Piše: Elis Bektaš
Nakon notornog terorističkog napada na policijsku stanicu u Bugojnu, prije skoro šesnaest godina, jedna od lokalnih srednjobosanskih radio-stanica imala je emisiju sa uključivanjem slušalaca uživo. Ne postoji nijedan razlog za podsjećanje na ustaljena i opštemjestaška lupetanja slušalaca koji su zvali, izuzev jednog uključenja u kom je stanoviti Munir iz Nemile svoje obraćanje započeo riječima – prvo bih iskoristio priliku da poselamim sve slušaoce bošnjačke vjeroispovijesti.
Nekoliko godina prije toga, na lijepom plavom Jadranu prijateljev sin me je pitao – barba Eli, jel Bog Rvat? Ko ti je to rekao, upitah ga sav zblanut, a on mi reče – tako su nam kazali u obdaništu. To da je Bog Srbin, već je odavno opšte mjesto nove srpske rodoljubne poezije.
Dobro, južnoslovenska društva u Jugoslaviju su ušla kao primitivna i zatucana i bilo je iluzorno očekivati da će ih jedna zlosrećna i po uzoru na Austro-Ugarsku sklepana kraljevina, a potom i jedna mekoboljševička i kriptostaljinistička tvorevina bez Staljina emancipovati i modernizovati. Takvi su zahvati ostali na nivou kozmetičkih, ne zasijecajući dublje ispod kože, tamo gdje su bubrili limfni čvorovi zatucanosti.
No od Sjedinjenih Američkih Država, kao industrijske, a potom i informatičke supersile i kao bastiona demokratije, čovjek bi ipak očekivao malo više. Avaj, čini se da su ta očekivanja bila tek naivna zabluda, iznikla iz holivduske percepcije SAD, koje su ustvari od svog osnutka bile projektovane kao megamašina koja društveni modernitet dopušta samo u mjeri u kojoj on neće ugroziti korporativnu moć.
Sa informatičkom revolucijom, koja se poklopila sa okončanjem Hladnog rata, američkom je društvu ponuđena prilika da samo sebe redefiniše i samoartikuliše na modernističkim i humanističkim principima. To je, međutim, bilo neprihvatljivo strukturama moći, pogotovo onim desničarskim i rasističkim, koje su iskoristile sve greške i zastranjenja liberalizma, da bi na kraju procvale u shizofrenom ludilu Donalda Trampa i Pitera Hegseta.
Dijalektička nužnost procesa koji su Sjedinjene Države, bastion sekularne demokratije i etalon republike, doveli u današnje stanje, ne umanjuje osjećaj mučnine pred prizorom simboličkog Munira iz Nemile koji sjedi u Bijeloj kući i koji hrišćanstvo pretvara u amerikanstvo, a Hrista rekodifikuje kao tribuna američkog bjelačkog rasizma.
Samo je naizgled paradoksalno da se ustvari Iran danas bori za odbranu dostojanstva hrišćanstva, dok poglavari crkvi širom svijeta šute.
