Milorad Durutović: Bećir i kultura ambalaže

Piše: Milorad Durutović

„Mi živimo u svijetu gdje su sahrane važnije od pokojnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Mi živimo u kulturi ambalaže, koja prezire sadržaj“. Eduardo Galeano

Pjesničke knjige Bećira Vukovića Poneti na pusto ostrvo i Kuće beskućnika funkcionišu kao lirsko-narativni diptihon. Prva od njih donosi nekakav rubni hronotop, to jest epizode s ovog našeg dijela Mediterana, dok ova druga već i svojim naslovom, Kuće beskućnika, profiliše sliku univerzalne stvarnosti – svjetske scene. Osa simetrije, odnosno ideja koja obje knjige postavlja u komplementarnu ravan vješto je sugerisana naslovima ovih knjiga. Odsustvo doma, odsustvo centra – duhovne centrale. Stoga je ovim knjigama Vuković svoju modernističku poetiku decentralizovanog subjekta koji pjeva i svijeta koji pjesmu ne razumijeva razvio do jedne radikalne pozicije, do, kako sam i ranije pisao, pustoostrvske ili otšelničke imaginacije, koja pjesnički glas živim održava još jedino u duhovnom horizontu, koji lebdi kao onaj biblijski glas nad vodama. No, rekoh, ovdje je situacija radikalizovana, upravo, postapokaliptična, jer taj preživjeli glas kreacije, smisla i razuma lebdi nad pustinjom, koja je prije naseljena čivilucima nego ljudima:

U hodniku
Moguć svaki užas

Sluškinja vam uzme
Mrtve delove tela

Šešir
Štap
Šal

I obesi
Na čiviluk

Metafore i metonimije, kao i uznemirujući i zlokoban ton ovih stihova, najprije evocira neke poetičke odlike ekspresionizma i nadrealizma. Pa ipak, Vuković ponire mnogo dublje, u neke dramatičnije antropološke i eshatološke zaključke. Time se zapravo nadovezuje na ranije slojeve svog pjesništva, crnu imaginaciju, atmosferu strave i užasa, ali kojoj estetika horora nije cilj, već sredstvo da se iskaže drama ljudskog razduhovljenja. Zašto je Bećir Vuković jedan pjesnički div kakvog ne poznaje današnja crnogorska poezija, pokazuje i ovo majstorstvo da uz minimum riječi i minimum efikasnih simbola – hodnik, sluškinja, mrtvi delovi tela, čiviluk – proizvede pjesničke slike i semantiku ekvivalentnu platnima jednog Edvarda Hopera, pa i Fransiska Goje. Gojine slike Dvorište sa ludacima ili Besmislena ludost, taman bi mogle stajati kao amblemi Vukovićeve knjige Kuće beskućnika.

Hristoliki mladić i aspekti horora u poeziji Bećira Vukovića

U ovim stihovima, koji imaju paradigmatski značaj za cijelu zbirku, Vuković red-po-red, simbol po simbol oblikuje sliku dezintegrisanog svijeta i čovjeka koji se uklapa kao savršen inventar u viziju destruisane egzistencije. Najprije, hodnik – kao ne-prostor, ili kao hronotop praga, granice, prelaska između života i smrti, smisla i besmisla, svijesti i podsvijesti; potom, sluškinja – figura potčinjenosti, sluškinja kao službenica smrti koja preuzima „mrtve delove tela“ djeluje kao oksimoron, ali nije nego je metafora fragmentacije čovjeka i čovječnosti, koja dakle postoji samo u stanju raspadanja; na vrhuncu, tu je čiviluk – osmišljen očito kao groteskni referent Strašnog suda, kao mjesto za vješanje, ali i mjesto gdje se odlažu maske i „uloge“, odnosno, šešir, štap i šal, cinični rekviziti par excellence, kao jedini mogući rekviziti, „mrtvi delovi tela“, kao životni ostaci razduhovljenog čovjeka u razduhovljenom svijetu.

Ovakvom imaginacijom Bećir Vuković je ostao dosljedan svom sioranskovskom cinizmu i poetskom silogizmu; ostao dosljedan postupku groteske bez kojeg, čini se, ovaj svijet nije moguće opisati. Po svemu sudeći, i pjesnikova biografija nosiće nanose gorčine i žuči. Na njega su ustali oni koji njegovu poeziju nijesu čitali. Tehnički gledano, možda su u pravu. Moralno? Suštinski? Suštinski bi trebalo čitati Pola Valerija ili Stilske vježbe Rejmona Kenoa, kako bismo mogli razumjeti o čemu piše i razmišlja naš pjesnik, a Eduarda Galeana da bismo razumjeli u čemu je razlika između čiviluka i čovjeka. Moralno? Znamo: kada, kako i ko je sve nagrade inkasirao, a da dostojne pjesme iza sebe nije ostavljao.