Piše: Milorad Durutović
Ako bismo slijedili Platonovu viziju idealne države i iz Crne Gore protjerali pjesnike, politički sektor bio bi, bez ikakve sumnje, među najteže pogođenima. Broj pjesnika u političkim klupama neobično je velik. Ponekad se čini kao da je stih postao neformalni metar javnog diskursa. Ta neočekivana simbioza poezije i politike nije, međutim, isključiva odlika sadašnjeg trenutka; ona se može pratiti unazad decenijama. Možda upravo zato vrijedi o njoj promisliti, i to bez otvorenog ili detaljnijeg ulaženja u poetike pojedinačnih autora, već kroz pitanje šta se dešava onda kada jezik poezije postaje prikriveni predukus političke imaginacije.
Istorija evropske književnosti pokazuje da poezija i politika mogu ići ruku pod ruku, ali daleko češće idu različitim pravcima i sa različitim namjerama. Pjesnici su pisali o nepravdama, sanjali o boljim svjetovima, bili ono što je Šeli nazvao „nepriznatim zakonodavcima svijeta“. Političari su, s druge strane, donosili zakone, gradili i rušili države, vodili i zaustavljali ratove, sprovodili pravdu, ali i nepravdu. U crnogorskom kontekstu čini se da su se ti priznati i nepriznati zakonodavci u jednom trenutku našli u istim klupama. Doista, dokon priređivač ili ekonomski mudar izdavač imao bi materijala napretek da sačini antologiju pjesnika-političara.
Neke od njih javnost je najprije upoznala kao pjesnike, pa tek potom kao političke trudbenike; kod drugih je taj redoslijed bio obrnut. Ovdje, rekoh, neću demonstrirati analitičku (imanentnu) procjenu tog korpusa, mada bih bez većih teškoća mogao govoriti o rasponu koji se kreće od vidnog talenta do poetske koještarije – od sjaja do očaja, i obratno. Ne krijem, dakle, cinizam, i problem ne vidim u tome što se političari bave poezijom per se. Nastanak pjesme nije uslovljen nekakvim esnafskim habitusom – ako je uopšte to potrebno naglašavati. Problem počinje na drugom mjestu.
Intrigantnije od pitanja književne vrijednosti pojedinih tekstova jeste pitanje funkcije koju poezija danas ima u političkom polju. Stiče se utisak da ona sve češće funkcioniše kao politički alat: kao sredstvo kreiranja javnog identiteta, kao simulacija unutrašnje dubine, kao dokaz navodne autentičnosti, produhovljenosti, prosvijećenosti. Poezija se tu, izgleda, ne piše iz unutrašnje kreativne pobude, već zato što dobro stoji u javnom prostoru. Ona postaje performans. Ako je njen cilj glasač, a ne čitalac, onda to može ući u korpus smrtnih sagrešenja. Ako se na književnim promocijama aplaudira političkoj moći, a ne poeziji, šta smo onda dobili?
Sve ovo ne znači – još jednom naglašavam – da takvi autori ne mogu napisati uspjelu pjesmu. Ali performativnost ostaje kao šum koji remeti rad uma i srca, odnosno otvara provaliju između pjesme i onoga što bi trebalo da bude njen osnovni razlog postojanja. Tu jezik počinje da funkcioniše kao instrument koji zvuči, ali ne znači: kao stih, slika, metafora, ideja.
Sklonost ka pjesničkom stvaranju kod više generacija crnogorskih političara možda bi se mogla objašnjavati pjesničko-vladarskim legatom Petra Drugog Petrovića njegoša. Moguće je da u tome ima nečeg plemenitog; moguće je i da upravo na njegošu leži odgovornost za poseban status poezije u ovom kulturnom prostoru. Ali upravo tu nastaje ključni nesporazum. njegoš nije bio model, već izuzetak. Nije bio trenutan, već svevremen. njegova poezija nije služila izgradnji javnog imidža, već je predstavljala rizik mišljenja, teret i sudbinu. njegov genijalni preplet politike i pjesme mogao je doći, dakle, kao ishod poziva koji je morao nositi, iako ga sam nije mogao birati.
Danas se, naprotiv, poezija u javnom prostoru često pojavljuje ne zato što postoji snažna pjesnička rezonanca, već zato što je pišu oni koji su već monopolisali vidljivost. Političari, kao i influenseri i jutjuberi, postaju glavni nosioci kulturne i društvene pažnje. To nije tek pitanje ukusa, nego simptom dublje krize: destabilizacije sistema vrijednosti, gubitka aksiologije. Kada vidljivost postane glavni kriterijum značaja, poezija neizbježno gubi svoju unutrašnju mjeru. Osim ako i nas i njih, kao u pjesmi velikog pjesnika Ivana V. Lalića, ljubav ne opravda i „izravna meru“.
Kako je podsjetila Vislava Šimborska u pjesmi Djeca epohe, poezija nije nevina. Ona ne mora biti apolitična. Ali mora ostati poezija. U trenutku kada postane tek još jedan oblik javne samopromocije, politički selfi, ona prestaje da bude prostor autentičnog iskazivanja i plemenite namjere, ma koliko uzvišenim jezikom govorila. O ovome je teško pisati bez uznemirenosti. Ne zbog pojedinačnih imena ili trenutnih političkih konfiguracija, već zbog sudbine jezika kojim mislim(o); Danilo Kiš bi rekao i jezika „na kojem sanjam[o]“. Za one koji s poezijom žive od ranog čitanja i koji su kroz hermeneutički napor učili da riječ nije ukras, nego odgovornost, teško je mirno gledati kako ona postaje još jedan dio javnog performansa. Ne traži se od poezije da bude čista, nije dovoljno ni da bude samo lijepa, ali se od nje mora tražiti da bude nužna. Sve drugo ostaje simulacija autentičnosti.
Časni (i malobrojni) izuzeci neka oproste ovom uznemiravanju. Ako je za utjehu političarima, stvari bogzna bolje ne stoje ni u drugim javnim disciplinama.
Izvor: RTNK
