Piše: Milorad Durutović
Ono što danas nazivamo kulturom linča, odnosno kansel kulturom, nije ništa drugo nego digitalizovani, tehnološki usavršeni oblik drevne prakse kamenovanja izgrednika, otpadnika i jeretika – onoga koga je masa već proglasila krivim i kome je presuda izvršena sasipanjem kamenica u glavu i grudi. Razlika je, dakle, samo formalne prirode.
Jer, iako fizičko umorstvo više nije cilj po sebi, to ne znači da je savremeni čovjek postao plemenitiji, prosvjećeniji ili humaniji. Promijenjen je samo lokus nanošenja bola, dok je tehnika toliko uznapredovala da bi je teško ispratio i Mišel Fuko u slavnoj knjizi Nadzirati i kažnjavati, u kojoj pokazuje kako je moderno doba nasilje nad tijelom zamijenilo nasiljem nad dušom.
Ta zamjena svjedoči o nečemu daleko potresnijim i od prisilne smrti. Izgleda, naime, da likvidacija osuđenika nikada nije bila suštinski cilj, već je to, izgleda, oduvijek bio bol: javno, ritualno i kolektivno uživanje u njegovom nanošenju.
Čovjek nije odustao od kamenovanja zato što je postao bolji, nego zato što je našao efikasniji način da kamen baci bez štetnih posljedica po sebe, a da pritom još produži vrijeme svog sadističkog naslađivanja u tuđoj patnji. Ta je priča arhetipski upisana u jednu od najpotresnijih pjesama Miodraga Pavlovića koja nosi naziv Prvomučenik.
Osmišljena kao lirska hagiografija arhiđakona Stefana, prvog Hristovog mučenika, ova pjesma istovremeno razvija dva suprotstavljena principa: oproštaj kao mogućnost prevladavanja smrti i nanošenje bola kao dokaz palosti čovjekove prirode. Dok Stefan ostavlja oprost kao zalog smisla (svog) stradanja, svjetina ostaje odana onome što je okuplja – želji da umiranje traje.
U završnici pjesme, Pavlović pjeva glasom onoga koga su „braća“ izvela izvan grada da mu pokažu boga svog:
Kupine bodu i riblji kosturi zalaze pod kožu.
Oluja celu pustinju podiže
Do mog ranjenog lica.
Nada mnom se širi kamenolom ko lepeza.
Moja je glava krhka školjka,
ili stakleni ćup u kom lađe plove.
Zato me gađaju. Puca mu grudna kost
i oba slepa oka.
Mojoj je braći stalo samo do mog bola.
U ovim stihovima nalaze se ključevi koji otvaraju brave i našeg civilizacijskog trenutka. Poruka pjesme je univerzalna, svevremena. „Braća“ su još tu, premda više ne stoje u krug sa kamenjem u rukama. Sada su tu ekrani, tastature, prsti što kamenuju: skroluju, komentarišu, troluju i klimaju mišjim glavama. Kamenice je zamijenila reakcija, a krv angažman, ali osnovni ritualni proces ostao je isti kao prije dvije hiljade godina: progon – raspeće – smrt!
Milorad Durutović: Možda se samo slavni ljudi računaju u Crnogorce
Ali i kolektivno „pranje ruku“!
Ne treba, naime, zanemariti publiku, koja je zapravo postala najsavršeniji oblik bratstva. Ona se drži po strani, ne iznosi presude niti odbrane, ali ostaje budna do kraja. Bez nje, da ne kažem bez prećutne podrške javnog mnjenja, linč i nema smisla. Bez publike, makar i u vidu virtuelnog maskenbala, bol nije spektakl. A spektakl je upravo to: odsustvo odgovornosti.
Možda u razmatranju savremenog linčovanja nijesu ni potrebne ovakve moralne i kulturne analogije. Ako ga posmatramo kao pitanje socijalnog zdravlja, posljedice postaju daleko vidljivije. Učestalo pribjegavanje javnom linču više nije sporadična pojava nego potreba na kojoj se insistira i kao takva razotkriva krhkost sistema koji nije u stanju da društvene konflikte i nepravde reguliše kroz institucije. One i same zauzimaju ulogu „publike“: ili ćute ili kasne, gurajući tako odgovornost kao vruć krompir u ruke gomile, koja se vješto dobacuje i žonglira.
Funkciju korektiva ne preuzimaju ni mediji, premda bi, makar načelno, mogli biti faktor stabilizacije ili inicijatori pozivanja institucionalne reakcije. Još opasnije, mediji sve češće sudjeluju u linču ili mu podilaze kao spektaklu, trgujući tuđom stigmatizacijom i nevoljom, a sve zarad sopstvene koristi, vidljivosti, rejtinga…
Nanošenje bola postaje brend. Sredstvo eksploatacije u kojem svi, svjesno ili ne, saučestvujemo, zaboravljamo savjest i odgovornost, ali i svijest da nas taj put neizostavno vodi u zonu u kojoj će bol tek početi svima da se vraća – a možda i da se plaća. To će se još vidjeti, a ne mora se čekati dan Strašnog suda. Jer on će izgleda stići i bez Boga.
Izvor: RTNK
