Piše: Milorad Durutović
On je moralni nemirko. Njegova savjest rastrgnuta je između savjesnog intelektualca i udobne fotelje, koja mu još omogućava da se s vremena na vrijeme oglasi javno i bude pametan pet ili šest minuta.
Potom se pretvara u puža, dok se — posramljen od jednokratne slave — uvlači u svoju kabinetsku kućicu. U svom malom carstvu proradi u njemu srce pitona. Čovječuljak vreba i čeka hoće li ko uputiti telegram ohrabrenja. Čovječuljak tada narasta u sopstvenim očima, staje ispred ogledala i postavlja uvijek isto pitanje. Odgovor mu uši razoruža, te naš piton-čovječuljak stane da se topi od stida — sve dok opet ne postane čovjekoliki pužić.
„Pusti, pužu, rogove!“
