Prije nekoliko godina tokom građanskog rata u Jemenu poginulo je više od deset hiljada ljudi, dok se nekoliko miliona raselilo u jedva poznatim pravcima. Još prije samog rata u Jemenu je oko 80% populacije živjelo na ivici gladi. Pa ipak, takve strahote jedva da su dobijale ikakav značaj u medijskim izvještavanjima. Čitav prosvećeni, demokratski svijet što se davi velikim riječima: sloboda, demokratija, humanost itd., samo je ćutao. No, danas kada se Evropa, pa i njeno balkansko predvorje, trese od straha zbog mogućnosti da rusko-ukrajinski rat preraste u neki totalni rat, posmatramo svu gadnost ljudske prirode, lažnu emaptiju, lažnu solidarnost, lažni pacifizam, a što je sve pravan da se sakrije strah za vlastito dupe.
Čak i priglup čovjek, čak i čovjek iole informisan jasno zna da rusko-ukrajinski sudar nije arhetipski susret Davida i Golijata, već Golijata i Golijata – Putina i Bajdena, koji su, opet, samo sadašnji reprezenti davno započetog obračuna. Ali današnja zapadnjačka medijska mašinerija upravo i teži da eliminiše taj omjer podjednakih snaga, ciljajući svim sredstvima u samo jednu metu, a to nije Rusija, već Putin. U američkoj režiji mnogo puta viđen pristup. Kada opkole metu oni traže način da je pogode ne spolja već iznutra. Zašto? Zato što njihov cilj nije Putin, već Rusija. Zato su došli u Ukrajinu, a sada dok Rusija maršira prema Kijevu, Zapad maršira prema Moskvi. Dabome, govorim (skoro) u metaforama. No, da se vratim Andriću.
Pred sami početak Drugog svjetskog rata Andrić je pokušavao da spasi još ponekog čovjeka od zarobljeništva. Kada se iz Berlina vratio u Beograd odlazi u diplomatsku penziju, iznajmljuje stan u Prizrenskoj ulici, i sve godine rata i bombardovanja provodi u tom stanu, pišući svoje romane „Travničku hroniku” i „Na Drini ćupriju”. Ne znam kako bih mogao razumjeti takvu odluku, kao hrabrost ili kao ludost, jednog čovjeka da usred takvog rata provodi vrijeme pišući svoja književna djela, a da to ne pripišem jednom iracionalnom uvjerenju da se svijet može izgraditi samo iz pepela. Kako kaže sam Andrić u jednoj svojoj priči: „Sagoreti bez ostatka, izgubiti se u opštem požaru svetova, kao vatra u vatri”.
Andrić prije povratka u Beograd odbija mogućnost da ga Švajcarska primi u svoju zaštitu. U zametku rata odbija još jednu mogućnost, da se njegove pripovijetke uključe u „Antologiju savremene srpske pripovetke” za vreme dok „narod pati i strada”:
„Kao srpski pripovedač, kao dugogodišnji saradnik Srpske književne zadruge i član njenog bivšeg Književnog odbora, ja bih se u normalnim prilikama, razumljivo, odazvao ovom pozivu. Danas mi to nije moguće, jer u sadašnjim izuzetnim prilikama, ne želim i ne mogu da učestvujem u ni u kakvim publikacijama, ni sa novim, ni sa ranije već objavljenim svojim radovima”.
Piše: Milorad Durutović
