Piše: Vojin Grubač
Milan Knežević, čelnik DNP- a, se svojim postupcima ljuljanja Vlade predstavio kao nestabilan i nepouzdan partner sadašnjoj parlamentarnoj većini. Prije svega zato što je podložan uticajima i željama onog dijela političkog podzemlja u kojem i dalje egzistira spona isprepletenih kriminalnih i političkih interesa starih partnera: Đukanovića i Vučića.
Zaštitnik nikoga i ničega
On se, pojednostavljeno rečeno, ponaša kao lutka na koncu Vučićevih ambicija da se predstavi kao značajan regionalni faktor, što je teško ostvarljivo nakon činjenice da je Kosovo i Metohiju, zajedno sa tamošnjim Srbima: brutalno, bestidno i bezosjećajno prepustio na milost i nemilost radikalnom i anticivilizacijski orijentisanom režimu u Prištini.
Nakon takvog razarajućeg gesta prema Srbima na Kosmetu, svaka tvrdnja da predsjednik Srbije može biti zaštitnik bilo kakvih nacionalnih interesa, a posebno Srba van Srbije, gubi svaki politički i moralni smisao. Tom utisku ne pomaže ni činjenica da Vučić izdašno finansira propagandne mehanizme koji ga medijski predstavljaju kao navodnog „zaštitnika Srba“. Praksa je, međutim, pokazala da on interese Srba tretira kao robu za političku trgovinu i trampu u zamjenu za podršku Zapada za bar neko produženje sopstvene vlasti.
Biti marioneta takve politike i dodatno vezivati pitanje kolektora u Botunu za identitetske teme znači djelovati u duhu političke paranoje onoga ko takve instrukcije daje.
Posrćući regionalni lideri i njihove bijedne marionete
U ovoj igri destabilizacije i unižavanja Crne Gore ne učestvuju samo stari strateški partneri Vučić i Đukanović. Očigledno je da se u tu matricu uklopio i hrvatski premijer Andrej Plenković, čiji politički izdanak u Crnoj Gori predstavlja Adrijan Vuksanović, minijaturni politički patuljak Hrvatske građanske inicijative. Vuksanović, poput kučeta na lancu hrli u Zagreb istom brzinom kojom Milan Knežević galopira u Beograd.
Posebno zabrinjava ponašanje ministra vanjskih poslova Ervina Ibrahimovića, koji na hrvatske zahtjeve reaguje kao lobista Zagreba, a ne kao odgovorni funkcioner države Crne Gore. Umjesto da diplomatski odmjereno parira i odbaci većinu neutemeljenih i bezobraznih zahtjeva Hrvatske, on pokazuje spremnost na trajno popuštanje pred ultimatumima zvaničnog Zagreba koji su ispunjeni poganštinom.
Javnost percepira sljedeću sliku- da Ibrahimović pred Zagrebom stalno kleči na koljenima i trepće, kao da ga je neko padobranom izbacio na neko nepoznato mjesto gdje su ga prijeteći dočekali gušteri, zmije i škorpije, pa se koči od straha.
Kompenzacija promašaja na unutrašnjem planu
Sopstvene političke promašaje na unutrašnjem planu Vučić i Plenković pokušavaju da kompenzuju djelovanjem preko Crne Gore i svojih lokalnih izvršilaca, nastojeći da na taj način simuliraju geopolitičku „planetarnu važnost“. Slika je, blago rečeno, poražavajuća: pogotovo ako znamo da Brisel ta dva lika drži u statusu poslednjih rupa na svirali.
Ako se tome dodaju Albin Kurti i Edi Rama- nesporni strateški saveznici Mila Đukanovića, kao i njihovi politički sateliti među albanskim partijama u Crnoj Gori, krug neblagonaklone političke mreže oko Crne Gore postaje potpuno jasan.
Rješenje za ovu situaciju se samo nameće: napokon prepoznati ovu kolektivnu igru i odlučno je presjeći, upućujući sve aktere da se bave sopstvenim državama i unutrašnjim krizama, ostavljajući Crnu Goru izvan svojih bizarnih, providnih političkih eksperimenata. Narodski rečeno, neophodno je tim umišljenim regionalnim faktorima „dati nogu u zadnjice“. To je jedini ispravni model ka putu u EU, ako vlast ima tu ambiciju.
