Piše: Goran Ž. Komar
Povodom radosnog događaja kanonizacije svetog ispovednika Kirila Bezdinskog podsećamo na ovaj dragoceni tekst o njemu.
Konstantin Cvjetković, u monaštvu Kiril, potekao je iz kuće pomorskih trgovaca u Baošićima u Boki Kotorskoj. Rođen u vrijeme mletačke uprave hercegnovskim krajem, primljen je u sveto bratstvo manastira Savina, u početku 19. vijeka, za igumana Nikanora (Bogetića). Kasnije, kao sekretar dalmatinskog i bokeškog episkopa Venedikta, otkrio je plan o uvođenju Unije u eparhiju, da bi poslije dramatičnog raspleta, dopao tamnice u kojoj je proveo više od dvadeset i četiri godine da se nikada više ne vrati svome zavičaju.
Blažene duše čovjek, koji je u dvadeset i četiri godine, tri mjeseca i tri dana tamnovanja za svoju vjeru, okušao, što no se u pjesmama pjeva, i tamnicu tamnu, i na rukama negve do lakata i na nogama teške lisičine[1]
Kiril je rođen kao Konstantin u svešteničkoj familiji u Baošiću u Boki[2], selu na obali, koje je za Mlečana pripadalo Topaljskoj komunitadi. Otac mu bijaše Jovan[3], a majka Anđa[4]. Svjetlo Božije ugledao je 1791. godine, a kršten je 15. septembra u baošićkoj crkvi Svetoga Oca Nikolaja u kojoj se danas hrani uspomena na taj događaj u jednome prikladnome natpisu.
Sam otac Kiril u samome početku svoje Autobiografije, pominjući roditelje, iscrpnije kazuje o majci nego o ocu. Njegova majka Anđa bila bi rođena u Dražinvrtu u Boki, potekla od Jovana Vukasovića, kapetana korablja i trgovca. Đed Kirilov bijaše pop Simeon. To on sam posvjedočuje.
Glavni izvor za životopis oca Kirila jeste njegova Autobiografija koju je ispisivao u zatvorima Austrije, i koja je štampana trudom zemunskog paroha, protojereja Dimitrija Ruvarca[5].
U baošićkoj crkvi Svetoga Nikole čuva se uspomena na krštenje oca Kirila. To je natpis, načinjen 1899. godine:
+
OVDJE JE KRŠTEN
KIRIL CVJETKOVIĆ
1791 GOD.
NA USPOMENU TOLIKE SLAVE
ZAHVALNI MU ZEMLACI
OVU POLZU POSTAVIŠE
1899 GOD
Kirilov đed, otac Simeon, Simo, imao je i sinove: Filipa, Marka i Nikolu i ova dvojica poslednjih, stričeva Kirilovih, bili su sveštenici. Aleksa Markov bio je sveštenik. Sam otac Kiril imao je braću Trifona i Spiridona.
Iz naših podataka vidljivo je da je otac Kiril potekao iz familije baošićkog paroha popa Sima (Simeona) koji je 1789. imao deset članova obitelji. U narednih deset godina, njegov sin Jovan je, oženivši Anđu Vukasović iz Dražinvrta, formirao svoju porodicu u Baošićima.
Otac Simo Cvjetković je u drugoj polovici 18. vijeka vršio i dužnost đenovićkog i kumborskog paroha i to je razvidno iz jednoga poziva na sud izdatoga od kancelarije vanrednoga providura 12. septembra 1780. Ovim proglasom progla-šen je krivim pop Simo i izvjesni Abram Bimgur, ‘’zakona latinškoga’’ iz Dubrovnika, nastanjen u Kumboru kojega je ovaj sveštenik vjenčao kćerkom Petra Simova Vojvodića, protivno zakonima Mletačke republike. [6]
U vrijeme popa Sima, stajao je u Baošićima i pop Nikola Cvjetković, kako je vidljivo iz testamenta Ilije Crnogorčevića od 20. aprila 1775[7], a u parohiji đenovićko – kumborskoj pop Marko Cvjetković[8].
O starim sveštenicima Cvjetkovićima sačuvan je još jedan trag. Na jednome grobu kraj crkve Svetoga Nikole, stoji natpis starom ćirilskom ortografijom: POPA STAROGA 1788.
Konstantin Cvjetković je 1798. počeo učiti školu kod popa „Mojseja iz Srema“ u rodnim Baošićima, ali ova škola ne potraja ni nekoliko dana. Uskoro, međutim, Konstantinov rođak Aleksa, sveštenik, započe školu, i Konstantin poče učiti kod njega. Prvim djetinjim željama koje je Konstantin izrekao u krugu porodice, kako bi se opredjelio za monaški čin, suprotstavljao se otac, pomorac i trgovac, koji je izbivao u Smirni, i koji je govorio da je Konstantin „slabog tjelosloženija“. Konstantin je čekao priliku, i izmolio rođaka, oca Aleksu, da ga u manastiru Savini predstavi časnim ocima savinskim. Konstantin se sa savinskim kaluđerima, i Grbljaninom arhimandritom Nikanorom Bogetićem[9], susreo 25. maja 1805. Otac Nikanor pripadao je starom savinskom bratstvu koje je na čelu sa igumanom, arhimandritom Danilom Jovanovim Rajovićem, između 1776. i 1799. podiglo Veliku manastirsku crkvu. Konstantin je tako primljen u bratstvo savinsko, uz protivljenje oca koji je u tome času boravio u Smirni. Sa mnogo topline otac Kiril govori o majci, pružajući detalje iz razgovora u času velike odluke.
Freske Bogorodice Ljeviške i tkanine inspirisane srpskim srednjovekovnim ornamentima
Kada je Konstantin priključen savinskom bratstvu, on je mogao gledati sve događaje u Boki u doba francuske ekspedicije i zaposjedanja Boke, jer su se glavni događaji i odvijali u Savini. U Autobiografiji on opisuje dolazak Mitropolita Petra u manastir, kao i akciju prezaslužnog za Boku admirala Senjavina[10].
Kada se govori o časnom ocu protosinđelu Kirilu, tada se obično ističe njegovo ključno i žrtveno djelo: ukazivanje na teško zastranjenje episkopa dalmatinskog, bokokotorskog, dubrovačkog i istrijskog Venedikta Kraljevića[11]. No, kaluđer Kiril, od ranih je svojih dana počeo tegobna stranstvovanja.
U doba ruskoga vladanja, kako kazuje Kiril, preminulo je nekoliko savinskih kaluđera, Savatija Jovanović[12], Simeon Ljubibratić[13], Epifanije Pješka (otac Kiril kazuje: Pješivac[14]) i Stefan Avramović[15]. Bratstvo, u bojazni da manastir ne zapusti, a plašeći se koraka francuske okupacione vlasti, odluči da zatraži da se Kiril zamonaši. Na 20. novembra 1808. godine ‘’obukoše me i vmjesto Konsantina Kiril prozvaše me’’ (26).
Kiril govori i o svojoj naklonosti živopisanju i dodiru sa majstorom, sveštenikom Simeonom Lazovićem[16], koji je izradio raskošni ikonostas Velike savinske crkve. Moguće je da mu je bratstvo na izražene ovakve njegove želje, umirujući mladalačku mu ambiciju, kazivalo kako će ga u Svetu goru slati ‘’gdje ima izrjadnije živopisaca’’ (27).
Otac Kiril je, sjećajući se djetinjih dana provedenih u Herceg – Novom, ostavio izuzetno značajno svjedočenje o stanju drugog hercegnovskog manastira (Roždestva Presvete Bogorodice – Potplanina) u selu Ratiševina, u času francuske okupacije, pominjući manastirsku zgradu na sprat sa kojega je pao i povrijedio se.
Kiril se u Cetinju susreo i razgovarao sa svetim mitropolitom Petrom, nakon susreta sa njegovim bratom Savom u Kotoru i pješačenja sa Krsca. No, mitropolit je odbio da zađakoni Kirila iz političkih obzira prema susjednoj Austriji.
Otac Kiril je na stepen đakonstva proizveden 24. jula 1812. u Vrlici u crkvi Svetoga Nikole, od episkopa dalmatinskog, bokokotorsko – dubrovačkog i istrijskog Venedikta Kraljevića (77).
U Šibeniku, 14. juna 1814, proizveden je u čin arhiđakona, i odmah po Petrovu danu, sa vladikom, obilazio Boku. Dana 16. septembra 1814. umro je njegov otac (81).
Sljedeće godine, 21. novembra, u katedralnoj crkvi u Šibeniku, proizveden je otac Kiril u stepen sveštenstva, a 28. toga mjeseca, služio je prvu liturgiju ‘’s velikim veseljem i toržestvom, koje su meni dobri i nezaboravljeni naši hristijani šibenički učinili ot njihove k meni blagonaklonosti, koju su mi jošt iz početka najprvog mog dolzka u Šibenik pokazali’’ (87).
Na 15. jula 1817. primio je otac Kiril sinđeliju kojom mu se dodjeljuje šibenska parohija (102).
Prve vijesti o unijatskoj usmjerenosti vladike Venedikta izazvale su među primorskim Srbima veliku iznemirenost. Vladika je u svoju šibensku kancelariju uveo jedan skriveni protokol (125 – 130). Osim toga, iz Galicije su u Šibenik 1819. doputovali unijatski misionari koji su trebali da predaju u budućem unijatskom sjemeništu[17]. Spremljena je naročita deputacija šibenskih Srba koja je u Zadru iznijela primjedbe na rad episkopa Venedikta, a potom je arhimandrit Gerasim Zelić 30. aprila napisao jedno pismo mitropolitu Stratimiroviću, tražeći spas od episkopa[18]. Prva pisma sa otvorenim pitanjima episkopu o glasovima koji su stigli u Boku, koja je načinio savinski arhimandrit Nikanor Bogetić, nastala su 1820. godine[19]. U pismu vladici od 19. avgusta 1820. otac Nikanor kazuje kako mu se tresu ruke i pero ispada iz ruke, izražavajući neizrečeno roptanje koje njegovo bratstvo podnosi od naroda, ali i zbog knjiga koje dolaze iz Dalmacije i Trsta govoreći da se vladika Kraljević „impenjao veličestvu ćesarovu, okrenuti vas narod dalmatinski i bokeški u unijatstvo“. Takođe i da je jedan kapetan iz Novoga (Matković) optuživao oca Makarija (Grušića) kao što je i čitavo bratstvo optuživano da su „papište i unijati“. Otac Nikanor je, zaparvo, molio vladiku da učini jedan cirkular kojim će pobiti glasove[20].
Kao protosinđel, služio je kod vladike Venedikta otac Kiril kao lični sekretar. Svoju je Autobiografiju obogatio njemu tegobnim detaljima vladičinih putovanja i koraka ka Uniji. Ovaj rukopis, kako ga je vidio njegov priređivač Dimitrije Ruvarac, ne pruža pojedinosti iz ključnog događaja: pokušaja atentata na vladiku Venedikta. Radeći u šibenskoj episkopiji, otac Kiril se pokazao neodstupnim braniteljem Pravoslavlja. Stoga, vlasti 1821. narediše da se prebaci u manastir Krku. Sudeći po detaljima razgovora sa njemu naklonjenim šibenskim advokatom Jakovom Alborčeti, odluka o lišavanju parohije i izmještanju u manastir, bila je vladičina (240, 241). Priređivač Autobiografije vjeruje da je upravo otac Kiril predstavljao glavnu tačku oslonca dalmatinskim Srbima u odbrani od Unije[21]. U času kada je njegovo odstranjivanje postalo izvjesno, skradinski i šibenski Srbi isplanirali su atentat na prvi dan Duhova 1821. Vladika se nije našao u kolima, a život su izgubili jedan unijatski kanonik Stupnicki i gradski zapovjednik, pukovnik Grimer[22].
Aktivistički stav protosinđela Kirila u događajima oko uvođenja unijatskih učitelja je poznat[23], a takav će njegov stav, iako posredno, ubjedljivo govoriti za aktivnosti, moguće sistematične, koje su u eparhiji provođene u smjeru uspostavljanja unije.
U ovim nemilim događajima, vladika se sklonio u Zadar, a kasnije, tokom 1822,pređe u Mletke gdje je živio sa visokom penzijom do 1. februara 1862. godine[24].
Njegova oporuka nosi poruku pokajanja i tvrde vjernosti Simvolu Istočne crkve[25].
Protosinđel Kiril dopao je istražnog zatvora u Šibeniku, koji je organizovan u tvrđavi Ljuljevcu. Tu je proveo prvih četiri godine i tri mjeseca. Potom bude osuđen na dvadeset godina zatvora koje je odslužio u Gradišci u Slavoniji[26]. Iz Gradiške, otac Kiril u februaru 1838. piše predstavnicima srpsko – pravoslavne opštine u Trstu iznijevši tegobni život u zatvoru, moleći za pomoć, uzdržavši se od opisa svojega žalosnog stanja. ‘’Ja bih vami opisao potanko progonenija i napastvovanija, koja sam prije moga neščasnog padenija podnio, strogo suduliščno sa mnom postupanje, podzemnovlažne i užasnomračne tamnice, preteške verige, i ostala poruganija, neprestana vozdihanija i črezmjerne gorke suze i pečalne tuge i nevolju, što sam u vrjeme četiri ljeta i tri mjeseca pod ispitom, a jedanajest ljeta i četiri mjeseca od suđenja pretrpio. . . ’’ (245).
U tome času ostalo je ocu Kirilu još devet godina strogoga zatvora.
Tršćanski Srbi činili su korake za njegovo oslobađanje. O tome svjedoči i Novljanin Tomo K. Popović koji je bio dugo godina sekretar tršćanske opštine[27].
Na slobodu je izašao otac Kiril 12. februara 1846. Ne dadoše mu vlasti ni tada da ode u Dalmaciju ili Boku. Prebivanje mu je određeno u banatskom manastiru Bezdin u kome vječiti sanak boravi. Dalmatinski vladika Jerotej poslao je iz zadra 11. avgusta 1848. srpskoj tršćanskoj opštini pismo u kojem izvještava da je potrebne mjere kod vlasti preduzeo da bi se otac Kiril ‘’u svoje otečestvo vozvratiti i u manastiru Savini obitavati mogao. . . „ [28]
Otac Kiril je, u času kada je izgubio nadu da će ikada više vidjeti Boku, uputio jedno pismo svome sinovcu popu Nikoli. Piše otac Kiril kako šalje šezdeset komada knjiga, od kojih određen broj označenih knjiga, namjenjuje manastiru Savina. Tri knjige namjenjuje crkvi Svetoga Nikole u Baošićima[29].
Poslednjih godina, istražujući u Arhivu manastira Savina, pronašao sam arhivski dokaz o prisustvu knjiga protosinđela Kirila u biblioteci ovoga manastira. Ovo podvlačim zbog toga što se kod nas javila dilema o njihovome predavanju manastiru. Knjige su predate manastiru, ali se danas tamo sve ne nalaze. Knjige su, ipak, pomenute u inventaru manastira Savina načinjenom 1858. godine: „Šesdeset razni knjiga poslati na poklon manastiru od pokojnoga Kirila Cvjetkovića s njegovim imenom“[30].
Na traženje oca Dimitrija Ruvarca, arhimandrit bezdinski Isak Došen dostavio je podatak o datumu upokojenja oca Kirila: ‘’. . . Bratu našemu protosigkellu otcu Kirillu Cvjetkovič dnes, sije jest: 28. Septemvria 1857. v 6 časov zautra po šestodnevnoj tjažkoj boljezni, o gospodje v vječnost preselšu-sja. ’’[31]
Dimitrije Ruvarac završio je svoj komentar u izdanju Autobiografije oca Kirila željom da naš narod uvrsti ovoga Baošićanina u narodne svetitelje i mučenike.
Rezime
Protosinđel Kiril Cvjetković živio je mučenički život u podvigu nesravnjivom i neuporedivom u istoriji Srpske Pravoslavne Crkve u Primorju tokom Novoga vijeka u kojemu su Srbi izloženi jednoj opasnoj završnici programa konverzije koji je ocrtan u ranijim vjekovima. Njegova kazna i njegov podvig svjedoče njegovo djelo koje jeste ključno u rušenju projekta Unije u koji je njegov episkop posigurno zagazio. On je mučenički sastavio uzvišeni zanos njegova djetinjstva u savinskom postrigu, sa njegovom starošću u tuđini, otrgnut od zavičaja i pokazao da mu je zavičaj bilo Pravoslavlje, ispunivši život zatvorom i mučeništvom koje je nosio ponosno i uzdržano, kao svi veliki mučenici Hristovog doba. Njegovo djelo traži odgovarajuće priznanje* srpskoga naroda i njegove Crkve, kao i istraživanja koja bi naši istraživači obavili u arhivima Austrije.
[1] Tomo Krstov Popović, Herceg – Novi u spomen petstogodišnjice mu, Zadar, 1884, 159 /štampar-ija I. Vodicke/.
[2] Savo Nakićenović, Boka, Srpski Etnografski zbornik SKA knj. XX, Beograd, 1913, 307. Pop Savo kazuje, na temelju Rodoslovlja Cvjetkovića koje se čuva kod Gliga Lakova Cvjetkovića u Baošićima, da su Cvjetkovići potekli od Cvjetka Baoše koji je došao iz Zete 1590. godine, te kako su bili „sveštenici i glasoviti kapetani“.
[3] ] U popisima glava familija druge polovine 18. vijeka nazvanim Note od soli parohije baošićke deržave Novske, tražili smo pripadnike uže familije oca Konstantina Cvjetkovića. U noti od 1798. godine, stoji znatan broj domaćina koji pripadahu ovome rodu. Na rednom broju 12. upisan je Tomo Jovanov Cjevtković sa sedam članova obitelji; na red. br. 16, Jovo Popov Cjetković sa šest članova; na red. br. 18. Luka Jovov sa devet članova, i na red. br. 21. Simo Jovov Cjetković sa tri člana obitelji. Sasvim je moguće, kako se može tvrditi da je i Konstantin rođen u liniji Cvjetkovića koja je davala kaluđere i sveštenike, da bi njegov otac Jovo, Jovan, mogao biti baš Jovo Popov koji je 1798. svakako morao biti upisan kao glava porodice. U noti od soli od 1789. godsine, upisan je Pop Simo Ćetković (Cvjetković), sa deset članova obitelji. Upravo ovaj pop Simo jest sveštenik Simeon kojega pominje sam otac Kiril kao sveštenika. Pop Simo pominje se u noti od 1772. sa šesnaest članova obitelji. Godinu dana ranije, imao je pop Simo osamnaest čeljadi u kući. Pop Simo je upisan u najstariju sačuvanu baošićku notu od soli načinjenu 1751,sa trinaest ukućana. Valja pogledati: Dr Goran Komar, Dračevica – istorija novska od iskona do pada Venecije, Herceg – Novi, 2004, 325, 328, 329, 331, 333, 334. (Note od soli države Novske pružene integralno za sva novska /topaljska/ naselja).
[4] Ne znamo zbog čega Ljubomir Kotarčić „Poslednje pismo protosinđela Kirila Cvbjetkovića, Arheografski prilozi, Beograd, 1990, br. 12, 287, kazuje da je Konstantinova majka Ruža, kada sam otac Kiril kaže da se zvala Anđa.
[5] Avtobiografija protosinđela Kirila Cvjetkovića i njegovo stradanje za pravoslavlje, Beograd, 1898. /priredio protojerej Dimitrije Ruvarac/.
[6] A(rhiv) H(erceg – Novi), P(olitičko) U(pravni) M(letački) A(rhiv), f. 323, 405
[7] AH, PUMA, f. 288, 87
[8] Dr G. Komar, Herceg – Novi – istorija novska od iskona do pada Venecije, Beograd, 2004 321 (Note od soli parohije đenovićko – kumborske).
[9] Dr G. Komar, Knjiga popa Falipa Kostića (19. vijek), Boka 23, Herceg – Novi, 2003, 357 – 397. Otac Nikanor je bio episkopski namjesnik za Boku, nakon arhimandrita Gerasima Zelića. Zaslužni savinski nastojatelj i graditelj. Arhimandrit Nikanor ustrojio je jednu važnu savinsku knjigu, Libro ot sarandara, 1826. godine. Upokojio se 23. septembra 1823. godine.
[10] Istorija srpskog naroda, peta knjiga, prvi tom, Od Prvog ustanka do Berlinskog kongresa 1804 – 1878, Beograd, 2000, 169 /grupa autora/.
[11] Episkop Venedikt rođen je 15. januara 1765. blizu Soluna. Zakaluđerio se u manastiru Svete Anastasije, takođe blizu Soluna. U 1806. posvećen je od Dabrobosanskog mitropolita za titularnog episkopa kratovskog. Kada je 1808. osnovana dalmatinska eparhija on se upinjao da postane episkop, i kada je Dalmacija ustala protiv Francuza, on se opredjelio za Francusku. Od Austrijanaca je uhapšen i interniran, ali kada je Napoleon ušao u provinciju, Venedikt je 1910. imenovan za episkopa. Eparhijom je upravljao na sveopšte zadovoljstvo. No, u Beču nikada nije priznat za zakonitog episkopa. Određeno priznanje stekao je u Beču 1818/19. kada je predložio da se u Šibeniku osnuje unijatsko sjemenište. O situaciji je obavješten i mitropolit Stefan koji je uzeo u zaštitu narod i Crkvu u provinciji. Umro je 1. februara 1862. u Mlecima. /Sava, Ep. Šumadijski, Srpski jerarsi od devetog do dvadesetog vijeka, 1996, 64, 65/.
[12] Kaluđer Savatija mogao je biti upisan u Čitulju arhijereja, igumana i monaha manastira Tvrdoš i Savina koju je načinio đakon Stefan Avramović iz Trebesina, inače zadužen za čuvanje i brigu o savinskoj arhivi i biblioteci. On je glavni nosilac poslova na gradnji crkve Svetog Apostola Tome u rodnom Trebesinu, 1777. godine. Važio je za poznavaoca arhivalija, i on je, skupa sa jeromonahom Arsenijem Vuičinim iz manastira Mileševa, sredinom 18. vijeka izlazio u kancelariju providura u Novome da se izjasni o autentičnosti pečata mileševskog manastira na jednom dokumentu koji su mletački sudovi zabacivali kao krivotvorinu. Čitulju je ipak neko popunjavao poslije đakona Stefana jer ona zavrašava imenom oca Jeroteja (Đordana). Zna se za kaluđera Savatija Tomića iz manastira Zavala u Popovu, sabrata savinskog manastira koji se upokojio 26. oktobra 1806. Čitulja Tvrdoško – savinskog manastira objavljena je integralno u G. Komar, Dračevica – hronika novska od iskona do pada Venecije, Beograd – Podgorica, 2003, 181 – 187.
[13] Otac Simeon se upokojio 14. juna 1806. godine.
[14] Sabrat savinski, upokojio se 1. novembra 1806. godine. On nije pripadao rodu sasovićkih Pješivaca.
[15] Sabrat savinski, upokojio se 15. avgusta 1806. godine.
[16] U Autobiografiji je pogreškom ispisano: Simeon Lazarević.
[17] Žitije Gerasima Zelića III, Beograd, 1899, 121.
[18] Isto, 122.
[19] G. Komar, Manastir Savina – vodič kroz ćiriličnu arhivu mansstira /19. vijek/ – rukopis.
[20] G. Komar, Srpska pravoslavna crkva u Herceg – Novome, Herceg – Novi, 2006, 404, 405.
[21] Autobiografija…, 242.
Izvor: Život Crkve
