Piše: Elis Bektaš
Za razliku od nekrofilije koja je medicinski klasifikovana i normirana kao seksualna parafilija, odnosno poremećaj koji se ogleda u erotskoj i seksualnoj privlačnosti prema leševima, nekromanija se u psihijatriji rijetko izdvaja kao zaseban poremećaj, već se taj pojam uglavnom koristi za opis kompulzivne fascinacije smrću i leševima, grobovima, predmetima koji su pripadali mrtvima, pri čemu su često prisutni elementi ritualizacije i mitologizacije smrti, ali i erotska komponenta koja se ogleda u seksualnom uzbuđenju u susretu sa smrću.
Premda je riječ o individualnom fenomenu, nekromanija se javlja i kao kolektivni sociološki, kulturološki i politički fenomen, prevashodno u istorijski zakočenim, regresivnim i neemancipovanim društvima, među koje nesumnjivo spadaju i postjugoslovenska, u kojima nekromanija postaje bitan gradivni element političke kulture a nekad i njen temelj ili noseći stub.
U pojedinačnom biću zbir strahova, frustracija, očaja, neuroza… kompenzaciju često traži u erotskom vezivanju za osobe, ne nužno žive, koje su postale simboli i paradigme. Sinergijski zbir tih pojedinačnih zastranjenja može se pretvoriti u kolektivnu psihozu koja potom postaje dominantni kulturološki i politički kod.
Nije nužno posezati daleko u prošlost da bi se razumjela nekromanija kao supstanca političke kulture. Memorijalizaciji smrti odmah nakon rata pridodata je i erotska atribucija – dovoljno je prisjetiti se pretvaranja Ive Lole Ribara u seks simbol i seks ikonu jugoslovenske omladine, na lokalnom planu potentniju čak i od planetarno poznatog Če Gevare. Poljudske suze i jecaji u času zvanične objave Brozove smrti takođe su u sebi imali ponešto erotsko, donekle nalik katarzičnim i nekontrolisanim suzama nakon žestokog orgazma.
Nakon okončanja jugoslovenske socijalističke epohe, na scenu stupaju dotad potisnute nekromanije, one koje su se njegovale krišom, a nove političke elite spremno ih dočekuju i dodatno ih ohrabruju kako bi ih politički i ideološki eksploatisale. Najsvježiji primjer jeste vradžbinsko prizivanje Pavla Đurišića koji je činjenično bio naočit muškarac pa današnji zaljubljenici u njega o Đurišiću govore sa bljeskom u očima i valerima u glasu koji su svojstveni mladićima koji se udvaraju djevojkama kako bi iskamčili snošaj. Tompson na svojim koncertima okuplja mlađariju koja gradi erotski, uglavnom homoerotski odnos prema Francetiću.
Pored erotske i seksualne fascinacije pojedinačnim leševima, koja ne mora nužno biti prisutna u svjesnom, već je često potisnuta u podsvjesno i nesvjesno, tu je i fascinacija kolektivnom smrću – Jasenovac, Blajburg, Srebrenica… bez obzira na supstancijalne razlike između tih zločina, o njima se danas u društvima govori sa primjesama seksualne histerije i na način na koji se neotesani muškarci razmeću svojim zavodničkim uspjesima.
U memorijalizaciji smrti i građenju ljubavničkog odnosa s njom učestvuju zabrinjavajuće veliki društveni odsječci. Stvar je, međutim, u tome da je ta memorijalizacija neuvjerljiva i da je ona rezultat ideološke i vaspitne dresure a ne iskrene empatije prema mrtvima. Empatija i žaljenje potrošne su emocije i psihološki je nemoguće da ih ljudsko biće kroz dugi niz godina osjeća jednakim intenzitetom, pogotovo ako to ljudsko biće nije u izravnoj vezi sa umrlim ili stradalim. Na kolektivnom planu ti su zanosi u kojima se stapaju glumljena empatija i glumljeno žaljenje još neuvjerljiviji, pa njihove razloge treba tražiti na drugom mjestu, u već spomenutoj erotskoj i seksualnoj kompenzaciji vlastitih strahova, frustracija, očaja, neuroza…
U društvima ogrezlim u kolektivnu nekromaniju nemoguće je progovoriti o bilo kojoj političkoj, a često i o kulturološkoj temi, a da na teren istog časa ne istrče potentni mrtvaci koji u posmatračima izazivaju uzbuđenje i mame im uzdahe, šire im zjenice i razigravaju im leptiriće u stomaku. Zato su takva društva, nespremna i nesposobna da se suoče sa vlastitim frustracijama i da ih liječe umjesto da ih zatomljuju kroz fetišistički odnos prema smrti i leševima, osuđena da vječito budu obična seksualna pomagala u perverzijama u igrama velikih centara moći i da vječito osciliraju između stradavanja i zločina.
I šta drugo poručiti takvim društvima osim – jebite se, šta drugo da radite kad vas Bog nije dao nizašta drugo.
