Piše: Elis Bektaš
Za legitimitet visokog predstavnika Kristijana Šmita postoje samo cirkumstancijalni odnosno posredni dokazi koji počivaju na parcijalnom konsenzusu dijela političkih struktura na međunarodnom planu i na unutrašnjoj političkoj sceni, uslijed čega se njegov legitimitet činjenično ne može smatrati univerzalno punovažnim.
Pored toga, Šmit je, kao eksterno nametnuti gaulajter sa ovlašćenjima koja u praksi nadrastaju ustavna rješenja u Bosni i Hercegovini i njenim sastavnim dijelovima, ono što se u pravnoj teoriji i praksi naziva vis maior odnosno viša sila, dakle fenomen na koji zainteresovane strane u političkom životu Bosne i Hercegovine objektivno ne mogu i nisu mogle uticati. Kraće rečeno, Kristijan Šmit je po svom habitusu i po svom činodejstvovanju nešto najbliže – prirodnoj nepogodi, poput zemljotresa, poplave ili šumskog požara.
Sama institucija visokog predstavnika, koja je od svog osnivanja javnosti predstavljana kao emancipatorski i prosvjetiteljski element te kao garant mira i legalizma, veoma brzo se u praksi potvrdila kao mehanizam za isušivanje suvereniteta, birokratizaciju administrativnog aparata i za pasivizaciju društvene svijesti i političkog subjektiviteta građana i naroda Bosne i Hercegovine.
U svom političkom djelovanju Milorad Dodik se prema toj instituciji odnosio na identičan način na koji se odnosi i prema prirodnim nepogodama – populistički, oportuno, bez vizije i bez svijesti o javnom interesu i uvijek vođen trenutnim ličnim interesom. U politički zapuštenim i neemancipovanim društvima, takav se pristup može smatrati i obično se smatra kao dokaz političkog talenta i vještine, ali on je u svojoj najdubljoj prirodi kratkovid pa samim tim i kratkoročan, iz čeg slijedi da je u konačnom ishodu poguban i po vlast koja takvom pristupu pribjegava, ali i po društvo sa takvom vlašću.
Dodik za sve ove godine nikada nije uspio razumjeti suštinu borbe protiv prirodnih nepogoda, odnosno nije uspio razumjeti da se ta borba odvija neprekidno, kroz nekoliko međusobno preplićućih faza: neposredna reakcija na nepogodu, oporavak, podizanje gotovosti i mitigacija. Zbog toga je iz godine u godinu prilikom svakog požara koji je harao Srpskom on poput papagaja ponavljao budalastu riječ kanader i obećavao nabavku tih letjelica, a sistem za upravljanje krizama i odgovor na katastrofe iz godine u godinu je propadao, prevashodno stoga što su na ključna mjesta postavljani poslušnici i kupljene diplomice.
Razlog tome je to što obuzetost ličnim interesom Dodiku nije dopustila da shvati dva bitna momenta: interes građana Srpske i vlastitu odgovornost kao ključnog političkog aktera i generatora politike u Srpskoj. Na identičan način odnosio se i prema neprirodnoj nepogodi u liku visokog predstavnika, prvo Incka a potom i Šmita.
On je tu neprirodnu nepogodu ignorisao ili tolerisao pa čak i sarađivao s njom kada mu se činilo da ona ne ugrožava njegove interese ili da mu može biti i od koristi kao, recimo, iznenadni požar koji omogući prenamjenovanje šumskog zemljišta u građevinsko, a dizao je glas samo kada bi osjetio da bi njegovi interesi mogli biti ugroženi, izravno ili posredno. Naravno, tada bi po pravilu bivalo već suviše kasno.
Povrh toga, Dodik nije shvatio suštinu i dubinu problema sa političkim i pravnim voluntarizmom instituta visokog predstavnika, pa je odabrao da taj problem dovodi u vezu sa interesima i agendama političkog Sarajeva, proglašavajući ga, skupa sa bošnjačkom politikom u cjelosti, svojim arhidušmaninom. Premda dio primjedbi i kritika što ih Dodik upućuje na tu adresu ima uporište u stvarnosti, to je i dalje samo čeprkanje po površini problema.
Kao što Dodiku njegov skoro seksualni fetiš i fiksacija na Sarajevo i Bošnjake priječe da uvidi da stvarne prijetnje po Srpsku dolaze iz sasvim drugog pravca, tako i takođe seksualni fetiš i fiksacija političkog Sarajeva na Dodika i Srbe vodi dominantne bošnjačke politike u političko sljepilo ali i u političku idiotizaciju i priječi ih da uvide da visoki predstavnici u kontinuitetu isisavaju suverenitet i subjektivitet iz ove zemlje i njenog društva i pretvaraju njen politički aparat u birokratske poslušnike.
Zbog toga i Dodik sa svojom koalicionom ergelom i vašarski skup vodećih bošnjačkih politika već godinama nalikuju na uprave fudbalskih klubova koji iz dana u dan razmjenjuju optužbe i uvrede, pa čak i prijetnje, dok im klubovi pružaju sve lošije partije na terenu i tavore na dnu tabele, u zoni ispadanja.
Kao što se borba protiv požara ne može efikasno voditi klepetanjem magijske riječi kanader, dok se istovremeno na ključna mjesta u aparatu za borbu protiv katastrofa postavljaju kompromitovani kadrovi nepotvrđene kompetencije, tako se ni borba za subjektivitet i stabilnost Srpske ne može voditi klepetanjem alhemijskih formula o Sarajevu, Bošnjacima i Šmitu, dok se Srpska istovremeno pretvara u sve truliju partitokratiju.
Ta se borba može i mora voditi isključivo dosljednim i istrajnim, na granici fanatizma upornim sprovođenjem svih zakona, a ne samo pojedinih. Da je čitao veličanstveni roman Lea Peruca, Noću ispod kamenog mosta, Dodik bi shvatio da je svoju bitku protiv neprirodne nepogode Šmita izgubio još davno, zato što je sinoć, u njegovom prisustvu i prisustvu njegovih partijskih uglednika, javni red i mir u Trebinju narušavan do sitnih sati.
Da se razumijemo, Milorad Dodik je sposoban i vješt političar, možda i najsposobniji u trodecenijskoj istoriji dejtonske Bosne i Hercegovine, ali uspjeh u tako slabašnom takmičarskom okviru nije ni dokaz ni garancija stvarne vrijednosti. Dodik je u proteklim godinama načinio suviše kopernikanskih obrata, pristao na suviše nepotrebnih kompromisa, suviše obećavao ono što nije ni želio ni mogao ispuniti, suviše podizao temperaturu, suviše ogrezao u populizam i demagogiju…
Protiv političkog i pravnog voluntarizma neprirodne nepogode zvane visoki predstavnik, koja trenutno djeluje u liku opskurnog Kristijana Šmita, valja se boriti. Ali Milorad Dodik nije taj koji može podnijeti teret i iskušenja te borbe. Uostalom, njega je na neki način politički stvorila upravo ta neprirodna nepogoda, što znači da će na uspjeh u toj borbi ipak moći da računa neko ko ne nosi tako sraman teret na svojoj grbači.
