Piše: Vuk Bačanović
Ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović saopštio je da naredne sedmice novi Zakon o strancima ulazi u skupštinsku proceduru.
— Novi Zakon o strancima, koji je mnogo restriktivniji, naše ministarstvo pripremilo je prije sedam, osam mjeseci. Naredne sedmice novi zakon ulazi u skupštinsku proceduru — kazao je Šaranović, vjerovatno u nadi da će nekoliko paragrafa i članova popraviti ono što stoljeća geografije, mentaliteta i ekonomske depresije nisu.
Sve to uslijedilo je nakon incidenta u Zabjelima, kad je policija uhapsila državljanina Azerbejdžana J.G. (31) i državljanina Turske N.D. (54), osumnjičene da su prije dvije noći nanijeli povrede M.J.
Dobro, i to je nešto. Bar se nešto događa. Možda će novi zakon, ako ništa, doprinijeti da se smiri pogromaška atmosfera, ona ista što se znala razliti i po Sarajevu prije koju godinu, kada je svaka šuša tražila „migranta“ da ga prebije — jer, zaboga, nije isto prebijati domaćeg ili stranog: domaći ipak može da se žali dajdžinici koja poznaje kantonalnog premijera.
Drugim riječima, maloj Crnoj Gori je dosta sopstvenih unutrašnjih besmislenih podjela i još besmislenijih omraza, da bi na sve to mogla podnijeti i „Ubij, ubij Turčina!“. Jer problem zbog kojeg nam uopšte treba strana radna snaga neće se riješiti ubistvom — bilo čijim. Pogotovo ne krvnom osvetom i to po principu „vidio sam Turčina/Azerbejdžanca, daj da riješimo demografsku krizu“.
Neće pomoći ni repriza starih paranoja — onih informbiroovskih, gdje svaka sumnja odmah postaje zavjera, a svaka razlika nacionalni problem koji se rješava konc logorima. Na stranu sad taj novi zakon o strancima što se donosi po hitnoj proceduri: prava hitnost je nešto sasvim drugačije prirode.
Vuk Bačanović: Bosanski perpetum mobile: Srbi povlače, Bošnjaci citiraju
Šta ćemo mi sami sa sobom? Kad kažem „mi“, ne mislim samo na Crnu Goru, nego i na čitav region bivše Jugoslavije i Balkana, tim beskrajno dosadnim seminarom o sopstvenim greškama koji nikako da se završi.
Kako zaustaviti migracije u EU, odnosno demografsku kataklizmu koja prati evropsku demografsku kataklizmu? Da li su to samo ekonomske mjere, subvencije i plate „kao u Njemačkoj“ — ili, ne daj Bože, obnova one izgubljene nade bez koje ljudska bića više ni ne pokušavaju da stvaraju potomstvo?
Ne može se reći da je standard u SFRJ bio daleko bolji od zapadnoevropskog. I da država nije imala niz strukturalnih problema, uključujući migraciju radne snage. Ali jedan od njenih problema nije bila demografska katastrofa. Ljudi su tada vjerovali — ne nužno u sistem, nego u to da život ima smisla, da će njihova djeca imati budućnost, i da ih sutra neće neko javno poništiti jer su „pogrešne“ narodnosti ili vjere. Ili, u najgorem slučaju, zaklati ih u bratoubilačkom ratu koji huškački mediji već trideset godina najavljuju kao reprizu popularnog klasika.
Ne, ni bolji standard, pa ni najbolji, neće vratiti nadu. Dovoljno je pogledati Skandinaviju, te laboratorije socijalne utopije, u kojima domicilno stanovništvo izumire od pristojne dosade i uredno dokumentovanog očaja nakon kupovine treće kuće i petog auta. Nakon toga uvijek dolazi nova faza: krivljenje migranata. Jer svaka besmislena egzistencija mora imati smislenog krivca.
Dakle, Crnoj Gori, kao i svima nama, neće pomoći skandiranje „Ubij Turčina“ — ni bilo čije ubijanje. To je samo još jedna euforija koja se, kao i svaka balkanska euforija, završava u još većoj depresiji i beznađu.
Nešto je, izgleda, duboko pogrešno s našim kolektivnim osjećajem života. A novi zakoni, koliko god restriktivni bili, ne propisuju terapiju za to.
Prava nada – ona što raste kao sitno zrno u ispucaloj zemlji — traži trud. Traži da prestanemo da tražimo krivce u „čudnim ljudima čudnog imena“ i razmislimo o školama u kojima ne predaju kradljivci budućnosti, ekonomiji koja ne otuđuje, komšiluku koji ne skladišti mržnju kao krtolu koja bud zašto kupljena na akciji u tržnom centru, jer joj je prošao rok.
Jeste, to je sporo, dosadno i zahtijeva strpljenje, ali ko očekuje da će mu hitna procedura propisati tu vrstu nade, bolje da na vrijeme upiše kurs strukturalnog razočarenja. Neka ovakvo rezonovanje proglasi naivnim ko god hoće. Bar će nam ta naivnost ostati kao zaliha svjetlosti za dane kada institucije ponovo zašute. Kako se globalne prilike razvijaju, možda i zauvijek.
