Piše: Elis Bektaš
Ako postoje sasvim obične riječi, u šta ću lično uvijek sumnjati, ljaga je jedna od njih. Ona u južnoslovenski leksički korpus dolazi iz ruskog, u kom je označavala baru odnosno lokvu, e da bi ovdje poprimila danas pomalo zaboravljeno i skoro zastarjelo značenje mrlje, a potom se u njoj, kao osnovni semantički naboj, skrasila sramota, duševna ili etička nakaznost.
Tako je, eto, na svom velikom i dugom maršu od Rusije do Balkana ljaga malo-pomalo odbacivala teret materijalnosti pod kojim ne bi mogla izdržati samjeravanje snaga sa riječima koje je na Balkanu zatekla i u sebe pripustila apstraktno, skoro pa pjesničko značenje koje joj je osiguralo dugovječnost.
Bremenita ljaga porodila je nekoliko korelata: ljiga, ljigavost, ljigavac… Čak i kada bi bilo moguće matematički precizno i nedvosmisleno definisati te pojmove, to opet ne bi dovelo do njihove konsenzusne upotrebe jer te pojmove ne određuje njihov unutrašnji sadržaj već percepcija govornika, često oblikovana emocijom a emocija nikada nije prijateljica definiciji.
Da bih izbjegao koračanje kroz lavirint semantičke apstrakcije, čitaocu ću problem sadržaja tih korelata koji su čeda ljage objasniti primjerom. Ljigavost je graničnik, kako eksterni, tako i interni, postjugoslovenskih društava. Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci… jedni druge doživljavaju kao suštu ljigavost. Oni koji sebe označavaju kao anacionalne, etničke kolektive smatraju za ljigave, baš onako kako i njih posmatraju etnički kolektivi. Građani i nacionalisti međusobno se doživljavaju ljigavim, baš kao i ljevičari i desničari, odnosno partizančad, četničad, ustaščad…
Gdje god se unutar društva formira ma kakav kolektiv, makar i samo kolektivčić, on istog časa s nekim drugim kolektivom počne razmjenjivati percepciju ljigavosti. I, gle čuda, svi su tu u pravu. Postjugoslovenska društva nedovršena su, nedopečena, gerijatrijski zlobna i onemoćala a ujedno i infantilno tupa i nejaka. U tim društvima ne sazrijeva svijest, umjesto nje bujaju strahovi iz kojih stasavaju zanosi, ludila, slijepa vjerovanja…
Postjugoslovenska društva ne tragaju za odgovorima, zato što su nesposobna da tragaju za pravim pitanjima. Umjesto toga, ona tragaju za opravdanjima vlastitih ljaga i vlastite ljigavosti. Ta društva žive u paničnom strahu od stajanja pred ogledalom, jer ne mogu podnijeti tu najstrašniju od svih ljigavosti – vlastiti odraz. A ljaga i ljigavost se uklanjaju upravo tako – dugotrajnim zurenjem u zrcalo.
