Na početku, ostavimo po strani činjenicu da mnoge političke murale crtaju instruisane navijačke grupe, kao i da protiv njih protestuju predstavnici neoliberalnog nevladinog sektora kojima je glavni i jedini zadatak da propagiraju društvene vrednosti neoliberalizma (ili kultur-marksizma u zavisnosti sa koje tačke posmatrate ovaj fenomen). To što je sam rat veštački, budući da u njemu ne učestvuju slobodni pojedinci, već pripadnici interesnih grupa, i nije toliko važno ukoliko želimo da analiziramo ideološke podele u srpskom društvu.

Rat murala se danas proširio sa lika Ratka Mladića na Borislava Pekića, to jest okršaju su se pored ultradesničarskih navijačkih skupina i neoliberalnih NVO pridružili i neoanarhisti (samoprozvani anarhosindikalisti). To se može zaključiti po natpisu „smrt četnicima“ ispod lika Pekića, koji ne bi ostavili neoliberali, a još je manje verovatno da su to bili navijači. Već primećujemo da su predstavljena tri radikalna pravca: radikalna desnica, radikalni centar i radikalna levica. Naravno da ove tri grupe ne čine većinu ideoloških usmerenja u srpskom društvu, o tome nema ni reči, suština je da odnos prema određenim istorijskim ličnostima pokazuje uverenja savremenih građana Srbije.
Treba imati u vidu da se radi isključivo o interpretaciji, ili doživljaju, datih istorijskih ličnosti, ne nekom objektivnom prikazu njihovih ubeđenja ili postupaka. Ove ličnosti postaju puki lajtmotiv nosioca određene ideologije i ništa više od toga. Osim toga, političke partije u Srbiji ne demonstriraju čitav spektar ideologija i ubeđenja koji egzistira, makar među obrazovanijim delom stanovništva. Tu se nameće i pitanje da li treba uzimati u obzir ideološke pravce kojima pripada mali broj ljudi. Iako se izborni proces bazira na demokratskom načelu „jedan čovek, jedan glas“, kulturni uticaj tako ne funkcioniše. Obrazovani, urbani i aktivni pojedinci sa svojim ideološkim uverenjima imaju veći uticaj na društvo od pojedinca sa manjim socijalnim kapitalom i ugledom.
Bitno je razumeti da periodi velike političke polarizacije, obično izazvani uzurpacijom vlasti od strane autoritarnog režima, privremeno zamagljuju ideološke razlike. U tom pogledu, za vreme jednopartijske diktature u Jugoslaviji, razlike između liberala, konzervativaca i nacionalista bile su znatno manje vidljive nego u periodu slobodnog partijskog nadmetanja od 2003. do 2012. godine. Ranih 90-ih stanje ideološke polarizacije antikomunizam/komunizam bilo je izraženo u postojanju tri relevantne političko-ideološke opcije: konzervativno-liberalna Demokratska stranka (među čijim osnivačima je Pekić, a i Koštunica, Čavoški, Nikola Milošević, Desimir Tošić, Mićunović, docnije Đinđić), rani nacionalistički Srpski pokret obnove (Drašković, Šešelj) i ribrendingovani ogranak SKJ za Srbiju – Miloševićev SPS.

Ne ulazeći u raspravu ko je bio čiji špijun i šta je ko od pomenutih posle radio, vidimo da je srpsko društvo imalo maglovitu ideju o ideologijama, nakon gotovo pola veka gušenja slobodne političke misli. To pokazuje spoj liberala i konzervativaca, koji u stabilnim demokratskim društvima u doba mira moraju biti razdvojeni u različite pokrete. Danas se srpsko društvo ponovo suočava sa postojanjem jednog autoritarnog režima, koji iznova polarizuje srpsko društvo na one koji su „za“ i „protiv“. Ideologije su još jednom obesmišljene, ne samo polarizacijom, već i činjenicom da se vladajuća Srpska napredna stranka trudi da bude i levica i desnica, za demokratiju i diktaturu, za Istok i Zapad… SNS pokušava samostalno da mimikrira višestranačje, a toleriše funckionisanje Dačićevog SPS-a isključivo zato što ovaj može Vučiću da bude opasna konkurencija za pobedu na predsedničkim izborima u prvom krugu.
Opredeliti savremenu ideologiju nije jednostavno, teško da se čitav spektar može svesti na tradicionalnu podelu na desnicu, levicu i centar. Izdvojićemo četiri markera ideološke identifikacije: 1. društvene vrednosti (tradicionalne vs. progresivne); 2. ekonomski model (korporativni kapitalizam vs. državni kapitalizam); 3. geopolitika (Zapad vs. Istok); 4. vrsta vladavine (demokratija vs. autokratija). Podrazumeva se da među ovim podelama postoje mnogobrojne nijanse, kao i manje važne podele kao što je oblik vladavine (monarhija vs. republika). Markeri nisu konstantni i menjaju se u skladu sa razvojem političkih, socijalnih ekonomskih ideja uopšte, te promenom društvenih odnosa. Utopistički markeri poput besklasnog društva ili neutralnosti nisu navedeni.
Ukoliko stavimo u markere obe strane rata oko murala Ratka Mladića dobijamo čiste suprotnosti: ultranacionalista se dešifruje kao čovek koji veruje u tradicionalne vrednosti, državni kapitalizam, orijentaciju prema Istoku i autokratiju; neoliberal podržava progresivne vrednosti, korporativni kapitalizam, Zapad i demokratiju (ukoliko je bazirana na progresivnim vrednostima). Skrnavitelji murala Pekiću ne uklapaju se u dominantne markere, jer njihove vrednosti ne korenspodiraju sa društvenom realnošću. Do takvog stanja dolazi kada neka osoba baštini čisto teorijska politička ubeđenja. Ako bi kojim slučajem ideje anarhosindikalizma napravile prodor u društvu, mogli bismo da konstruišemo markere i za njih.

Razlike između ultranacionaliste i konzervativca jesu u demokratičnosti potonjeg, drugim rečima konzervativci ne veruju u dostizanje ciljeva putem primene sile. Umereni liberal se razlikuje od konzervativca po pitanju društvenih vrednosti i geopolitike. On je prozapadni progresivac. Od neoliberala ga najčešće odvajaju ekonomske vrednosti, a često i za nijansu konzervativnije društvene vrednosti (koje su ipak liberalnije u poređenju sa onima kojih se pridržava konzervativac). Zaključujemo da su glavni ideološki pravci u Srbiji: ultranacionalistički, konzervativni, umereno liberalni i neoliberalni. Konzervativni i umereno liberalni građani Srbije čine većinu stanovništva, s tim što su konzervativci najbrojnija pojedinačna grupa. Ultranacionalisti i neoliberali su u manjini.
Oko murala Ratku Mladiću stupili su u neformalnu koaliciju ultranacionalisti i konzervativci, dok su umereni liberali i neoliberali na drugoj strani. Do ovog stanja je dovela podržka murala režimu i podrška borcima protiv zida od strane nepopularnog NVO sektora. U odbranu murala Pekiću stali su, naprotiv, konzervativci i umereni liberali. Pekić je za neoliberale previše konzervativan, a za ultranacionaliste odveć liberalan. U skladu sa time, kada bi se suočili murali Mladića i Pekića, drugi bi sigurno prevagnuo.
Na osnovu toga možemo videti koje vrednosti su prihvatljivije za građane Srbije. Najmanje su svakako prihvatljive neoliberalne, ali je poželjno da konzervativci i umereni liberali uvide potrebu zajedničkog otpora onima koji podržavaju autoritarnost i društveno nasilje sa desne i leve strane. Ta društvena koalicija treba da bude privremena – do zbacivanja aktuelnog režima, kao što su razlike između nacionalista, konzervativaca i liberala bile manje izražene u vreme otpora komunističkoj diktaturi. Nakon povratka demokratskom stanju, partijska konkurencija treba da se bazira na suparništvu konzervativaca i umerenih liberala.
Aleksandar Đokić
Izvor: Fejsbuk
