Poučna pripovijest o jednom pitanju na koje sam prvo dao pogrešan odgovor a potom sam na njega tačno odgovorio čitavim jednim jezikom.
Piše: Elis Bektaš
Jednom sam ja kao posve sitno dijete od nepune tri godine života bio u Stocu kod rodbine a od čitave te rodbine najviše sam volio rođaka Zufu koji je bio u ratu i volio je oružje a inače je radio kao domar u stolačkoj osmoljetki smještenoj u onu golemu zgradu od tesanog kamena koja se meni kao sitnom djetetu činila veća nego što jest a utisak golemosti pojačavali su visoki stropovi uslijed kojih se zvuk u toj zgradi nekako strašno a opet nekako svečano odbijao pa sam ja volio načiniti nekakav zvuk koji će se tako odbijati o zidove i stropove i vraćati mi se kao zov avanture kom sam odolijevao ako je mater bila u blizini ali čim bih ulučio zgodu ja bih se otisnuo uz široke stube na sprat škole i stao istraživati taj lavirint kabineta i učionica u kojima je vazda bilo ponešto opasno i zanimljivo poput globusa ili kostura ili one velike računaljke s drvenim kuglicama.
Tu sam dočekao i kraj tog ljeta a samim tim i početak nove školske godine što je značilo da moj lični lavirint više neće biti prazan i da će mi neka dosadna djeca piskutavih glasića ometati moje prinčevske i viteške podvige no jednog sam dana ipak odlučio da se ne obazirem na tu plebejsku rulju koja je tu dovođena na dresuru i čim je zvono ispraznilo hodnike školske zgrade označivši kraj odmora i početak časa smjelo sam krenuo uz široke stube na prvi sprat odlučnošću kakva je krasila prve istraživače Kine ili crne Afrike no kad sam stigao na vrh stubišta shvatih da je od čitavog lavirinta za mene preostao samo široki hodnik a njegove odaje sa čudesnim tovarima blaga sad su uzurpirali čopori nemaštovitih plebejaca.
Razmišljajući kakav podvig da načinim kako moj uspon na sprat ne bi bio uzaludan primijetih klavir zaklonjen saksijama sa nekakvim biljkama golemih listova kako mirno i krotko stoji ispred kabineta muzičkog vaspitanja pa taj prizor klavira koji tu stoji samo za mene kao nekakav skriveni i sveti cilj moje avanture više nije bio samo izazov koji me privlačio ka sebi snagom magneta već i imperativ višeg reda te kad mu priđoh prvo se propeh na prste jer kao tada još uvijek sitno dijete nisam bio dovoljno visok da bez propinjanja dokučim one bezobrazno izazovne bijele i crne dirke a potom nekoliko puta iz sve snage zalupah po njima proizvodeći zvuk od kog se možda i golema školska zgrada od tesanog kamena mogla srušiti onako kao Jerihon od trublji samo da je malo duže potrajao a nije potrajao dovoljno dugo jer je iz učionice prekoputa
istrčala nastavnica srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika Zlata koja je mene inače voljela ali tada se ustobočila ljutito
kao milicioner i ovako mi priprijetila prstom pa me upitala:
– Jesil ti sviro? Pošto sam bio sitno dijete ja nisam mogao razumjeti da je to pitanje samo retoričko pa sam onako uplašen i postiđen što sam dopustio da budem uhvaćen u tajnom poduhvatu skoro kroz suzice odgovorio
– Nisam ja sviro, teta Zlato, ja sam svirao. Onda je teta Zlata mene uzela u naručje pa me odnijela mojoj materi i ovako joj kazala:
– Evo ti ove tvoje bande raspuštane, on se našo mene ispravljat kako govorim. Toj su se zgodi poslije grohotom smijali svi odrasli a ja nikako nisam mogao razumjeti šta je tu smiješno i može li išta biti smiješno i veselo u svijetu u kom čopore sitnih plebejaca podučava teta Zlata koja govori sviro umjesto svirao. Otad je prošlo mnogo i mnogo ljeta tokom kojih se mnogo toga izdešavalo u mom životu i u životu uopšte pa je tako i stolačka osnovna škola postala manja u mojim očima ali su u nju uprkos smanjivanju stale dvije škole umjesto nekadašnje jedne a to je moguće stoga što danas u tim školama djecu podučavaju manji ljudi nego što je bila dobra i tek ponekad ljutita teta Zlata a ja sam u međuvremenu malo narastao i još mi je tokom tog međuvremena umrla mater a konačno sam i na jedvite jade uspio i sva slova naučiti te sam napokon mogao staviti na papir posljedice svoje mašte kojoj sam se neodgovorno i sa strašću opijumskog ovisnika prepuštao veći dio svog života ali najvažnije je to što sam u međuvremenu uspio pronaći skrivenu pećinu ispod Daorsona i u njoj jedno evo ovoliko zrnce pameti zahvaljujući kom danas više nisam sublentavo sitno dijete koje viče nisam ja sviro već sam ja svirao niti mi pada na pamet da ispravljam drugu čeljad kad progutaju glas ili metnu poneki viška tako kao vi što činite jer je glas viška ili manjka na nekoj riječi isto što i biser viška ili manjka na nekoj ženi koja i sa biserima i bez njih može biti pikantna zavodnica ili dobrodušna učiteljica ili duševna fukara urokljivih očiju.
Jezik je ključ kojim se otključavaju tajne kapije dunjaluka kao i one kapije skrivene u ljudskoj duši i ja sigurno ne bih znao toliko ni o dunjaluku ni o ljudskoj duši da sam se nastavio služiti tim vašim malim i smiješnim vernakularima i da nisam od zaborava otgrnuo protohumski i humski jezik koji su najstariji jezici ovog podneblja a zasigurno nikad ne bih krenuo u potragu za tajnom pećinom ispod Daorsona u kojoj je taj jezik bio skriven dok po njega ne dođe junoša sa dušom sitnog trogodišnjeg djeteta da me jednog stolačkog kasnog ljetnog dana prije više od pola stoljeća inače dobrodušna učiteljica srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika nije ljutito upitala – jesil ti sviro?
I zato se večeras sa nekom blagošću nježnom kao sjenka čempresa i sa zahvalnošću golemom kao Hrgud sjećam teta Zlate koja je u meni zapalila iskru čiji će se oganj razbuktati mnoga desetljeća kasnije i koji će obasjati mnoge tame u kojima sam bludio i odagnati mnoge studi koje su mi se u kosti uvlačile.
Izvor: Kulturno-umjetnički list KUL
