Opšte je poznato da niko čovjeka ne može tako upropastiti kao što može on sam. A ako je čovjek pritom još i političar, onda je ova tvrdnja i višestruko tačnija.
Foto: Printskrin/“Vijesti“
Da Milo Đukanović nije riješio da od tog događaja napravi odsudni, takoreći, „armagedonski boj“, ustoličenje mitropolita Joanikija bi bilo samo jedno rutinsko, unutarcrkveno dešavanje, jedva registrovano u dnevnim medijskim izveštajima – a ovako je postalo višednevna medijska i politička senzacija u čitavom regionu. A priželjkivani veliki povratak „kralja-Mila“ pretvorio se u fijasko i – po svemu sudeći – vjerovatno i konačni politički Vaterlo.
Čoveku se, osim ako nije baš ekstremno spleten, rijetko događa da se dva puta spotakne o isti kamen. A Milu se dogodilo upravo to – iako je već poslovično slovio za izuzetno vještog, iskusnog, spretnog i okretnog političara. A sapleo se dva puta uzastopce, ovaj put i definitivno, o kamen zvani Srpska pravoslavna crkva. I tako, tačno godinu dana nakon izgubljenih izbora, sam sebi učinio ono što prošlogodišnji izborni pobjednici nisu umjeli, smjeli ili htjeli.
Neki srpski i „pro-srpski“ komentatori bili su nezadovoljni zbog odluke Mitropolije da ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju bude striktno crkveni skup. Govorili su: To je popuštanje, sad će „komitaši“ da likuju, budu još agresivniji itd. Ali ja mislim – a i ispostavilo se tako – da je to bio ne samo mudar, nego u suštini i prelomni potez u ovoj „inauguracionoj“ krizi. Tom odlukom Mitropolija i vrh SPC, odnosno patrijarh Porfirije koji je u tome podržao mitropolita Joanikija, jasno su pokazali svakom iole objektivnom posmatraču ko istinski želi dogovor i mir, a ko je taj traži kavgu i sukobe.
Ma koliko logičan i legitiman, „narodni sabor“ ispred Cetinjskog manastira se od strane zlonamernih mogao iskoristiti za razne provokacije, ne samo fizičke, nego i političke.
Ali osporavati ustoličenja vjerskog dostojanstvenika u njegovom verskom objektu ne može baš niko i nigdje. Zato je odluka mitropolije i vrha SPC da odustane od saborovanja ispred manastira bila izuzetno razumna i mudra. I nije bila nikakav „znak slabosti“, nego baš, naprotiv, izraz mirne odlučnosti, sigurne u sebe – one odlučnosti koju je svojoj duhovnoj djeci i sljedbenicima u nasljeđe ostavio mitropolit Amfilohije i koja je vodila i iznijela litije protiv Đukanovićevog Zakona o slobodi vjeroispovijesti.
Đukanović, svjestan da mu se rejting postepeno topi, a obruč steže oko njegovih poslova, kumova i prijatelja, potpuno je ignorisao ovaj pomiriteljski gest crkvenog vrha – ili ga je, još gore, shvatio kao znak slabosti i kolebanja – te je riješio da zaigra na sve ili ništa, čak i po cijenu izazivanja sukoba i krvi. Uostalom, tako je svojevremeno i došao na vlast, a tako je i vladao. Stavio je sve na kocku – uključujući tu i naklonost Brisela i svojih umjerenijih sljedbenika – i izgubio!
Uprkos podršci iz regiona i dijela srpske političke i NVO scene (a možda i upravo zbog tih i takvih pomagača), na Cetinju je u nedjelju ujutro bilo ponižavajuće malo ljudi – pogotovo u poređenju sa masom koja je prethodne večeri u Podgorici dočekala srpskog patrijarha. A pogotovo premalo bojovnika spremnih da jurišaju na Cetinjski manastir i ginu za Mila i njegove fantazije o „ugroženoj Crnoj Gori“ – koju će on i njegove “komite“ onda da brane. Iako su neki mediji pokušavali to da naduvaju ili skriju, „prosvjednika“ je bilo baš malo. A neočekivano, helikoptersko spuštanje patrijarha i mitropolita u manastir omogućilo je da se izbjegnu i eventulne ružne scene ili čak žrtve prilikom dolaska i proboja improvizovanih blokada – što bi Milu i ekstremistima takođe odgovaralo.
Vrijedi napomenuti da u čitavoj ovoj komplikovanoj igri patrijarh i mitropolit nisu napravili doslovno nijednu grešku. Što su napadi bivali žešći i agresivniji, oni su to više uzvraćali sa porukama tolerancije, hrišćanske blagosti i bratske ljubavi. U tom smislu su možda najilustrativnije riječi patrijarha Porfirija iz Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici: „Svima pružamo ruku bratstva. A najviše braći koja nas danas ne priznaju za svoju braću i nazivaju nas najpogrdnijim imenima“.
Sad uporedite te riječi sa porukama mržnje na Cetinju?! Trebalo je biti baš, baš ostrašćeni (auto)šovinista, da ne kažem Nenad Čanak, pa da se ne uvidi etička i civilizacijska razlika između ta dva diskursa. Što, doduše, nije spriječilo neke komentatore iz okruženja (prije svega, Hrvatske i BiH), kao ni dio domaćih građanskih ekstremista, da se ponovo razmahnu sa standardnim antisrpskim floskulama o crkvenom i velikosrpskom „desantu“ na Cetinje i Crnu Goru.
A zamislite samo da su neke „srpske komite“ ultimativno zahtijevale da se odloži ili premjesti ustoličenje kotorskog biskupa? Ili reisa Islamske zajednice? Ili, ne daj Bože, gej-parade?! Vrištalo bi se do neba o „srpskom fašizmu“, prizivala intervencija međunarodne zajednice i tražio„brutalni“ obračun sa izgrednicima.
Dvadeset godina je Đukanović igrao na kartu podjele i mržnje. A ako dodamo i onu „srpsku“ fazu, onda i svih trideset. I uvijek je za tu svoju isključivo ličnim interesom vođenu „politiku“ – čak i kada je bila najneprijateljskija prema srpskoj državi, srpskoj crkvi i srpskom narodu – nalazio partnere i saradnike u Srbiji. Šteta koju je nanio crnogorskom društvu i odnosima Srbije i Crne Gore ogromna je. Zato nema opravdanja za njegove ovdašnje partnere i kolaborante – kako one iz vlasti, tako i iz opozicije.
No, ta mučna istorijska epizoda zvana Milo Đukanović je sada vjerovatno došla do svog kraja. Ali na saniranju štete ćemo morati svi – i u Srbiji i u Crnoj Gori – još dugo, pažljivo i odgovorno da radimo.
Uz ono što se podrazumijeva – da nam politički ni moralno ne može i ne smije biti prihvatljiv iko ko, pa makar i samo indirektno i „prećutno“, podržava autokratiju, kriminal, antisrpstvo, fašizam i anticrkveno delovanje. Kako na Cetinju i u Crnoj Gori, tako i Srbiji i Beogradu.
Autor: Đorđe Vukadinović
Izvor: Nova srpska politička misao