Piše: Redakcija
Nema ni nedjelju dana kako je bivši premijer CG, a sada vođa opozicione SEP, javno ispovjedio kako nije radio svoj posao u najkritičnijem momentu za državu u novijoj istoriji. Nije, naime, povukao sporni Zakon o slobodi vjeroispovjesti, iako ga je predložila Vlada sa njim na čelu, a on, lično, bio protiv spornih tačaka istog Zakona! Usput nam je, predočio iz kakvog ambijenta izvire njegova politička prošlost onda kada je sadašnjeg predsjednika DPS g. Živkovića upitao da li „smije“ reći nešto onima koji su iznad njega u DPS-u? Pa to je bilo pitanje koje smo svi htjeli postaviti istom Dušku Markoviću, u danima kada je bio protiv zakonskog teksta koji je predlagala „njegova“ Vlada.
E sad, sve bi to bila dramatična i društveno-korisna ispovjest jednog političkog fosila, jedna staračka pouka mlađima da ne prave iste ili slične greške, da nije jučerašnjeg nastupa istog tog Duška Markovića koji „ne vjeruje“ u aktuelnu parlamentarnu većinu, i koji kritikuje vlast što je kontradiktorna u svojim potezima „jedan korak ka Evropi, dva nazad“… itd.
Izgleda da se Duško „ušušk’o“ iza svoje pokajne ispovjesti i misli da se njome, tek tako, oprao od svega što je radio i što nije imao petlje da uradi, pa da može „mirne duše“ da izigrava alternativu postojećoj pro-evropskoj politici. Zato ga treba podsjetiti gdje mu je mjesto i šta mu pripada – poslije svega što nam je priznao. A to svakako nije mjesto političkog lidera u Crnoj Gori, niti neke avangarde koja nam donosi nove ideje i nudi neke nove prakse. Sve što nam g. Marković nudi je mračna jednopartijska prošlost i poslušnost vođi, i on, u najboljem slučaju, može biti nekakav muzejski eksponat iste.
