Prikaz knjige Branko M. Radovanović, Svetosavlje. Istorija i bogoslovlje, Glas Crkve, Šabac 2025, str. 302.
Piše: Miloš M. Milojević
Knjiga Branka Radovanovića Svetosavlje. Istorija i bogoslovelje objavljena je, kako stoji u njenom podnaslovu, za osamsto pedesetu godišnjicu od rođenja svetog Save. Sedma stogodišnjica od njegove smrti, 1935. godina, bila je jedna od prekretnih tačaka za idejno razbuktavanje i granjanje onoga što se podvodi pod svetosavsku misao. Te godine žustrog i poletnog intelektualnog života u srpskoj sredini, i šire, u jugoslovenskoj državi, obremenjenog političkim morama i kovitlacem oštro suprotstavljenih ideologija jedna su od središnjih tema Radovanovićeve knjige.
Međutim, njen tematski i hronološki opseg je mnogo širi. To je jedna od najkorisnijih strana ove knjige, ali i izvor nekih njenih manjkavosti. Njabolje ih je pretresti na početku prikaza: autor je nastojao da se pozabavi izuzetno širokim opsegom tema. I, neizbežno, utisak je da se o mnogo čemu moglo pisati podrobnije, da je pretresanje literature moglo da se ostavi za neka druga, odvojena poglavlja, ili da je struktura knjige u većoj meri mogla da se podredi idejnim strujanjima dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog veka, uz pažljivu egzegezu rada autora kojima se bavi, Teodora Titova, Vladimira Vujića, Dimitrija Najdanovića, i na kraju vladike Nikolaja Velimirovića i Justina Popovića.
No, rad ovakvog obima i tematskog zahvata nužno izneverava pojedina čitalačka očekivanja. Razočaranju ne bi trebalo dopustiti da navuče zastor nad vrednošću knjige: za početak, njen autor je pribrao i pretresao ogromnu svetosavsku literaturu, radove istoričara, istoričara umetnosti i književnosti, bogoslova, filozofa, političkih sociologa. Bibliografija o svetom Savi je bila ogromna i u prvim decenijama dvadesetog veka, sada je ona, bez stručne pomoći (i elektronskog pretraživanja) nesavladiva. Radovanović je, uspeo da u svom istraživačkom radu pruži jedan takav vodič. Osim što je posredi koristan vodič to je i presek istorijskih i bogoslovskih istraživanja prethodnih nekoliko decenija, i omaž autorima koji su istraživali srpsku srednjovekovnu istoriju i posebno istoriju bogoslovske misli u srpskoj sredini i istoriju srpske crkve. U tom smislu, ova knjiga predstavlja priručnik. Svaka njena tematska celina poziva na podrobnije čitanje i dalje istraživanje.
Tematski obuhvat knjige, kao što smo naznačili, je ogroman. Radovanović otpočinje izlaganje polaznim tačkama utemeljenja svetačkog kulta arhiepiskopa Save Srpskog – upokojenjem i prenosom moštiju. Svaka od tih tačaka bila je predmet višestrukog i polemičnog istraživačkog rada i Radovanović na stranicama svoje studije vešto i sažeto prikazuje gledišta ranijih istraživača. Mileševa je središnji topos ovog ranog svetačkog kulta. „Mileševski svetosavski lik, dakle, ostaje jedna čitanka svetosavskog izgleda, osobina i značaja celokupnog svetosavskog kulta čiji je mileševski lik i manastir Mileševa naupitni početni i progresivni zamajac kako u religijsko-nacionalnom korpusu kor Srba, tako i u svehrišćanskom svetosavskom značaju“, piše Radovanović.
Vuk Bačanović: Sveti Sava između srpskog i bošnjačkog primitivizma
Svetosavski kult je, međutim, i prvorazredna politička činjenica srednjovekovne Srbije. On pruža, u vekovima promenljivih političkih prilika, razdeobe zemalja i jedva prozirnih verskih prilika, simbolične resurse. Tim resursima se pribegava širom prostora koji se, da besramno plagiramo izraz Dmitrija Obolenskog, može nazvati srpskim srednjovekovnim komonveltom. Taj proces je dinamičan i dvosmeran: sadržaji crkvenog kulta utemeljili su jednu zajednicu, omeđali je, ali je i ta zajednica, u krhkim i promenljivim prilikama svog političkog trajanja osmišljavala kult, prebirala po njegovim fragmentima osmišljavajući samu sebe. Taj dinamizam, koji nam često izmiče, može se naslutiti dok se nižu podaci i ličnosti iz Radovanovićeve studije: arhiepiskopi i kraljevi, mileševski monasi i rimske pape, mletačke diplomate i francuski putopisci.
Simbolični resursi – poslužiću se opet jednim izrazom koji je profaniji nego što tema nalaže – prenosili su se u nove sredine u kojima je obitavala srpska pravoslavna zajednica i bili su bitan sadržaj njenog kolektivnog rekonstituisanja u novim političkim okvirima. No, kako Radovanović beleži, pozivajući se na veliku istraživačku tradiciju, sadržaji svetosavskog kulta prelaze konfesionalne granice – i u spletu prilika, sa prostora obeleženog sučeljavanjem muslimanske Osmanske i rimokatoličkih imperija, Habzburške i Mletačke, prodiru i u rimokatoličku književnu i bogoslovsku tradiciju: Ivan Tomko Mrnavić napisao je na latinskom jeziku Savinu biografiju 1631. a o njemu piše i rimokatolički biskup Andrija Zmajević. Ova dela, između ostalih, poslužiće kao pokušaji nadkonfesionalnog artikulisanja svetosavlja u novim političkim okolnostima, nastalim nekih trista godina kasnije.
Radovanović beleži podrobno kako je svetosavski kult zadobio središnje mesto u političkom i verskom konstituisanju Srba, kao odeljene pravoslavne zajednice unutar Habzburške monarhije. Poštovanje svetog Save bilo je prisutno i ranije – u manastiru Kuveždinu, zadužbini Stefana Štiljanovića, čija je crkva bila posvećena Svetom Simeonu i Svetom Savi. Međutim, za prevashodstvo poštovanja svetog Save u Karlovačkoj mitropoliji od važnosti je, kako ističe Radovanović, delovanje patrijarha Arsenija IV Jovanovića. Po njegovoj porudžbini Hristofor Žefarović je 1741. godine izradio bakrorez Sveti Sava sa srpskim svetiteljima doma Nemanjina, poklon povodom ustoličenja carice Marije Terezije (1740-1780). Svetitelji doma Nemanjina ovde su poslužili kao političko-verska identifikacija. Arhijerejski Sinod je, 1774. godine, u Karlovcima odlučio da praznik Svetog Save uspostavi kao nacionalni verski praznik Srba u Habzburškoj monarhiji.
Karlovački period svetosavskog kulta, o kojem Radovanović piše, ostvaruje se u društvenim i crkvenim prilikama crkveno-školske autonomije: u Aradu 1806. godine zabeleženo je crkveno-narodno proslavljanje svetog Save, na podsticaj Save Tekelije. U devetnaestovekovnim političkim prilikama, u Habzburškoj monarhiji i nastajućoj modernoj srpskoj državi uočava se pojava dualizma u razumevanju ličnosti Svetog Save: proslavlja se i kao svetitelj ali i kao istorijska ličnost, politički delatnik. Taj dualizam biće izvorište različitih rasprava, nesuglasica i sporenja koje se bez mnogo noviteta, periodično ponavljaju u različitim prilikama: devetnaestovekovnoj Srbiji, Kraljevini Jugoslaviji i, na kraju, u savremenoj Srbiji i njenoj elektronskoj inkarnaciji na društvenim mrežama.
Miloš Lalatović: Sveti Sava, Svetosavlje, duh ovoga svijeta i folkoslavlje
Sveti Sava je ovde svojevrsno ogledalo: zagledani u jednu vremenski udaljenu ličnost čak i skrupulozni istraživači aktivistički učitavaju svoje preokupacije i ideološka uverenja. Radovanović vešto čitaoca vodi kroz uočavanje ovih predubeđenja, sekularnih intelektualaca i političkih aktivista devetnaestog i prve polovine dvadesetog veka.
Dinamično oblikovanje jedne tradicije u devetnaestom i početkom dvadesetog veka posle Prvog svetskog rata ušlo je u još dinamičniju i razuđeniju fazu. Naime, godine međuratne srpske i jugoslovenske egzistencije nisu oblikovale samo sitničave političke raspre već i jedno idejno previranje, sumnjičavost prema izgledima predstavničkog, građanskog i liberalnog poretka i kritiku sekularizma koji se projavljuje u raznim ideološkim oblicima.
Tu, prateći Radovanovićevo izlaganje, možemo da zapazimo da svetosavski kult ima barem dva različita pojavna oblika: jedno je svečani i institucionalni, koji neguje objedinjena Srpska Pravoslavna Crkva i jedan lateralni, subverzivni koji se oblikuje izvan glavnog toka političkog i intelektualnog delovanja. Upravo tu, kako intelektualna kretanja prepliću sa političkim i društvenim sukobima, svetosavlje se oblikuje u odgovor na krizu modernosti.
Radovanović beleži da sama kovanica svetosavlje po svoj prilici potiče od Dimitrija Najdanovića. On ju je, međutim, pripisivao neimenovanom bogoslovima koju su stvarali desetak godina pre Drugog svetskog rata. „Svetosavlje je naša skorašnja spretna kovanica. Brzo se i spontano odomaćila. Ona je samo omen za numen pravoslavlja“, pisao je Najdanović u jednom od svojih poznih radova 1973. godine. Od 1932. godine objavljivan je časopis Svetosavlje – Organ studenata Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta.
Autori koji su pisali za časopis Svetosavlje i koje Radovanović ističe kao ključne autore svetosavskog intelektualnog pokreta bili su pod uticajem mislilaca koji se, u širem smislu, mogu podvesti pod kritičare modernističkih ideologija – Anrija Bergsona, Osvalda Špenglera i Fjodora Dostojevskog. Dostojevski i njegov religijski antropocentrizam imali su veliku ulogu u oblikovanju svih mislilaca ovog kruga. Radovanović piše da je Nikolaj Velimirović još 1912. objavio studiju Niče i Dostojevski u kojoj suprotstavlja Ničeovog natčoveka i Dostojevskovog svečoveka. Kasnije, 1920, objavio je studiju Reči o Svečoveku , u Beogradu, u izdavačkoj knjižari Svetislava B. Cvijanovića. Vremenski je bliska i studija Justina Popovića Filosofija i religija F. M. Dosotjevskog objavljena 1923. godine.
Radovanović u posebnim odeljcima prikazuje intelektualne biografije i razumevanje svetosavlja kod Vladimira Vujića, Teodora Titova i Dimitrija Najdanovića. Najdanović je bio snažni kritičar sekularističkih ideologija, među njima i komunizma, držeći da su deo jednog procesa koji vodi do apoteoze, kulta proletera ali bez Boga. Najdanović i drugi mislioci ove intelektualne struje tako su kritikujući sekularizam svoje epohe, kritikovale sekularni svođenje svetog Save, njegovo izmeštanje iz pravoslavnog, asketskog i monaškog okvira i redukovanje na zakonodavno, državno ili prosvetno delovanje upodobljeno uzusima moderne, post-prosvetiteljske države. Kao što su kritikovali politički i društveni determinizam svoje epohe tako su ovi autori kritikovali i svođenje ličnosti svetog Save na sekularnoj kulturi prihvatljive aspekte njegovog delovanja.
Najdanović je, sa pravoslavnog stanovišta, pokušao da pruži kritiku totalitarnih ideologija koje su obogotvoravale naciju. Pisao je da je u Nemačkoj i Italiji došlo do „vaskrsavanja drevnog religijskog kulta Cezara koji je doveo do cezaroboštva i protivhristovskog antropocentrizma“. To je „dovelo do naciolatrije i oboženja nacije u ničeansko-cezarističkom samoboštvu i čovekoboštvu“, pisao je Najdanović u radu Svetosavska paralipomena koji Radovanović ističe kao jedan od središnjih tekstova svetosavskog idejnog pokreta.
Radovanović objašnjava da je za Najdanovića svetosavlje aktivizam eshatološkog usmerenja, odnosno određujući smisao ukupnog narodnog pa i političkog života. Najdanović, slično drugim kritičarima modernosti posle Prvog svetskog rata, odbacuje redukcionizam i apsolutizaciju političkog, zadržavajući konačno ishodište u religijskoj, eshatološkoj sferi.
Drugi, manje poznatiji mislilac čija svetosavska promišljanja Radovanović tumači je Teodor Titov, ruski emigrant i predavač na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu. Određujuće, objašnjava Radovanović, kod Titovljevog razumevanja delatnosti svetog Save jeste podvig ugledanjem na Hrista. Titov je obrise političkog delovanja svetog Save određivao kao panslovenski filitizam te je istakao važnost prevoda Nomokanona kao početka jedne znakovite pravne tradicije među Slovenima.
Vladimir Vujić, treći mislilac čijim se delom Radovanović pozabavio prošao je nešto drukčiji put misaonog sazrevanja. Bio je učenik filozofa Božidara Kneževića, te preko njega pod uticajem francuskog filozofa Anrija Bergsona i američkog filozofa Vilijama Džejmsa. Vujić je takođe bio pod Ničeovim uticajem, te je u svojim ranim radovima oštro kritikovao hrišćansko učenje. Radovanović ukazuje na njegovo temeljno odbacivanje hrišćanske antropologije, pošto je pad, njeno središnje učenje, svodio na antropološku manjkavost, odričući mu ontološki značaj.
Međutim, kako piše Radovanović, pozivajući se na istraživanja Vladimira Dimitrijevića, na Vujića je snažan uticaj ostavila Pravoslavna narodna hrišćanska zajednica, bogomoljački pokret. Taj uticaj vodio je ka njegovoj religijskoj konverziji.
Vujićevo, pak, intelektualno kretanje, bilo je određeno uticajima Fjodora Dostojevskog i Osvalda Špenglera. „Vujić će u potpunosti prihvatiti metodologiju nemačkog filosofa, kada objašnjava da južnoslovenska kultura ne počiva na zapadnoevropskih idejama o znanju kao moći, već da je ona hrišćansko-vizantijski utemeljena na svečoveštvu“, piše Radovanović.
Radovanović kao središnji rad Vujićevog svetosavskog opusa ističe članak Povratak Savi Svetitelju u kojem ovaj kritikuje anhronu redukciju svetog Save te insistira na njegovom svetiteljstvu kao polaznog tački u razumevanju svetosavske tradicije. Vujić u ovom ratu oštro kontrastira svetog Savu spram Dositeja Obradovića i vladike Petra II Petrovića Njegoša – „ako dositejevsko tumačenje racionalizuje Svetog Savu, onda ga njegoševsko tumačenje nacionalizuje“, objašnjava Radovanović.
Vujić je u podvlačenju ovih kontrasta bio vrlo oštar, i deluje da je snažnoj polemičnosti svog dela podredio potrebu za nijansiranjem. Zanemarivanje nijansiranosti, možemo naslutiti iz Radovanovićevog teksta, posebno je snažno kod tumačenja Njegoševog, višeslojnog i idejno razgranatog dela. Uprkos tome što su u srpskoj književnoj sredini već postojala dva izdanja studije vladike Nikolaja Velimirovića Religija Njegoševa (1911, 1921).
Vujić je, kritikujući Njegoša, kao konzervativni, desničarski i antimodernistički mislilac, zapravo kritikovao preimućstvo nacije nad ličnošću. Da li je Njegoš pogodno ogledno polje za upravo ovakvu kritiku ostaje tema za dodatno čitalačko promišljanje.
U svojoj studiji Radovanović, kao što su mislioci svetosavlja kritikovali redukcionistički pristup ličnosti svetog Save i ukupnosti njegovog duhovnog nasleđa, opovrgava redukcionističko svođenje ovih mislilaca na ideološke formule, bilo da potiču iz liberalne ili levičarske, komunističke, misaone i političke tradicije.
Nesvodivo prikazivanje njihovog položaja i delovanja u jednoj istorijskoj epohi dobra je prilika da se pronikne i u intelektualnu i društvenu istoriju te epohe, sa svim njenim morama, strahovanjima i rasprama, koje ne bi trebalo da obremenjujemo neizbežno parohijalnim formulama našeg vremena.
Na kraju, pišući o radu Justina Popovića, kao svojevrsnoj vezi između svetosavskog kruga predratne epohe i savremenosti Radovanović se detaljno pozabavio njegovom studijom Svetosavlje kao filozofija života. Radovanović beleži da je u ovoj studiji Justin Popović izveo sintezu svojih ranijih antropoloških, bogoslovskih i filozofskih promišljanja sjedinjujući različite teološke i filozofske uticaje u pojam svetosavlje. Njegov opus oblikovao je središnje ličnosti Srpske crkve u drugoj polovini dvadesetog i na početku dvadeset prvog veka. Razabiranje ključnih svetosavskih teoloških tema u poslednjem delu studije Branka Radovanovića pruža uvid u intelektualne biografije i pojedine aspekte stvaralaštva ovih delatnika.
Studija, ukupno, odaje utisak da je potrebno podrobnije ispitivati svetog Savu kao bogoslova te da su mu, uprkos višegeneracijskom naporu, istraživači u mnogo čemu ostali dužni.
