Piše: Petar II Petrović Njegoš
Rode dragi, viteško koljeno,
pozdravljam te sa Novom godinom!
Bog ti umne sile obnovio,
da naparedno k dičnoj cjeli stupaš,
uminim v’jencem da okitiš mater,
kojega je dosad popirala
mračna glupost nečistim nogama.
Đê prosvjeta — tu su naprednosti,
đê prosvjeta — tu narodnost cvjeta;
đê narodnost — život je duševni,
đê je nije — bez duše kipina.
Prosvjete su otprti hramovi,
s krunama se vjenčala Minerva;
ne smiju se na sv’jet pokazati
grubi sluge bezdne demonove
sl’jepi Omar i Teinzigoan.
Ko se stidi majčina mlijeka,
nek se stidi ljudih i svijeta,
nek se stidi sunca i mjeseca,
jer mu ih je mati darovala.
Rodoljubje što je? Elektrika,
prečišćena iskra božanstvena
kroz plamove besmrtnoga ognja.
Hram nečisti ona ne polazi,
al’ u prsa što su blagorodna —
tu se igra, tu je njeno carstvo.
Koje srce za svojost ne tuče,
zaludu se u prsa budilo,
samo što se mrtvom krvlju truje.
Lipo, ljepo, lepo i lijepo,
bilo, bjelo, belo i bijelo —
listiću su jednoga cvijeta,
u pupulj se jedan odnjihali.
Sitnarije đecu zabavljaju,
trudnostima ljudi nadvladaše;
trudovi su za rod besmrtije —
blago rodu a blago potomstvu!
Čist put osta sili vjerovanja;
para vatrom živom poćerata
i zavjeti dušah nebesima —
svak uz svoju neka leti zraku;
prostora je dosta k žertveniku,
svi uz jednu — ne biva tjeskote,
prenosi su laki materije.
Ne pita se ko se kako krsti,
no čija mu krije krvca dušu,
čije ga je ml’jeko zadoljilo.
To je vopros svetoga simvola.
Nevješta se usta skameniše
koja sveto jevangelsko slovo
himernijem plamom razdimahu,
pod kojijem grdno sazr’jevaše
adsko sjeme bratskoga razdora.
Osahoše samoubistvene
neopitne ruke slijepacah
te amanet i opštu svetinju,
jezik slavni i narodnost svoju
razdirahu i kamenovahu.
Sa kojim su prsa talismanom
tako gorda, tako okićena
kako što su s srcem vatrenijem
u kom krvca rodoljubja kipi?
Ko je vjeran domaćoj svetinji,
polezan je vlasti, domovini;
ko l’na majku svoju rodnu huli,
na njega se u strašnoj ljutosti
lomi vječna roditeljska kletva;
prah će njegov bure hulenija
volnovati vječno u grobnicu.0
Pozdrav srpskom rodu, Beč 1847.
