Piše: Siniša Vuković
Kao dio čuvenog seksteta “praške škole”, Goran Paskaljević je jedan od redatelja bez kojih nije zamisliva povijest ovdašnjeg filma. Iako je u drugoj polovici karijere snimao diljem svijeta, ono najvažnije što je učinio stvorio je ispred kućnog praga: u intimnom kampanilizmu dokud se pruža prut bezimene zavičajne porodične loze.
Hiperbola je inače odlična pjesnička i uopće književna figura, premosnica što može nadvladati jaz između stvarnosti i zbilje, realističkog i nadrealnoga; no, najčešće se njome služe političari, navlaš oni na vlasti s vrlo razvijenim tehnikama manipulacije dovedene do automatizma, kao kad se u automobilu mijenjaju brzine gotovo nesvjesnim naizmjeničnim gaženjem papučica za kvačilo i gas. Nema toga političkog čimbenika što je zajahao na čelo kavalkade moći u državi, srastavši za sedlo kao dokoličarski uhljeb za fotelju u kakvoj zgubidanskoj dembeliji, a da neće retorskim preuveličavanjem puk i pastvu uvjeravati kako nisu ni svjesni da žive s nikad boljim standardom, kako korita kojima mukte teku med i mlijeko nikada nisu bila šira i obilnija, kako se kobajagi ništi razlika između nečega bruto i onoga neto, kako problemi više nisu vidljivi ni s elektronskim mikroskopom, već su svuda oko nas sub sole, tek, svakoga truda i kreacije vrijedni – izazovi.
Hiperbola mi je ovdje, u ovom uvodu bila važna kao stilska skalina spoticanja pri postavljanju jednoga možda naoko retoričkog, možda i sasvim legitimnog pitanja: kako bi, ergo, izgledala jugoslavenska kinematografija u zadnjih pola vijeka – odnosno barem ona hrvatska i srpska podijelimo li je, istina, pomalo nemušto i ugrubo, na dvije nejednake polovice – a da u njoj, toj kinematografiji, nije gotovo uvlas sinkrono stasala i afirmirala se moćna gomilica hipertalentiranih filmskih redatelja, školovanih na prestižnoj i možda do danas nedostižnoj obrazovnoj instituciji svojega soja, glasovitom FAMU-u u Pragu? Kako bi izgledao filmografski pejzaž jugoistočne Europe bez seksteta pulena što su iščiljeli iz jaja famozne “praške škole”: Lordan Zafranović (1944.), Srđan Karanović (1945.), Goran Marković (1946.), Goran Paskaljević (1947.), Rajko Grlić (1947.) i Emir Kusturica (1954.)… Je li uopće zamisliva povijest – i sadašnjost! – šire nam zavičajne filmistike bez radova rečenih značajeva univerzitetski školovanih kod svoje vršnjakinje Filmová Akademie Múzickych Umení uz Vltavu utemeljene 1946. godine, čiji je umilni prijevod s češkog jezika – Filmska akademija umjetnosti muzâ… Nije, naravno, zamisliva ovdašnja ni povijest ni sadašnjost “sedme umjetnosti” bez svih onih u brojnim žanrovima pokretnim slikama ispričanih pričâ. Navlastita poput otiska prsta, svaka je i od pojedinih poetika imenovanih režisera. Ipak, samo je jedna zanavijek zaključena, ona Gorana Paskaljevića, čija se peta obljetnica smrti, nakon preminuća u svojoj kući u Parizu, navršava 25. rujna 2025.
A koliko je slavenske darovitosti odnjegovao, regrutirao i u svijet otposlao praški FAMU, dovoljno govori činjenica da su na tom fakultetu znanja i vještine stjecali i domaće gore listovi, dvojica oskarovaca s impresivnom internacionalnom karijerom: Miloš Forman i Jiří Menzel. Njima se u smrti, i vječnom zapamćenju, od sviju navedenih sineasta pridružio istom Goran Paskaljević, dok je ostatak ekipe i dalje uglavnom vrlo vitalan, živahan i pod neugaslim stvaralačkim naponom.
S iznimkom Lordana Zafranovića, koji je rođen u Maslinici na otoku Šolti, svi ini “praškoškolci” svoj su locus narrationis imali u svojim glavnim republičkim gradovima. Iz rodnog Beograda, pošto je propao brak njegovih roditelja, Goran Paskaljević otišao je u Niš gdje je odrastao s djedom i bakom. Tek će se kao tinejdžer vratiti u Beograd u kojem će, zajedno s očuhom, raditi u Jugoslavenskoj kinoteci. Formativne godine provedene podalje od metropolskoga blještavila, te s preskočenom generacijom staratelja, u Paskaljevićevom opusu ostavit će značajnog biljega. Možda će se to ponajvećma opaziti u njegovom specifičnom akcentu metnutom na međuljudske odnose, koji ne moraju nužno biti povezani prutovima obiteljske loze. Uspostava relacije među razlikama, pa zacijelo i onim ambigvitetima što ih motrimo kroz prizmu formule koju etiketiramo frazeologijom “drugi i drugačiji”, naći će široku platformu kod Paskaljevića: bilo da ju se, tu uspostavu relacije, prikazuje u rasponima od skrbi za liječene alkoholičare do nadskakanja hijerarhiziranih odnosa unutar familije, bilo da joj se pristupa razgrćući barijere što razlučuju religijske i svjetovne navade u puku, ili da se otvoreno ukazuje na slojeve u društvu gdje istodobno egzistiraju i težnja za mirnim građanskim životom i eklatantno urbano nasilje.
Što se igranih filmova tiče, počeo je Paskaljević s “Čuvarom plaže u zimskom periodu” (1976.), čiji će naslov u raznim varijetetima trajno ostati u štosno dovitljivoj kolokvijalnoj svakodnevici, a muzička tema u valcerskoj trodobnoj metrici Zorana Hristića, izvedena na harmonici, nikad nikome neće izići iz uha. I već u startu ovaj autor protežira porodične zavrzlame i isprepletenost suodnosâ među iskrnjima, nesvjestan, možda, kako će Danilo Bata Stojković postati nosivi stup bez kojega neće htjeti zidati svoje umjetničke mostove. Isto se može reći i za Miru Banjac i Miju Aleksića, a što će najviše doći do izražaja u sjajnoj komediji “Varljivo leto ’68” (1984.). Taj će film Paskaljeviću donijeti veliku popularnost, mnogi će ga po njemu i pamtiti, naročito po onoj legendarnoj sceni između Slavka Štimca i “kumice” u pekari kad ju je odostraga primio za prsi, a otac izvana kucajući na prozor daje podstrek sinu na žurnati: “Mesi, mesi, neće ništa da ti škodi!”
Formativne godine provedene podalje od metropolskoga blještavila, te s preskočenom generacijom staratelja, u Paskaljevićevom opusu ostavit će značajnog biljega. Možda će se to ponajvećma opaziti u njegovom specifičnom akcentu metnutom na međuljudske odnose
U međuvremenu je bio snimio još dva vrlo važna filma. Prvi je uslijedio odmah u godini nakon debija, “Pas koji je voleo vozove” (1977.), i, nakon uspješne inicijacije s onim prethodnim (koji je dospio i na Berlinale i osvojio nagradu u Puli), etablirani Bata Živojinović pristat će mu igrati glavnu, a Pavle Vuisić epizodnu rolu u tom, ustvari, komornom filmu na otvorenom. Uslijedit će sasvim neobična tvorevina “Zemaljski dani teku” (1979.), nakon čega slijedi “Poseban tretman” (1980.) po scenariju Dušana Kovačevića, s Ljubom Tadićem u središnjoj ulozi, Milenom Dravić kao demarkacijskom osi svega i glazbom Ričarda Vagnera kao višnjom svrhu torte. Malo je to remekdjelo čijoj je apercepciji naudila istodobna inflacija kreacija Gorana Markovića i Slobodana Šijana, pa i Zafranovića i Tonča Vrdoljaka…
Ne sastavljamo “telefonski imenik” Paskaljevićevih filmova, ali neka budu spomenuti “Anđeo čuvar” (1987.) i “Tango Argentino” (1992.), te među njima snimljen “Vreme čuda” (1989.), prema istoimenom romanu velikoga Borislava Pekića. Cijeli je makabričan i gotovo u chiaroscuro tehnici, poput Kovačević-Šijanovih “Maratonaca” sedam godina ranije. A i tema s mrtvacima koji uskrsavaju, odnosno uopće zafrkancija na temu zagrobnog života, samo koji mjesec prije filma “Vreme čuda” zaživjela u sjajnom Kovačevićevom komadu “Sabirni centar” (veljača 1989.), u režiji Gorana Markovića. Dodajmo svemu i odličnu zajebanciju Mate Matišića, dramu “Cinco i Marinko” praizvedenu 1992. godine u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh, a koja je kasnije završila u fenomenalnoj tragikomičnoj filmskoj drami Krste Papića – “Kad mrtvi zapjevaju” (1998.).
Inače, vrlo je zanimljiv detalj u po atmosferi nadasve ingenioznom filmu “Vreme čuda”, u kojem se kao u kaleidoskopu miješaju i odzrcaljuju biblijski događaji i citati (od onoga “Pogodi Kriste tko te je udario”, do vikanja rulje s pozivom na smrt u dvoru Pilatovu), jest trenutak u kojem se na križ navrh zvonika od crkve okačuje na vijorenje komunistička crvena zastava. Vrlo sličan motiv, gotovo varijacija na revolucionarno-kršćansku temu, bila je i u romanu “Mirisi, zlato i tamjan” Slobodana Novaka, gdje je pisac na groblju, na drveni crni križ, prikovao crvenu zvijezdu petokraku! Zgodna je i podudarnost nastanka tih dvaju “protestantskih” intencija, budući da Pekić roman “Vreme čuda” objavljuje 1965. godine, dok Novakov nastaje svega dvije godine kasnije, i biva objavljenim ljeta Gospodnjega 1968.
NIN na 82. filmskom festivalu u Veneciji: Sorentinova „La grazia“ snažan kandidat za Zlatnog lava
Filmska će struka, cijenim, kao možda favorit među najvećim Paskaljevićevim radovima selektirati film “Bure baruta” (1998.), vrlo heterogen i mozaički izmrvljen ostvaraj po drami Makedonca Dejana Dukovskog u kojem je, sit venia verbo, posljednji put okupljena široka reprezentacija najvećih srpskih glumaca sviju naraštaja. U njemu dominiraju neobično duge scene u vlaku ili autobusu, na treningu boksa ili u stanu. “Bure baruta” sinteza je svega što je u životu ovaj redatelj promišljao i radio.
Iako je u drugoj polovici karijere filmove snimao od Irske do Indije, od Nju Jorka do Beograda, svaštareći u izborima tema od albeda do nigreda, ono najvažnije što je Paskaljević učinio stvorio je ispred kućnog praga: u intimnom kampanilizmu dokud se pruža prut bezimene zavičajne porodične loze.
Izvor: Portal Novosti
