Piše: Elis Bektaš
Zovu me prije neki dan iz onog paralelnog dunjaluka tri sata istočno od ovog našeg da upitaju kako sam i jesu li me možda nečim uvrijedili prilikom moje zadnje posjete te sam se naljutio i zato ne dolazim pa im ja objasnih da smo ovdje suočeni sa iskušenjem pandemije i da izbjegavam putovanja jer nisam voljan raditi obavezni test za prelazak granice u prenapučenoj i neprovjetrenoj laboratoriji al mi otamo objasniše da mi nikakav test nije potreban jer su oni još davno razvili kolektivni imunitet a čak i kad bih ponio virus sa sobom on ne bi mogo preživjeti trosatnu barijeru između paralelnih dimenzija te im ja obećah da ču ih posjetiti čim prije pa tako i učinih i juče provedoh dan u ugodnom izletu sa kog se vratih prepun impresija od kojih ću vama ovdje ispripovijedati jednu i to onu sa izleta u prirodu na koji me domaćini povedoše nakon ručka da mi pokažu novoizgrađeni karantin za pisce početnike u koji se smještaju pisci odmah nakon prve napisane pjesmice ili pričice i u kom moraju provesti godinu dana što je sasvim dovoljno razdoblje da se pouzdano utvrdi da li je odista riječ o zarazi i da li je neko lice prenosnik zaraze te da se razdvoje simulanti i hohštapleri od onih nesrećnika koji su zaista oboljeli od književnosti kako bi im se omogućilo da ostatak svog života provedu koliko je moguće ugodno i dostojanstveno što će reći što dalje od javnosti koja je čak i u najuređenijim svjetovima neblagonaklona prema leproznima i prema piscima na šta ja primjetih da se nisu morali davati u trošak i graditi ovaj karantin jer javnost nepogrešivo razlikuje simulante od pisaca pa prve slavi a druge prezire a domaćini mi na to odgovoriše da je to nesumnjivo tačno ali da karantin omogućava da se i simulanti barem na godinu dana izoluju od javnosti pa tako ostvarena društvena korist u potpunosti opravdava troškove izgradnje i održavanja karantina a kad smo završili obilazak produžili smo ka obližnjoj vinariji sa čije se terase pružao čudesan pogled na pitomu dolinu kroz koju je tiho i odmjereno tekla rijeka tirkizne boje pa ja udivljeno iskazah svoje oduševljenje tim prizorom i kazah da zavidim domaćinima na ovoj dolini koja je ko stvorena za voćnjake i vinograde no domaćini mi objasniše da njima ne pripada čitava dolina već da je dijele sa komšijskom državom pa mi pokazaše na osamljeni granični prelaz na putu ispod nas a kad ja upitah da li je moguće da posjetim i tu zemlju domaćini mi odgovoriše da to u ovom času nikako nije moguće jer tamo upravo bjesni surov građanski rat pa ja preneražen upitah zar ne biste trebali imati malo bolje obezbjeđenu granicu jer dva-tri carinika i granična milicionera ne predstavljaju snage dovoljne da zaustave prelivanje tog sukoba i u vašu zemlju ali mi domaćini kazaše da razlog za taku brigu uopšte ne postoji jer u toj zemlji ratove vode tako što odmah po izbijanju neprijateljstava zaraćene strane dohvate oružje i stanu klati i streljati svako svoje civilno stanovništvo u trajanju od nekolko sedmica a potom politička rukovodstva skupa s akademskim zajednicama i kulturnoumjetničkim radnicima te medijskim djelatnicima stanu kukati a u toj im se kuknjavi pridruži i preostalo stanovništvo pa ko jače iskuka smatra se pobjednikom u tom ratu i priznaje mu se pravo upravljanja zemljom sve do naredne krize koja se pokaže ko nerješiva političkim sredstvima a kasam čuo to objašnjenje samo sam preneraženo procijedio pa to je neshvatljivo i monstruozno divljaštvo na šta me moji domaćini pogledaše pomalo prijekorno i upitaše me zašto mislim da je više shvatljiv a manje monstruozan i divljački način na koji mi na vodimo ratove u našem svijetu i tokom kojih jedni drugima streljamo i koljemo i na druge načine satiremo civilno stanovništvo i još mi s neskrivenom porugom rekoše da očito nisam dokraja savladao razliku između etike i patetike te da stoga mom opažanju izmiče činjenica da je način na koji se u toj zemlji vodi rat pragmatičniji od naših ratova jer tamo u ratnim sukobima barem vojnici ne ginu što je kakva-takva ušteda ljudskih života u odnosu na naše ratove u kojima posve sumanuto i bezrazložno ginu i vojska i civili i ja zaista nisam mogao domisliti nijednu primjedbu na tako razumno objašnjenje te razgovor skrenu na druge i ugodnije teme a uskoro dođe i vrijeme za moj povratak pa se srdačno pozdravih sa domaćinima i zaputih se ka našem svijetu u kom čak i ovakvi poput mene važe za poznavaoce etike što uopšte nije teško biti u svijetu čija je etika plitka kao potok Miljacka i mutna kao nebo Sarajevom.
