Lako će se, relativno, „rehabilitovati“ dinastija Petrović-Njegoš. Kako, međutim, rehabilitovati Crnu Goru.
Piše: Aleksandar Živković
Sto dvadeset godina ustavnosti u Crnoj Gori nije posebno obilježeno. A Ustav Knjaževine koji je podario narodu Gospodar Nikola I 1905. godine, nastao nesumnjivo i kao posljedica revolucionarnih gibanja u Rusiji, zemlji pokroviteljki Crne Gore, višestruko je značajan datum. Njime počinje period ustavnosti, višestranačkog sistema, svega onoga što je u osnovama i današnjeg političkog života u Crnoj Gori.
Premijer Milojko Spajić najavio je pri susretu sa princom Nikolom II da će Vlada i Skupština preduzeti mjere da se do kraja godine „rehabilituje“ dinastija Petrović-Njegoš. Nije najjasnije kako se to misli rehabilitovati jedna svetorodna i kraljevska loza. Sigurno da ima prostora da se njen položaj i učešće u društvenom životu Crne Gore unaprijedi.
Autor ovih redova misli da je, ipak, prešnije da se unaprijedi ustavnost u Crnoj Gori. Posljednji i važeći Ustav, donijet je za potrebe vladavine jednog Predsjednika, nezvaničnog Kralja, ali i te kako opipljivog Gospodara. Kao takav, sadašnji Ustav neupotrebljiv je za razvoj Crne Gore kao parlamentarne demokratije. Danas se rijetko pominje promjena Ustava, a, čini se, da je neophodna i za unapređenje sistema vlasti i građanskih sloboda u Crnoj Gori, ali i za odbranu od autoritarnih prijetnji koje su se nadvile nad današnji svijet. Vidimo da su toliki populisti zajahali i prilično zauzdali institucije i u zemljama snažnije tradicije ustavnosti i podjele vlasti. Imamo takvo iskustvo donedavno i u Crnoj Gori. I, imamo sadašnje iskustvo koje pokazuje da je stranačka snaga ispred državnih funkcija.
Pored toga, zemlja je prilično neintegrisana, ambicije lokalnih glavara su sve veće, a ideološko-identitetski komiteti, vladini i nevladini, sve agresivniji.
Trenutno jedini integrativni faktor crnogorskog društva, koji spaja različite oblasti, generacije i stranačke pripadnike, jeste institucija koja je pod stalnim udarom dijela medija – Srpska pravoslavna crkva.
Ako je situacija već takva, zašto ne bismo probali sa ustavnom monarhijom sa kraljem iz kuće Petrovića, jakom parlamentarnom vladom i ostalim demokratskim institucijama? Neki će pomisliti da je to korak unazad, drugi se možda dosjetiti da korak unaprijed nije trebalo ni da pravimo.
Ne radi se, ipak, o nostalgiji tipa „bez kralja ne valja“, mada je i nostalgija u politici i narodnom životu sasvim legitimna. Radi se, možda, o riješenju koje bi pomoglo da izađemo iz sadašnjih lutanja mlade demokratije. Podrazumijeva se da projekat obnove Kraljevine, koji bi mogao da donese i mnoge prednosti u međunarodnim odnosima, mora da sačeka na uspostavljanje vladavine prava (reformu pravnog sistema); ne bi valjalo da monarhijom „gurnemo pod tepih“ ogromne probleme koje imamo u toj oblasti. Drugim riječima, ne vaspostavlja se Kruna na jedva i ne do kraja prevaziđen problem državnog kriminala.
Ta primjedba stoji. Ali već sada je legitimno da se razmišlja o ustavnoj reformi i, u okviru nje, o uspostavljanju ustavne monarhije. Nije toliko upitno da li treba „rehabilitovati“ dinastiju Petrović-Njegoš. Važnije je rehabilitovati Crnu Goru i pripremiti je za suočavanje sa izazovima savremenog svijeta.
