Piše: Elis Bektaš
Kada je na samom početku ove godine Aco Martinović na Cetinju ubio 13 ljudi, dio crnogorske javnosti spremno je potrčao da kao inspiratora, pa čak i organizatora zločina proglasi SPC i vaskoliko srpstvo. Kada je prije dvije godine Kosta Kecmanović u beogradskoj osnovnoj školi Vladislav Ribnikar ugasio deset ljudskih života, tada još uvijek živ i agilan bošnjački propagandist Abdulah Sidran ustvrdio je da „bolesna društva ne mogu rađati zdravu djecu“.
Kada je prije tri dana ubijen američki konzervativni propagandist Čarli Kirk, mnogi od onih koji su bili opravdano zgroženi nakaradnim i srbofobnim invektivama povodom masovnih ubistava na Cetinju i u Beogradu, pokazali su da su sazdani od iste umne i etičke japije kao i oni nad čijim su se izjavama grozili. U svakom slučaju ubistva postoje dvije činjenice koje svojom bitnošću nadrastaju sve ostale – to su ubijeni i ubica. O ubijenom Kirku poznato je mnogo toga, ali zasad istražni organi imaju samo sumnju o izvršiocu i apsolutno nikakav uvid u njegov politički profil i njegovu motivaciju. Odsustvo tih presudnih informacija, međutim, ne priječi ovdašnje obožavaoce Čarlija Kirka da za atentat optuže demokrate, liberale, ljevičare…
Većinarsko, kolektivističko mudrolijanje nije mišljenje već njegov obogaljeni privid i uvijek je maligno i štetno, bez obzira iz kog društvenog odsječka ili ideološkog kružoka dolazi. Većinarstvo nije u potrazi za činjenicama, ono traga za potvrdama svojih predubjeđenja i često se zadovoljava plitkim i površnim analogijama, argumentima ad laudam i ad populum, drugim logičkim zastranjenjima. Većinarstvo ne teži ka razumijevanju stvarnosti, već ka izjednačavanju interpretacije stvarnosti sa vlastitim zabludama i predubjeđenjima.
Koliko je opasno i pogrešno posezati za zaključcima u odsustvu činjenica pokazuju brojni primjeri iz recentne povijesti. Atentat na Sergeja Kirova, koji je poslužio kao okidač za Staljinove čistke i represivni teror NKVD, pripisan je Leonidu Nikolajevu, da bi se naknadno počele javljati sve uvjerljivije indicije da je nalogodavac bio lično Džugašvili, kojem je živ Kirov bio konkurencija, a mrtav Kirov potentan simbol i žrtva koju valja osvetiti.
Rajnhold Haniš, Hitlerov bivši intimus, prema zvaničnoj verziji umro je 1937. godine u bečkom zatvoru, ali kasnije se ispostavilo da su ga likvidirali agenti Gestapoa jer je Haniš prijetio objavljivanjem kompromitujućih materijala o Hitleru. Atentat na nacističkog diplomatu Ernsta fom Rata, 1938. godine u Parizu, koji je Hitleru poslužio kao povod za Kristalnu noć, odigrao se pod nikad do kraja razjašnjenim okolnostima i do danas ostaje nejasno da li je motiv atentatora Heršela Grinspana zaista bila odmazda za progon Jevreja ili je Rata ubio iz ličnih razloga koji su navodno uključivali ucjenu i ljubavnički odnos.
Nakon raspada Jugoslavije počelo se malo otvorenije govoriti o neobičnim i sumnjivim okolnostima pogibije Ive Lole Ribara na Glamočkom polju novembra 1943. godine. Nelogičnosti, nedosljednosti i neslaganja u izvještajima koji opisuju događaj otvaraju prostor osnovanoj sumnji da se dopusti mogućnost da je Lola Brozu poslužio kao njegov lični Kirov, od kojeg je naknadno napravljen jedan od najpotentnijih simbola jugoslovenskog komunizma.
Neuspješni atentat na Donalda Trampa tokom njegove prošlogodišnje predsjedničke kampanje istog časa je proglašen liberalnom i ljevičarskom zavjerom, ali kasnije se ispostavilo da počinilac Tomas Metju Kruks nije imao nikakve spone sa Trampovim oponentima i da je imao simptome mentalnog oboljenja. Pošto ga je odmah nakon atentata likvidirao pripadnik Tajne službe, Kruks nikad nije došao u priliku da objasni svoje motive.
U ovom času, prije okončanja istrage i donošenja sudske presude, u opciji su bezbrojne mogućnosti. Ljudski je i legitimno žaliti za Kirkom, ali vrijednost tog žaljenja umanjuje i obezvređuje a priori donošenje zaključaka o motivima atentata i optuživanje čitavih kolektiva za taj zločin.
Ovdašnje histerične reakcije na ubistvo Čarlija Kirka ne svjedoče razumijevanje američke političke krize pa čak ni empatiju za konzervativnog propagandistu i influensera. One su svjedočanstvo identične kognitivne insuficijencije i ostrašćenosti od kakve su bolovali oni koji su masovna ubistva na Cetinju i u Beogradu proglašavali rezultatom srpskog nacionalizma. Naročito je indikativno to što se u javnosti za Kirkovu smrt sve češće optužuju ljevičarsko-liberalni krugovi, premda samo um posvemašnjeg političkog idiota može dovesti ljevicu i liberalizam u istu sintagmu.
Pored toga, političari poput Milorada Dodika i Andrije Mandića potrčali su da izraze svoje žaljenje zbog Kirkove pogibije, vjerovatno jer im je neko skrenuo pažnju da je Kirk postao viralni idol ogromnog broja mladih ljudi, dakle stasavajućeg biračkog tijela. Kirkova popularnost nije rezultat njegove autentičnosti, još manje valjanosti i utemeljenosti njegovih tvrdnji, već je ona plod primjene oprobanog gebelsovskog propagandnog metoda po kom laž ponovljena hiljadu puta postaje istina.
Kirk je bio na glasu kao čovjek spreman na dijalog sa ideološkim oponentima, ali njemu dijalog u osnovi nije bio bitan. On je u takvim predstavama učestvovao jer su one uvijek dobra prilika da metodično i repetitivno ponavljanje fabrikovanih statistika, poluinformacija, pa čak i ordinarnih laži. Kao vrsnog propagandnog manipulatora, njega sagovornik u dijalogu nije zanimao, već se on uvijek obraćao svojoj ciljnoj publici, dakle onima koji su zbunjeni, uplašeni, histerični, površni i koji ne vladaju pojmovima niti vještinom mišljenja.
Dobar primjer za te manipulacije njegova je tvrdnja, koju je ponavljao u mjesecima prije atentata, da u Sjedinjenim Američkim Državama među počiniocima masovnih ubistava dominiraju transrodne osobe. Ta je njegova tvrdnja naišla na plodno tlo među njegovim obožavaocima, premda za nju apsolutno ne postoji uporište u stvarnosti – nekoliko izolovanih slučajeva nipošto ne predstavlja dominantnu većinu među masovnim ubicama.
Premda je po određenim pitanjima, kao što su LGBT prava, imao nešto blaže i umjerenije stavove od većine konzervativnih propagandista, Kirk je i dalje bio promotor raznih teorija zavjere čime je svjedočio da ne razumijeva procese u stvarnosti, društvene, političke, demografske… već je nastupao u ime unaprijed zadatih agendi i interpretirao je stvarnost tako da stvori privid kako ona pruža argumente za njegove teze i tvrdnje. Posebno je bio aktivan u promovisanju teorije Velike zamjene, koja strukturalno i funkcionalno neugodno nalikuje na nacističke teorije o jevrejskoj zavjeri.
Bilo bi nedopustivo pretjerivanje i pojednostavljivanje posezati za argumentom reductio ad Hitlerum u Kirkovom slučaju, no činjenica je da postoje bitne metodološke, strukturalne i fenomenološke sličnosti između Hitlerovog diskursa u knjizi Majn kampf i Kirkovog diskursa u javnim nastupima.
Obojica barataju kategorijom centralnog neprijatelja i zavjerom koju on sprovodi. Kod Hilera su to Jevreji, komunisti, vajmarska vlada, internacionalni kapital i nacionalni izdajnici, dok su za Kirka to liberali, Woke ideologija, ljevičarski obrazovni establišment… U svakom slučaju, za obojicu je krivac uvijek – drugi. U pogledu identiteta, za Hitlera je identitet njemačkog naroda centralna kategorija i njegov je Majn kampf manifest koji treba da ujedini i obnovi naciju kroz ideale rasne čistoće, nacionalnog ponosa ali i teritorijalnog širenja. Za Kirka je centralni identitet onaj čija je paradigma konzervativnog, po pravilu bijelog hrišćanskog dijela Sjedinjenih Država, koji je po Kirku ugrožen i kom on želi da vrati tradicionalne vrijednosti. Obojica, dakle, duboko vjeruju u supremacijske ideje, pa tako Kirk tvrdi da su svi ljudi stvoreni jednaki ali ne i sve kulture, čime se donekle približava Hitlerovim supremacijskim stavovima, istina, ne toliko ekstremnim kao kod nacističkog vođe. Kao vješt manipulator, Kirk zna da mu niko iz njegove publike neće postaviti pitanje o kakvom je pojmu jednakosti riječ kada su u pitanju ljudi, a o kakvom kada su u pitanju kulture, već servira dva skoro pa homonima, dakle dva pojma istog oblika ali različitog značenja.
I Hitler i Kirk manipulišu strahom, percepcijom ugroženosti i sve to začinjavaju apokaliptičnim tonovima. Kod Hitlera su razlozi za strah ratna razaranja, porazi i poslijeratno, versajsko poniženje Njemačke, te ekonomska kriza i zavjera Jevreja, komunista i internacionalnog kapitala, zbog čega poziva na neodložnu i odlučnu akciju za spas nacije. I Kirk često govori o ugroženom identitetu, nestanku bijelih Amerikanaca, cenzuri, gubitku tradicije, čime stvara klimu straha od neizvjesne budućnosti i promjena koje ona nosi, straha od suviše progresivnog društva, te zahtijeva trenutnu i odlučnu akciju kako bi se spasila Amerika koju on doživljava kao jedinu vrijednu spasa.
Hitlerov Majn kampf ispunjen je ponavljanjima, ideje i teze su formulisane na jednostavan način, prepun paradigmi (demoni, Jevreji, lažna elita…) kako bi ih mogli razumjeti i najprizemniji društveni slojevi, a repetitivnost povećava uvjerljivost. Kirk takođe često pribjegava papagajskom ponavljanju slogana i parola (Amerika na prvom mjestu, Woke protiv tradicije, sloboda govora…), ponavlja metafore i identične fraze, servira provokativne tvrdnje bez uporišta u činjenicama, koje se potom distribuiraju kroz društvene mreže i druge medije. To je retorika koja ne pregovara i koja u dijalogu ne učestvuje aktivno, već zloupotrebljava dijalog kao govornicu sa koje ubjeđuje i sa koje se upućuju pozivi na mobilizaciju.
Istini za volju, Čarli Kirk nije bio militant i otvoreni rasist, već salonski supremacist i estradna pop-zvijezda američke radikalne desnice i konzervativnog fundamentalizma. Istorija je višekratno pokazala da je metodologija njegovog propagandnog diskursa prijemčiva za društva u krizi i ona zasigurno nije bezopasna za Sjedinjene Države, ali još je opasnije kad do prodora takvog diskursa dođe u zapuštenim i neuređenim društvima kakva su postjugoslovenska, dakle društvima kolektivne nesvijesti i sklonim nasilju i konfliktima. Taj diskurs samo zbija redove i ubrzava procese koji vode u konflikte i zato ga treba strpljivo i metodično demistifikovati. Pucanj u Čarlija Kirka nije samo zločin ubistva jednog čovjeka, to je ujedno i zločin protiv čovječanstva jer je taj metak udahnuo novu snagu onome što je u Kirkovom diskursu bilo nakazno i maligno.
Premda je nastupao kao tradicionalni hrišćanin, Kirk je sa Hristovim naukom imao veze koliko i Mile Budak, prvi ministar bogoštovlja i nastave u Pavelićevoj vladi. Za obojicu je hrišćanstvo samo pokriće za rasni supremacizam i put za zadobijanje i konsolidaciju političke moći. Jedina razlika između njih dvojice leži u činjenici da Kirk nije stigao da postane ministar u vladi države koja svoje ciljeve rješava logorima i bodljikavom žicom, ali i masovnim eksterminacijama stanovništva. Zato bi bio elementarni red da Milorad Dodik i Andrija Mandić, kad već javno tuguju za Čarlijem Kirkom, u tišini zapale i jednu svijeću za Mileta Budaka. Logička i etička konzistencija ono su što čovjeka čini mislećim bićem, a njihovo pomanjkanje čovjeka približava nesvjesnoj društvenoj životinji.
