Piše: Kris Hedžis
Postoji samo jedan način da se zaustavi genocid koji se dešava u Gazi. To nije putem bilateralnih pregovora. Izrael je jasno pokazao, uključujući i atentat na vodećeg pregovarača Hamasa, Ismaila Hanijea, da nema interes za trajno primirje. Jedini način da se zaustavi genocid koji Izrael sprovodi nad Palestincima je da SAD prekine sve isporuke oružja Izraelu. A jedini način da se to ostvari je da dovoljno Amerikanaca jasno pokaže da nemaju namjeru da podrže bilo koju predsjedničku listu ili bilo koju političku stranku koja podstiče ovaj genocid.
Argumenti protiv bojkota dvije vladajuće stranke su poznati: To će osigurati izbor Donalda Trampa. Kamala Haris je retorički pokazala više saosjećanja nego Džo Bajden.
Nema nas dovoljno da bi imali uticaja. Možemo raditi unutar Demokratske stranke. Izraelski lobi, posebno Američko-izraelski komitet za javne poslove (AIPAC), koji kontroliše većinu članova Kongresa, je previše moćan. Pregovori će na kraju dovesti do prestanka masovnog ubijanja. Ukratko, nemoćni smo i moramo poniziti svoju volju radi održavanja projekta masovnog ubijanja. Moramo prihvatiti da je slanje stotina miliona dolara vojne pomoći jednoj aparthejd državi, korišćenje veta u Savjetu bezbjednosti UN kako bi se zaštitio Izrael i aktivno ometanje međunarodnih napora da se okonča masovno ubijanje, dio normalnog upravljanja državom. Nemamo izbora.
Genocid, međunarodno priznat kao zločin svih zločina, nije političko pitanje. On se ne može izjednačiti sa trgovinskim sporazumima, infrastrukturnim zakonima, čarter školama ili imigracijom. To je moralno pitanje. Radi se o istrebljenju jednog naroda. Svako popuštanje genocidu osuđuje nas kao naciju i kao vrstu. Ono uvodi globalno društvo korak bliže varvarstvu. To uništava vladavinu prava i ismijava svaki osnovni vrijednosni sistem koji tvrdimo da poštujemo. Ono je u posebnoj kategoriji. Ne suprotstaviti se genocidu svim svojim bićem znači biti saučesnik u onome što Hana Arent definiše kao „radikalno zlo,“ zlo u kojem ljudska bića, kao ljudska bića, postaju suvišna. Mnoštvo studija o Holokaustu trebalo je da učvrsti ovu neizbrisivu poentu. Ali studije o Holokaustu su kidnapovali cionisti. Oni insistiraju da je Holokaust jedinstven, da je na neki način izdvojen iz ljudske prirode i ljudske istorije. Jevreji su uzdignuti kao vječne žrtve antisemitizma.
Nacistima je dodeljena posebna vrsta neljudskosti. Izrael, kao što zaključuje Američki muzej Holokausta u Vašingtonu, je rješenje. Holokaust je bio jedan od nekoliko genocida izvršenih u 19. i 20. vijeku. Ali istorijski kontekst je zanemaren, a s njim i naše razumijevanje dinamike masovnog istrebljenja. Osnovna lekcija Holokausta, koju naglašavaju pisci poput Prima Levija, jeste da svi možemo postati voljni egzekutori. Vrlo malo je potrebno. Svi možemo postati saučesnici, čak i kroz ravnodušnost i apatiju, u zlu.
„Čudovišta postoje,“ piše Levi, koji je preživio Aušvic, „ali ih je premalo da bi bila zaista opasna. Opasniji su obični ljudi, službenici spremni da vjeruju i da djeluju bez postavljanja pitanja.“ Suprotstaviti se zlu — čak i ako nema šanse za uspjeh — održava našu humanost i dostojanstvo. Omogućava nam, kao što piše Vaclav Havel u „Moć nemoćnih,“ da živimo u istini, istini koju moćnici ne žele da se izgovara i koju nastoje da potisnu. To daje svjetlost onima koji dolaze poslije nas. Govori žrtvama da nisu same. To je „pobuna čovječanstva protiv nametnutog položaja“ i „pokušaj da se povrati kontrola nad sopstvenim osjećajem odgovornosti.“ Šta govori o nama ako prihvatimo svijet u kojem naoružavamo i finansiramo naciju koja svakodnevno ubija i ranjava stotine nevinih?
Šta govori o nama ako podržavamo organizovano izazivanje gladi i trovanje kanalizacije u kojoj otkriven polio virus, što znači da će desetine hiljada ljudi oboliti i mnogi će umrijeti?
Šta govori o nama ako dozvolimo da se 10 mjeseci bombarduju izbjeglički kampovi, bolnice, sela i gradovi kako bi se zbrisale porodice i primorali preživjeli da kampuju na otvorenom ili pronađu sklonište u grubim šatorima? Šta govori o nama kada prihvatimo ubistvo 16.456 djece, iako je to sigurno nije konačni broj? Šta govori o nama kada gledamo kako Izrael pojačava napade na objekte Ujedinjenih nacija, škole — uključujući školu Al-Tabein u Gazi, gdje je ubijeno preko 100 Palestinaca dok su izvodili fajr, ili jutarnju molitvu — i druga hitna skloništa? Šta govori o nama kada dozvolimo Izraelu da koristi Palestince kao žive štitove tako što primorava vezane civile, uključujući djecu i starije, da uđu u potencijalno minirane tunele i zgrade prije izraelskih vojnika, ponekad obučenih u izraelske vojne uniforme? Šta govori o nama kada podržavamo političare i vojnike koji brane silovanje i mučenje zatvorenika?
Jesu li to vrsta saveznika koju želimo da osnažimo? Je li to ponašanje koje želimo da prihvatimo? Kakvu poruku to šalje ostatku svijeta?
Ako se ne držimo čvrsto moralnih imperativa, osuđeni smo. Zlo će trijumfovati. To znači da ne postoji ispravno i pogrešno. To znači da je sve, uključujući i masovno ubistvo, dozvoljeno. Demonstranti ispred Demokratske nacionalne konvencije u United Center-u u Čikagu zahtijevaju kraj genocida i američke pomoći Izraelu, ali unutra smo hranjeni bolesnom usklađenošću. Nada leži na ulicama. Moralni stav uvijek ima cijenu. Ako nema cijene, nije moralan. To je samo konvencionalno uvjerenje. „A šta je sa cijenom mira?“ pita radikalni katolički sveštenik Daniel Berrigan, koji je poslat u federalni zatvor jer je spalio registre regruta tokom Vijetnamskog rata, u svojoj knjizi „Bez barijera za čovječanstvo“: „Mislim na dobre, pristojne, miroljubive ljude koje sam poznavao hiljadama, i pitam se. Koliko ih je toliko pogođeno bolešću normalnosti da, čak i kada se izjašnjavaju za mir, njihove ruke instinktivno posežu za svojim udobnostima, svojim domom, svojom sigurnošću, svojim prihodom, svojom budućnošću, svojim planovima — tim petogodišnjim planom studija, tim desetogodišnjim planom profesionalnog statusa, tim dvadesetogodišnjim planom porodičnog rasta i jedinstva, tim pedesetogodišnjim planom pristojnog života i časne prirodne smrti.
‘Naravno, hajde da imamo mir,’ vičemo, ‘ali istovremeno hajde da imamo normalnost, da ne izgubimo ništa, da naši životi ostanu netaknuti, da ne poznajemo ni zatvor ni loš ugled ni prekid veza.’ I jer moramo obuhvatiti ovo i zaštititi ono, i jer po svaku cijenu — po svaku cijenu — naše nade moraju marširati po planu, i jer je nečujno da u ime mira padne mač, raskidajući tu finu i lukavu mrežu koju su naši životi ispleli, jer je nečujno da dobri ljudi trpe nepravdu ili da porodice budu razdvojene ili da se izgubi dobar ugled — zbog ovoga vičemo mir i vičemo mir, a mira nema.
Mira nema jer nema mirotvoraca. Nema tvoraca mira jer je stvaranje mira najmanje toliko skupo kao i stvaranje rata — najmanje toliko hitno, najmanje toliko poremećujuće, najmanje toliko podložno donošenju sramote i zatvora i smrti.“ Pitanje nije da li je otpor praktičan. Pitanje je da li je otpor ispravan. Pozvani smo da volimo svog bližnjeg, a ne svoje pleme. Moramo imati vjeru da dobro privlači dobro, čak i ako je empirijski dokaz oko nas sumoran. Dobro je uvijek utjelovljeno u djelu. Ono mora biti vidljivo. Nije bitno ako šire društvo cenzuriše. Pozvani smo da se suprotstavimo — kroz akcije građanske neposlušnosti i nepoštovanja — zakonima države, kada se ti zakoni, kao što često čine, sukobljavaju sa moralnim zakonom. Moramo stajati, bez obzira na cijenu, sa razapetima na zemlji. Ako ne uspijemo zauzeti ovaj stav, bilo protiv zloupotreba militarizovane policije, neljudskosti našeg ogromnog zatvorskog sistema ili genocida u Gazi, postajemo razapinjači.
Kris Hedžis je novinar, dobitnik Pulicerove nagrade, koji je 15 godina bio strani dopisnik za New York Times, gdje je služio kao šef biroa za Bliski istok i Balkan. Prethodno je radio u inostranstvu za Dallas Morning News, Christian Science Monitor i NPR. On je voditelj emisije „Izvještaj Krisa Hedžisa.“
Izvor: Consortium News
