Piše: Milorad Durutović
U vremenu kada digitalni alati mogu simulirati emocije u tekstu, urediti ritam i rečenicu, te organizovati argument kao da ga je osmislio spretan i učen autor, lako je primijetiti jedan fenomen: vještačka inteligencija polako mijenja kulturu izražavanja naših političara. Doduše, ne baš svih, budući da pojedini i dalje uživaju u kulturi pijace i spektakla.
Poslovično skloni da nam pričaju priče, crnogorski političari ‒ kao da pohađaju kurseve kreativnog pisanja ili besjedništva ‒ sada efikasno ispravljaju sintaksu i uređuju misaoni tok svojih javnih saopštenja. Teško je pritom zamisliti druge izvore ove renesanse osim primjene savremenih tehnologija. Zahvaljujući tome sada dobijamo makar pismeniju politiku, dok ćemo djelatniju čekati još dugo, s obzirom na to da još dobrano živimo u eri političkog romantizma. Još ćemo se, dakle, naslušati priča.
Premda ova promjena zaslužuje i može biti predmetom cinične interpretacije, možda su relevantni i neki drugačiji zaključci.
Pismenost, ma kakvim alatom unaprijeđena, ne popravlja samo formu; ona oblikuje misao i budi svijest o granici između fantazije i stvarnosti. Političari u tome imaju jedinstvenu prednost ‒ istinski vjeruju u bajke koje nam pričaju, naročito tokom izbornih kampanja, kada im zavidi i Šeherzada.
Ali, ima nešto i u pričama. One pokazuju da simulacija, gluma ili artificijelno usavršavanje govora ponekad mogu voditi ka stvarnom preobražaju, odnosno ka neočekivanim razmjerama transformacije ličnosti i onoga što danas nazivamo javnim prostorom.
Sjetimo se, bez trunke cinizma, hrišćanskog predanja o Svetom mučeniku Ardalionu Glumcu. Ovaj komedijant rado je uveseljavao publiku igrajući ulogu mučenika za vjeru kako bi ismijavao hrišćane na svaki mogući način. Ali baš u dane gonjenja hrišćana za vrijeme vladavine Maksimijana, Ardalion će u jednom trenutku biti obuzet snagom svoje predstave toliko da se na kraju i sam preobratio, uzvikujući da je hrišćanin. Ostao je tome dosljedan i nakon suđenja, prihvatajući svoju mučeničku smrt. Priča pokazuje kako gluma i simulacija, čak i kada je instrumentalna, mogu postati put ka istinskoj promjeni. Da li naši političari vjeruju u čuda, to pitanje ostavimo po strani.
Iznenadni pomak ka stilskoj i misaonoj urednosti u politici funkcioniše kao kontrapunkt tzv. demokratizaciji jezika, koja je kroz razvoj društvenih mreža uzdigla i svakakve budalaštine na rang mudrosti. U tom haosu, najuticajnija društvena lica ‒ političari ‒ mogu, ni krivi ni dužni, svojom stilskom renesansom stvoriti oazu reda unutar sopstvene retoričke refleksije.
Možemo li, onda, sasvim neočekivano, u svemu predočenom prepoznati onaj idejni aspekt Jirgena Habermasa o „javnoj sferi“, gdje jasno i pismeno izrečena riječ omogućava dijalog i uspostavlja red u javnom prostoru?
Mišel Fuko bi rekao da je jezik moć, a ko kontroliše jezik, kontroliše i značenje, dakle, interpretaciju stvarnosti. Ako algoritam postaje filter kroz koji prolazi riječ, onda je on, istovremeno, instrument te moći. Ovi elementi nam pokazuju da dotjerana riječ nije samo pitanje estetike, već i političke moći, koja oblikuje i kako se misli i kako se doživljava javni prostor.
Ironično, ali i podsticajno za razmišljanje, vještačka inteligencija nije ni mudrac ni pravednik, ni jezik ni biće, ali izgleda da može popraviti način na koji se iskazuje politička misao. No, da li može popravljati i naravi političara, to je, rekoh, domen čuda, a ne truda.
Ako je politika oduvijek više naracija nego program, svaka gramatički uredna rečenica postaje više od puke forme, jer može, uprkos svemu, funkcionisati kao sredstvo kulturnog oblikovanja javnog prostora; kao suptilan dokaz da i najmanji estetski napor u govoru može imati posljedice daleko izvan teksta samog.
Ovo je, naravno, optimističan scenario. Ali postoji i jedan vjerovatniji, koji unosi izvjesni nespokoj. Susret sa emancipacijom koju donose savremene tehnologije mogao bi naše političare odvesti u sasvim drugom pravcu: da sve više napuštaju prostor javne sfere, onaj u kojem se argumenti sudaraju licem u lice. Umjesto toga, mogli bi ostati u sigurnoj zoni iza pažljivo uređenih tekstova, koje je lakše napisati nego braniti u živoj, usmenoj raspravi. A to je već uloga koju ni najbolji algoritam ne može odigrati umjesto njih, osim ako roboti ne izbace političare iz upotrebe.
Izvor: RTNK
