se da sam pokazao fotografiju roditeljima, ali nijedno od njih nije na to gledalo sasvim blagonaklono. „Deluje malo preterano“, primetio je moj otac, oficir Kraljevske mornarice starog kova. Moja majka, poreklom sa zapadne obale Sjedinjenih Država, mudro je prokomentarisala da su mir i sreća koje je Selers poželeo meni „verovatno dve stvari koje najviše nedostaju njemu u privatnom životu“.
Cele te priče setio sam se ponovo deceniju kasnije, nakon što je Selers umro od srčanog udara jula 1980. u svojoj 55. godini. U govoru na njegovoj sahrani, u londonskoj crkvi Svetog Martina, glumac Dejvid Niven prisetio se kolege iz Pink Pantera (premijerno prikazanog 1963, prvog i po mnogima nesumnjivo najboljeg od dosadašnjih 11 filmova o inspektoru Kluzou).
„Piter Selers bio je skup, težak, neljubazan, despot od čoveka koji bi otpuštao režisere i tumbao scenarija, gorak, depresivan, usamljen, ćudljiv, iritantan, svadljiv, nepoverljiv, samodestruktivan i arogantan,“ rekao je Niven prisutnima u kapeli ispunjenoj rodbinom i običnim obožavaocima. Bio sam tamo i sećam se da sam se upitao da li će u tom trenutku Niven zastati radi efekta, pre nego što počne da ublažava ton i odbacuje sve prethodno rečeno kao karikaturu iz tabloida, da bi srdačno odao poštu preminulom kolegi.
Pa i nije baš. „Tačno je to, Piter jeste bio nešto od svega toga, bar povremeno“, primetio je Niven i dodao: „Ljudi izvan sveta naše profesije nemaju predstavu o tome kakav zaslepljujući strah od javnog neuspeha oseća glumac“.
Selers, istina, nije bio jedini koji je pokušavao da razume industriju u kojoj njeni akteri mogu faktički, ako ne i bukvalno, da gladuju ili, s druge strane, da budu skoro besramno nagrađeni za sposobnost da se pretvaraju da su neko drugi. Ali teško da je mnogo izvođača prošlo kroz toliko različitih inkarnacija kao on: od buckastog mladića koji peva i pleše, preko ispijenog holivudskog hipika koji je prihvatio orijentalni misticizam do živahnog superstara koji je zadržao pripadnost i katoličanstvu i judaizmu po rođenju, a glatko iz Londona doveo anglikanskog sveštenika po imenu Džon Hester na drugi kraj sveta da ga pričesti na balkonu hotelskog apartmana na Sejšelima ili na filmskom setu u Severnoj Karolini.
„Piter se zapravo nikada nije skrasio“, rekao mi je jednom Hester, pokazujući da ima dara za upotrebu eufemizama. „Nikada nije bio kršten. Nikada nije bio ni blizu tome da se opredeli za bilo koji pojedinačni izraz vere“. Za 16 godina njihovog prijateljstva Hester se više puta obreo u emocionalnom vrtlogu od kojih je bila satkana sama suština života ljudi iz glumčevog okruženja. „Piter je bio veoma zahtevan“, priznao je Hester, ponovo možda ublažujući hirovitost koja je graničila sa kliničkom šizofrenijom. „Pošto vam je bio najbolji prijatelj, umeo je da se okrene protiv vas i bude prilično odvratan. Imam neka njegova pisma koja su zaista užasna. Zabio bi vam nož u leđa, a zatim se posipao pepelom“. Hester se potom prisetio da je Selers, dok su se družili, često predlagao da naizmenično čitaju odlomke iz Biblije i da je naročito isticao koliko ga zanima jevanđeoski prikaz Isusa kako hoda po vodi, podvig koji je sam glumac simulirao u svom pretposlednjem, možda i najboljem, filmu, Dobro došli, gospodine Čens (Being There) iz 1979. godine.
Ako bi neko poželeo da ode do krajnosti Selersa kao profesionalca, mogao bi najpre da sagleda dno u nedovršenom projektu pod nazivom Duh na podnevnom suncu, komičnu piratsku avanturu u kojoj je rame uz rame sa njim nastupao i njegov neponovljivi kolega iz TV emisije Goon Show Spajk Miligan. Film je sniman na Kipru 1973. godine, ali nije prikazan u bioskopima. „Piter me je totalno upropastio“, rekao mi je reditelj filma Piter Medak. „Za samo nekoliko dana uspeo je da odbije od sebe ne samo kolege iz glumačke ekipe, već i sve ostale uključene u produkciju, sve do najniže rangiranog potrčka. Njegov nemar prema rasporedu bio je tako ekstreman da je u poređenju sa njim čak i Merilin Monro delovala kao uzor tačnosti. U jednom trenutku je čak lažirao ozbiljan srčani udar i zahtevao da ga hitno prevezu u London na lečenje. I stigao je tamo, naravno“, nastavio je Medak, „jer se već dan ili dva kasnije u britanskoj štampi pojavila njegova fotografija. Nisam mogao a da ne primetim da ga slika ne prikazuje kako se bori za život na intenzivnoj nezi, nego u provodu sa princezom Margaret, na večeri u njegovom omiljenom restoranu“.
„Selers je bio genije, u to nema sumnje, ali je bio veoma težak i često sumanuto kompetitivan“, dodao je Medak, prisećajući se kako se glumac zamerio čak i kolegi i prijatelju Entoniju Fransiozi kada se najzad vratio na snimanje Duha na podnevnom suncu. Ako bi mu se neko našao na putu, zaključio je reditelj, Selers bi bio „apsolutno nemilosrdan“. Možda je baš na tu osobinu mislila britanska starleta Liz Frejzer, koja je u filmu Dobro sam, Džek tumačila njegovu ćerku, kada je o tom ostvarenju rekla: „Sećam se nekih neprijatnih scena, a pritom ne mislim na one iz scenarija, koje smo on i ja imali, a iz kojih sam pokušavala da se iščupam. Kada pogledam unazad, Piter i nije bio toliko zao koliko krajnje detinjast čovek“.
Slično je bilo i iskustvo Aleka Ginisa iz saradnje sa Selersom na pastišu Agate Kristi Poziv na večeru sa ubistvom (Murder by Death) iz 1976. koji bi, da nije bilo toga, lako bio zaboravljen. „Ponašao se veoma čudno“, primetio je Ginis, donekle uzdržano. „Mislim da je u to vreme bio malo sišao s uma. Imao je prsten s nekakvim kristalom koji je menjao boju u skladu s njegovim raspoloženjem. Jednog dana smo čuli da mu je prilično loše i da toga dana neće doći. Dejvid Niven se vratio u svoj hotel i video Pitera kako ruča s nekim. Bio je sasvim dobro“.
„Imali smo identične prikolice-garderobe na snimanju tog filma, poređane po abecednom redu“, nastavio je Ginis. „Piter je insistirao na tome da dobije veću prikolicu od svih ostalih. Na kraju su mu i našli jednu, neki užas, petnaestak centimetara dužu. Niven i ja videli smo ga jedne noći kako izlazi sa lenjirom i meri je“.
Nasuprot svemu tome, tu je Selersova uloga u često zapostavljenoj britanskoj drami Hofman iz 1970. godine, u kojoj je igrao sebičnog, lukavog i manipulativnog čoveka, ali je, začudo, iza kamere pokazivao malo takvih osobina. Godinama kasnije reditelj filma Alvin Rakof je bio izričit: „Pitera se sećam sa velikom naklonošću, ljubavlju i ponekom nedoumicom. Bio je pravi vatromet od čoveka“. Rakof se potom prisetio da je u preprodukciji došlo do „napetog“ sastanka na kom su neki ulagači u film Hofman predlagali da režiser bude zamenjen nekim koji im je više bio po ukusu. „Pomirio sam se sa tim“, rekao mi je. „A onda me, sećam se, zove Piter i umilno kaže: ‘Siguran sam da ćemo izaći nakraj jedan s drugim, hoćeš da probamo?’ I eto me, pošto su me lovatori skoro otpustili, ponovo u igri zahvaljujući zvezdi filma. Nakon toga smo se Piter i ja slagali kao braća. Postupao je isključivo profesionalno. Postali smo najbliskiji prijatelji“.
Selersov odnos prema koleginici iz filma Šinejd Kjuzak otišao je još dalje. „Bili smo na lokaciji, u nekim sumornim krajevima Londona, a Piter joj je rekao: ‘Hajdemo večeras na večeru’; ona je pristala, pa je on rekao: ‘Doći ću po tebe’. Oko osam sati čuo sam helikopter koji je Piter naručio. Odveo ju je u Pariz na večeru. Ne mogu da zamislim nijednu lepu mladu ženu koja bi odolela Selersu kada je bio u pravom raspoloženju. Bio je veoma drag čovek kad je hteo“.
Pošto je rođen u porodici vodviljskih umetnika i uporno se probijao i penjao uz lestvicu lake zabave u Britaniji, Selers je briljantnim glasovnim imitacijama i komičnim fantazijama naveo lakovernije među svojim biografima da poveruju da je oduvek bio predodređen za uspeh na sceni. A zapravo je često priznavao ambivalentna osećanja i prema svom pozorišnom poreklu i, uopšte, prema svetu šou-biznisa. Govoreći o svom ocu Bilu, koji je povremeno dolazio do posla kao manje zapaženi muzičar, Selers je u jednom televizijskom intervjuu rekao: „Tata je oduvek bio uveren da ću postati čistač ulica. Bio je vrlo jasan po tom pitanju… Moja majka, Peg, bila je ta koja je htela da me uputi u pozorište“, dodao je, ne baš vidno zadovoljan tom uspomenom.
U svet iluzija možda i nije uplovio toliko iz neke žarke potrebe da stvara koliko zato što mu je on bio neophodan za beg; bez njega bi život bio nepodnošljiv. Predstava o namučenom klovnu, izvođaču čija blistava spoljašnjost skriva unutrašnju prazninu, jeste karikatura. Ali u ovom slučaju sadrži i zrno istine. Britanska filmska publika prvi put je postala svesna Selersovog jedinstvenog dara da se uživi u druge ljude 1957. godine u filmu Najmanja predstava na svetu (The Smallest Show on Earth), dok je letelica koja ga je prenela preko Atlantika bila satirična posveta priči o Davidu i Golijatu, Miš koji je rikao (The Mouse that Roared), u kojoj je igrao više uloga, baš kao što će to veličanstveno izvesti i u svom remek-delu Dr. Strejndžlav iz 1963. Ocenjujući Selersovu ulogu u Pink Panteru, snimljenom kasnije iste godine, kolega iz filma Robert Vagner pripisao je izvedbu trapavog, a opet nekako i simpatičnog inspektora Kluzoa glumčevom burnom unutrašnjem životu. Selers je mogao da postigne toliku raznovrsnost u načinu portretisanja lika jer mu se, kako kaže Vagner, „u glavi stalno odvijao cirkus“. Režiser filma Blejk Edvards ponudio je blagu varijaciju na tu temu. „Piter je“, primetio je on, „veći deo svog života proživeo u paklu“.
A kako da ocenimo unutrašnji život nekoga ko je tvrdio da nema karaktera i insistirao je na tome da je tek posuda po kojoj plutaju likovi i ličnosti? Znamo da se Selers ženio četiri puta i da je imao troje priznate dece. Uprkos tome što je bio dobro poznat javnosti po ispadima zbog vulkanskog temperamenta, slika koja izranja više govori o tome da je bio nespretan kao roditelj nego da je svesno zlonamerno postupao. Njegova ćerka Sara je mnogo godina kasnije rekla za njega: „Mislim da je imao predstavu o tome kakav bi porodični život želeo, ali nije mogao da je zaista i ispuni. I tako, otišli bismo kod njega i bili s njim, a kad bismo konačno stigli, nije baš znao šta da radi s nama“.
Verovatno ne čudi to što je Selers dugo tražio društvo atraktivnih i često nedostupnih saputnica, kod kojih je njegova tehnika udvaranja u osnovi uvek bila brza i direktna. Igrao je glavnu ulogu u komediji Pogrešna ruka zakona (The Wrong Arm of the Law) 1962. godine sa britanskom glumicom Nanet Njumen, tada udatom za Selersovog starog prijatelja, glumca i pisca Brajana Forbsa. Selers je na snimanju izdvojio Forbsa sa strane i saopštio mu neobičnu nameru. „Želim da se oženim Nanet,“ poverio je, ali mu je „pristojnost“ diktirala da to prvo spomene njenom tadašnjem suprugu.
„Scena je poprimila svojstva nadrealne Pinterove drame“, pisao je kasnije Forbs. „Ali znao sam da bih pogrešio ako pokažem da sam ogorčen ili da ga ismevam; nije to bio način da se izađe nakraj sa Piterom. ‘Naravno, tu su i deca o kojoj treba povesti računa’, napomenuo sam što je moguće staloženije. ‘Mogao bi uvek da ih viđaš… Nisi ljut, zar ne?’ upitao je“.
Sama Njumenova se osetila obaveznom da u pravom trenutku razuveri kolegu oko izgleda da ikada uživaju u bilo čemu drugom osim u profesionalnom odnosu. Prema Forbsovim rečima, Selers nije dobro podneo odbijanje: „U dva navrata kupio je pištolj i pretio je samoubistvom, i oba puta ga je Nanet nekako odgovorila od toga“.
Da nije možda kod Selersa bilo nečeg karakteristično glumačkog, u smislu pretvaranja i obmane, čak i kad je reč o pitanjima srca? Glumica Širli Meklejn pisala je kasnije o svom iskustvu tokom snimanja Dobro došli, gospodine Čens: „Piter mi je u detalje pričao o svojim ljubavnim aferama sa Sofijom Loren i Lajzom Mineli. Čudio me manjak diskrecije kod njega, ali su mi njegove rekonstrukcije ponekad bile jako smešne“. Meklejnovoj je bilo manje zabavno kasnije, kada je otkrila da je Selers pričao prijateljima da je i ona fizički podlegla njegovim čarima, čega se ona nije sećala.
Sasvim je moguće da je Selers imao utisak da je u trci s vremenom i da zato nije bio sklon tome da se obazire na konvencionalne društvene norme. Dok je radio u Holivudu, aprila 1964. godine, doživeo je tešku koronarnu trombozu i hitno je prevezen u bolnicu, gde su lekari uspeli da mu pokrenu srce čak šest puta uzastopno. Početkom sedamdesetih, u svojim srednjim četrdesetim, bio je uveren da je „već u poslednjoj etapi“ života i da može da komunicira sa svetom duhova koji ga čekaju. Takođe je pompezno pričao prijateljima da je u prošlim životima bio različite ličnosti – između ostalih Napoleon, Cezar i Leonardo da Vinči. („Nikad tek običan gradski čistač ulica“ našalio se njegov prijatelj Spajk Miligan.)
Selers je celu svoju karijeru pre 1979. doživljavao samo kao uvertiru za umetnički vrhunac ostvaren u Dobro došli, gospodine Čens, filmu koji „nikada ne bi mogao da nadmaši,“ uprkos razumljivom nezadovoljstvu zbog čudne odluke režisera da suštinski sumornu atmosferu ostvarenja razbije ubacivanjem gegova sa neuspelim scenama na odjavnu špicu. Na stranu taj propust, film i dalje stoji kao upečatljiva, a možda i aktuelna, parabola o prostaku čije znanje o životu potiče isključivo sa televizije, a nekako uspeva da se vine do samog vrha američkog društva.
Jedna od mnogih vidovnjakinja koje je Selers posećivao rekla mu je malo pre toga da će umreti od srčanog udara, kao i oboje njegovih roditelja pre njega, a da će se to dogoditi ili neposredno pre ili neposredno posle njegove 70. godine. Uzrok smrti je pogodila, ali je promašila trenutak za 15 godina. Selers je nakon kobnog napada poživeo još dva dana, ali je izgubio borbu kasno u noć 24. jula 1980. Jedan od njegovih poslednjih poteza bio je da pošalje telegram iz svog dvorca na obali švajcarskog jezera starom prijatelju Spajku Miliganu u kom je nagovestio pravac u kom su mu na samom kraju pošle misli:
Dragi Spajk,
Očajnički želim da se opet stvarno zabavljam s tobom i Harijem (Sekombom). Možemo li molim te da se okupimo i napišemo još poneku epizodu za Goon Show? Možemo ih smestiti bilo gde ne želim nikakve pare radio bih samo zbog čistog užitka da opet budem s vama dvojicom onako kao nekada.
Voli te Piter.
Izvor: Glif
