Piše: Vuk Bačanović
Zaludno je u okvirima međunarodnih odnosima očekivati bilo kakvu etiku ili moral, pogotovo u „civilizovanom svijetu“ u kojem vas, ukoliko ste dovoljno moćni i uticajni, niko neće sankcionisati čak ni ako više nego transparentno izgladnjujete i ubijate djecu pred kamerama korporativnih medija. Baš zbog toga bi se valjalo zapitati koje bi to još zamjerke Hrvatska mogla uputiti Crnoj Gori nakon nečuvene uvrede graviranja predstave školskog broda Jadran na značke koje nose pitomci školskog broda Jadran?
Možda bi, sljedećim korakom, Hrvatska mogla predložiti i da se Crna Gora preimenuje u nešto prijatnije i milozvučnije za njihove geopolitičke uši, kako bi se izbjegla svaka asocijacija na mrak i tamu? Dobro ne mislim da će prijedlog biti doslovno da se „Crna“ preimenuje u „Crvena“ i „Gora“ u „Hrvatska“, jer crno u dominantnim tompsonovskim interpretacijama povijesti u okvirima hrvatskog javnog mnijenja nema tako lošu konotaciju, ali eto zbog čega se ne bi organizovao natječaj za kreativna rješenja, tipa Pastelna Gorica – da niko ne pomisli na mrak, nego na vedre boje i umiljate geopolitičke signale, ili možda čak Bijela Gorica – da ne bude sumorna i da bolje pristaje za nove turističke brošure, mada nema nikakve sumnje da bi žiri na kraju odlučivao između Hrvatska Sjeverna Albanija i MonteKroacija – za savremenije, globalistički prihvatljivije prisvajanje.
Pa ipak, s obzirom da je Crna Gora bila neopisivo bezobrazna i ove godine na godišnjicu pogroma poetično prozvanog Oluja nije poslala nikoga osim otpravnicu ambasade, mislim da bi zbog ovog naprasnog i drastičnog pomanjkanja civilizacijskih vrijednosti na njeno čelo trebalo postaviti prinudnog upravnika sa ovlastima visokog predstavnika u BiH i prozvati je, barem privremeno, Civilizirana Gora.
Ali ko bi mogao biti odgovarajući prinudni upravnik?
Neki od kolumnista građanskih civiliziranih medija, tipa Andrej Nikolaidis, Dragan Bursać, čiji su nam Drang nach Osten stavovi odavno poznati, ili, što da ne, Danilo Marunović, s obzirom da je nedavno zagalamio da će Evropska unija (koja je, inače, sponzorisala genocid u Gazi i pružila nedvosmislenu podršku Aleksandru Vučiću) podržati „emancipatorsku misiju crnogorske građanske i antifašističke provenijencije“ koja će „iz te pozicije pomestiK mitomanske naci trendove“.
Međutim ipak ne. To su domaći ljudi, a pozicija namjesnika je najugodnija kada se radi o ličnosti sa strane kojoj su pri ruci domaći egzekutori.
Ko je onda najpodesniji za namjesnika u Civiliziranoj Gori?
Za razliku od najčešće neciviliziranih Bursaća, Nikolaidisa i Marunovića, nedavno sam prateći reakcije na prisustvo polumilionske mase na Tompsonovom koncertu u Zagrebu naletio na jednu sasvim civiliziranu koja autora kandiduje za mogućeg civilizatora crnogorskih barbara:
„Ja se sam sebe nekad sramim od prije desetak godina, 15, koliko sam bio isključiv, bijesan. Mrzio sve ovo što je nastalo nakon rata i tako sam nastupao u javnosti. Nije mi drago zbog toga… Generacija mog oca kaže to treba nametnuti, poništiti. Ma šta nametnuti? Kome? Ako 80 posto ljudi želi nešto, tko sam ja da im namećem. Ako je pola milijuna ljudi na Tompsonu, onda je pola milijuna ljudi na Tompsonu. Što ću ja sad izaći u Hrvatskoj koja ima 3,5 milijuna stanovnika realno i reći vi ste svi fašisti. I što sam dobio? Barem milijun i po građana će reći nismo mi nego si ti što nam ne daš. I u pravu su. To je ta zemlja. Što ću ja? Mogu je probati mijenjati, ali ne da vrijeđam ljude.“
Hrvatski povjesničar sa ljevice Dragan Markovina je, dakle, sve shvatio: poenta je u pristojnosti i civiliziranom izražavanju. Ubi nas prejaka riječ. Uvrijediti civilizirani glazbeni skup tvrdnjom da su ustaše samo zbog toga što se pozdravljaju sa „Za dom spremni“ je zbilja nečuveno: „Apsolutno sam protiv bilo kakvih zabrana, mislim da su nas zabrane svih ovih godina dovele u jednu nepodnošljivu, usijanu situaciju u kojoj jedni druge niti čujemo niti želimo čuti. Niko nikome ne bi trebao nametati niti svjetonazor niti izbore niti način života, to je moje apsolutno moje iskreno mišljenje. Lijepiti etikete nekome, da je fašist jer ide na neku glazbu, ili da meni netko govori da mrzim Hrvatsku zato što sam ljevičar i neke stvari me iz prošlosti živciraju, nešto je što mislim da kao društvo trebamo korigirati.“
Markovini se ne može zamjeriti da već godinama ne odbija „čuti“ drugu stranu. Kada je prije nekoliko godina režim Mila Đukanovića odlučio oteti crkve i manastire Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Markovina je reagovao oduševljeno. Za njega je to bio obračun sa posljednjim tragovima velikosrpske politike, što, ne zavaravajmo se, nije bilo samo kooptiranje DPS-ovog istorijskog revizionizma, već starih pravaških pseudoistorija o navodnom posrbljavanju Crne Gore u 19. vijeku. U tom smislu, radi se o idealnoj osobi za europskog namjesnika u ovoj, još uvijek, odmetnutoj, teritoriji. Već zamišljam kako bi zvučao namjesnikov pozdravni govor:
Poštovani žitelji ove još uvijek divlje, ali obećavajuće pokrajine,
Došao sam među vas ne da bih vam nametao, već da bih vas – oslobodio. Oslobodio od viševjekovne zablude da ste nešto što niste. Vi ste dugo bili žrtve jedne primitivne, velikosrpske istorijske konstrukcije, zamotane u folklor i konačno je vrijeme da se taj narativ dekontaminira. Crna Gora ne može u Europu sa bajkama o nekakvim carevima, svecima i narodnim ustancima. Europa od vas očekuje zrelost – a zrelost znači prihvatiti da je vaša istorija, blago rečeno, bila jedan neuspjeli projekat koji sada zajednički ispravljamo.
Zato ćemo ovdje, u ovoj pitomoj eksperimentalnoj laboratoriji, krenuti u proces civiliziranja. To nije ništa strašno, naprotiv – to je prilika da postanete ono što ste oduvijek duboko težili biti: tiha i kulturna jadranska provincija, bez nepotrebnih mitova i neprijateljstava. Manastiri koje ste smatrali srpskim? Ubuduće će biti europski. Junaci koje ste slavili? Biće prevaspitani da sviraju u europskom orkestru.
Ne plašite se riječi „prevaspitavanje“ – to je, uostalom, srž europskog projekta. I kao što sam u svojoj domovini naučio da se na pola miliona ljudi na koncertu ne gleda kao na fašiste, tako ću vas naučiti da se na sebe više ne gledate kao na Srbe. Vi ste ono što vam kažu da jeste – a ja sam ovdje da vam prvi to civilizirano saopštim. Prihvatite to sa radošću, jer je ovo trenutak vašeg konačnog kulturnog uzdizanja. Dobrodošli u Europu – ali najprije, dobrodošli u sebe.“
I eto, tako bi Crna Gora, pod budnim okom svog hrvatskog, pardon europskog guvernera, konačno naučila gdje joj je mjesto – u tišini i pristojnosti, kao primerna jadranska eksponat-državica u muzeju civilizacijskih vrijednosti. Manastiri bi postali kulturni centri za promociju zajedničke povijesne baštine, istorijske ličnosti bi se bez izuzetaka preobukle u europske kostime, a svaki trag neposlušnog identiteta bio bi pažljivo spakovan u depo kao „neprimjeren za javnu upotrebu“. Jer, ako je pola milijuna ljudi na Tompsonu dokaz da pristojnost ima više oblika, zašto onda pola milijuna Crnogoraca ne bi dokazalo da je i prevaspitavanje – civilizacijska vrlina? Na kraju krajeva, Evropa zna najbolje: kad jednom ućutite i naučite da se volite u granicama koje vam drugi nacrtaju, tek tada ćete zaista postati slobodni. Ugravirati „Jadran“ na crnogorsku značku? Nečuveno! Pa zna se čije je to more.
