Piše: Milovan Urvan
Umberto Eko je jednom napisao da je falsifikat često autentičniji od originala. Da je živ — i da zna nešto o Crnoj Gori — vjerovatno bi sa ironičnim osmjehom posmatrao medijsko, političko i intelektualno hvatanje za bronzu, granit i istoriju kao za jedinu preostalu duhovnu potku naroda koji više ni u šta ne vjeruje, osim u to da mu je uvijek neko drugi kriv. U ovom slučaju, predmet ritualne obrednosti nije ništa manje od spomenika Pavlu Đurišiću. Ne samom Đurišiću, budite sigurni — već upravo spomeniku. Materiji. Simbolu. Totemu. Hvata se spomenik, jer je za mnoge hvatanje za pravu istoriju davno postalo suviše zamorno.
A šta je uopšte spomenik u 2025. godini u Crnoj Gori? Nije to više ni bronzana epitafska sentimentalnost, već ekranizovani alat za produkciju straha, nacionalne histerije i prodaju banera. On je objekat oko kojeg se kao oko novog Jerusalima pletu mitovi, samo što umjesto Apostola imamo kolumniste, umjesto jeresi analitičare, a umjesto rimskog progona — redakcijsku politiku.
I tu na scenu stupaju „Vijesti“. Taj nekadašnji list građanskog bunta, a danas korporativna mašina za stvaranje događaja iz ničega, pretvara spomenik Pavlu Đurišiću u Minotaura kojeg treba ubiti — ne mačem, već perom, komentarom, tvitom, i naravno, naslovom od 72 poena: “SRBI HOĆE FAŠIZAM — SPOMENIKOM!”
Zanimljivo je kako je cijela stvar postala teatar. U prvom činu imamo otkrivanje — ili, preciznije, najavu otkrivanja — koje mediji odmah opisuju kao „kontroverzno“. Šta to tačno znači, niko ne zna. Kontroverzno za koga? Za istoriju? Za žrtve? Za dnevni tiraž? Ne postoji istorijska analiza, niti promišljena rasprava — samo moralna panika u 300 karaktera.
U drugom činu slijedi poziv na lov: razni kvaziprofesori, aktivisti, umjetnici koji posljednji put u arhivu bili 2004, objavljuju fejsbuk-eseje o tome kako se „vraća četnička ideologija“. U pozadini, neko iz marketinga već priprema posebnu kampanju za sljedeću nedjelju: baneri sa slikom spomenika i natpisom „SAZNAJTE ŠTA NAS ČEKA AKO NE REAGUJEMO SAD!“
U trećem činu dolazi političko hvatanje — ne spomenika, već naroda. Spomenik je samo sredstvo: jer ako možete narodu koji polaže cvijeće na grob Pavlu Đurišiću pripisati da „podržava fašizam“, onda ga možete lakše udaviti u rijeci kolektivne krivice. Sve se svodi na to da srpstvo u Crnoj Gori mora biti emocionalno asocirano sa zlom, da bi ga bilo lakše kontrolisati, ili makar redukovati na nešto pitko, bezopasno i nevidljivo — nešto što neće praviti probleme.
I dok sve to traje, jedna stvar se neprimjetno dešava: niko više ne priča o stvarnim problemima. Nema javne rasprave o ekonomiji, korupciji, zdravstvu, obrazovanju. Jer spomenik je postao rejting, a istorija — samo povod. Kao u „Imenu ruže“, gdje ubistvo nije stvar pravde, već kontrole znanja. Ko kontroliše simbole, kontroliše i stvarnost.
Pa tako, u ovoj farsi od države i medijskog cirkusa, hvata se narod kroz spomenik — kao riba kroz mamac. I to nije hvatanje spomenika radi spomenika, nego radi hvatanja. Hvatanja moralne prednosti, hvatanja kontrole, hvatanja klikova. Jer u svijetu gdje se ideologija servira u pakovanju od šest sekundi i dva heštega, stvarna istina više nije važna. Važno je ko prvi viče „fašista!“
A publika? Publika i dalje sjedi, gricka kokice, lajkuje, dijeli, i vjeruje da se istorija piše na Tviteru. Možda će jednog dana i taj spomenik srušiti, ili sprovesti u Spuž. Ali se duh farse više nikad neće moći skinuti s tog tla.
I na kraju, kako bi Eko vjerovatno rekao: „Stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus.“ Ostao je samo spomenik. I senka onoga šta su mediji od nas napravili.
