Piše: Sinan Gudžević
Po pitanju pištolja kao oružja za zaštitu od mečke, izjavljujem da ga nemam. Odrastao sam u zajednici gdje muškarci vole pištolj. I moja braća su bila naklonjena pištolju i pucanju iz njega. Pucali su u pravilu na svadbama i veseljima. Igra kolo ispred kuće, a sa strane momci potežu pištolje i troše metke u vazduh. Žene uvlače glavu u ramena, a stariji muškarci pocikuju: “Veselo, momci!” Takva šenlučenja su mi uvijek bila i ostala su mi daleka. Ali sam mojoj braći spasio pištolj.
Bilo je to onoga ljeta kad je umro Duško Radović. Bio sam mjesecima u Grabu i prevodio, čitao i ponešto pisao. Nakon jednog izbivanja u Beogradu, dođem kući i zateknem oca i snahu zabrinute u licu. Šta vam je, što ste potonuli, hajde, popij kahvu pa ćemo ti kazati. Kad sam ispunio uslov, otac rekne da je prije dva dana došao poziv Jakupu da ode u SUP i ponese pištolj. Rok sedam ili četrnaest dana, ne znam više. Jakup je najmlađi od nas četiri brata, tada je bio barem dva mjeseca na radu u Njemačkoj, sigurno ne može doći da se javi u pazarski SUP. Otac me pogleda i ja mu u pogledu vidim molbu da odem u Pazar i objasnim se sa komandirom.
Odem sutradan u Pazar. I ponesem onaj poziv. Uđem u sobu komandira Fadila. Dobar dan, dobar dan.
– Kojim dobrom kod mene, Sinane?
– Evo ovim dobrom, Fadile. Moj brat je dobio ovaj poziv, a on je barem dva meseca u Nemačkoj, i ne može doći.
– Dobro je što si došao da mi kažeš da on ne može doći. No ti njega možeš zamijeniti samo ako si doneo njegov pištolj. To je Zbrojovka, kalibar 7,65, iz kojega je više puta pucao barem na dvema svadbama u Krću.
– Komandire Fadile, moj brat Jakup nema pištolj.
– Šališ li se sa mnom, Sinane? Imamo izveštaj da je pucao više puta. I izveštaj nije jedan, nego ih je više od jedan.
– Komandire Fadile, moj brat pištolj nema. On jeste meraklija da puca, više puta sam ga gledao kako puca na džumbusima ili svadbama, ali uvijek bi uzeo nečiji pištolj, jer on svoga pištolja nema!
– O Sinane, znaj da su naše informacije proverene i unakrsno i poprečno i izokola, i sve kažu da tvoj brat Jakup ima zbrojovku sedmicu, i ovo nije prvi put da je iz nje pucao.
– O Fadile, komandire, Jakup je moj brat, znam kad se rodio, znam kad je u školu pošao, kad je u vojsku otišao, u Klanu iznad Rijeke, išao sam u Klanu da ga vidim, pamtim kad je iz vojske izišao, sve o njemu znam i pamtim, pa znam i da pištolj nema!
– Sinane, veliš li?
– Fadile, velim i izjavljujem!
– Dobro Sinane, ja ću sad upisati da je ovaj poziv rešen, tebi evo ruka, i da si zdravo!
Još sam malo nahujan hodao po Pazaru, vidio Ismeta Rebronju i Šabana Šarenkapića, požalio im se na SUP i supovske pozive za oružje kojeg nema, i pohvalio se na Fadila što je razuman. Imao si sreće, kaže Ismet, jesi, vala, doda Šaban. Da nisi naišao na Fadila, ko zna kako bi se proveo, da si naišao na nekog drugog, možda bi morao da za brata kupiš pištolj pa da ga bratov pištolj tako predaš miliciji. Kad sam se malo smirio, otišao sam na autobus za Bijele Vode, pa sam iz Bijelih Voda, drukčije se nije moglo, otpješačio sedam kilometara do kuće.
Čim sam ušao u kuću, pogledi oca i snahe padoše i ostaše na meni kao dvije sjenke po zidu. Sjednem, ne skidaju pogleda s mene. Ada ha, upita otac, a snaha pristavlja džezvu za kahvu. Majka je tih mjeseci bila kod Hazbove djece u Pazaru, te nije ništa znala.
Ispričam natanko razgovor s Fadilom komandirom. Snaha Iza skuha još jednu kahvu, pa sjedne i odahne:
– E dao ti Allah svako dobro, što nam spasi pištolj!
– Kako to misliš, snaho Izo? Ja se sa Fadilom nisam šalio, a ti se sa mnom sad šališ!
– A Boga mi, da nijesi ti otišao, uzeli bi nam ga!
– Aman, kako da nam uzmu nešto što nemamo?
– Kako nemamo, evo ga u ovome kuferu!
Okrenu mi se svijet oko glave. Zemljo Indijo, pa je li to onaj pištolj koji je Hazbo nabavio još šezdesetih godina, za koji sam mislio da je davno otišao nekome drugom. A otišao nije, no je sve vrijeme bio u kući, samo što ja za to nisam znao. A nisam znao jer me nije zanimalo da znam. Posve preneražen, kažem kako ću sutra rano otići u Pazar, pravo Fadilu komandiru i reći mu Fadile oprosti, pištolj imamo, nisam znao da ga imamo, ali Jakupov nije, iako on očito iz njega puca na svadbama.
Tu se uključi moj otac Aljo: “Sinane, moga ti haka, ne idi u Pazar! Ako odeš i tome Fadilu to kažeš, Jakupa će optužiti, za pištolj mi je svejedno, ja za pištolj marim taman koliko marim i krmka, ali će Jakup otići u zatvor!”
Da je majka bila tu, i ona bi me zaklela da ne idem, vjerovatno bi rekla moga ti mlijeka. A kad te roditelj zakune svojim hakom, tu se nema šta prigovarati, ima se povinovati. Hak je jedna od aksioma u Sandžaku, ne samo muslimanskih, čuo sam i pravoslavce: moga ti aka! Hak je, po Škaljiću, više stvari: istina, pravda, pravo, zasluga. Moje iskustvo s riječju je još jače: rijetko se kazuje, a kad se kaže, nema strašnije zakletve od haka. Hak (hȁk, arapski ḥaqq) je golema roditeljska i molba i opomena. Kao i majčino mlijeko.
I tako, ja zbog očeva haka, ne odoh u Pazar i ne ponijeh pištolj. I pištolj nam je ostao. Ja sam ga vidio jedan jedini put, 12. maja 1968, kad je moj brat Hazbo razbio svoj vojnički kofer da bi iz njega izvadio pištolj. Kofer je razbio, jer nije imao ključa kod sebe. Datum pamtim, jer je toga dana čarobni igrač Partizana Bora Đorđević, dva trenutka prije no je Hazbo razbio kofer, dao Zvezdi nezaboravan gol. Ja sam sjedio na koferu i preko tranzistora slušao prenos. Bila je izbila svađa u selu i Hazbo je htio da uzme pištolj, i uzeo ga je, no nije pucao. Razbijanje kofera je uzelo možda minutu vremena, možda je ono presudilo da ne bude belaja. To sam upamtio, drugo malo šta, jer me je utakmica bila ponijela. To je bio taj pištolj, iz kojega se pucalo samo na svadbama, očito mu je bilo suđeno da puca samo za veselje.
Tu zbrojovku sedmicu je jedne godine među godinama na svoje ime prijavio naš treći brat Lutvo. To je učinio u vrijeme kad se pozivalo da građani mogu posjedovati oružje legalno, ako ga prijave. No je i Lutvo na nekoj svadbi pucao iz toga svadbarskog pucala, što je neko blizak policiji prijavio. Nekoliko mjeseci nakon toga, kad smo sva četiri brata bila u inostranstvu, za vrijeme jedne od akcija kupljenja oružja početkom devedesetih, patrola je došla u Grab i oduzela pištolj od našega oca. Podrobnosti takvih racija u vrijeme Miloševića nisu za ovdje. Ne znam je li naša zbrojovka predata komandiru Fadilu, nekako mi se čini da bi bilo pravo da jeste. Ne znam je li Fadil u životu i zdravlju, ako jeste, molim ga napismeno da mi oprosti, slagao sam ga iz neznavanja. I da mu zahvalim za dobrotu i povjerenje. Moje neznavanje je okončano istoga dana prema večeri, ali se onda ispriječila riječ hak. Fadil zna koliko je ona teška. Ako je ona zbrojovka još živa, sigurno je u dobrom stanju, iz nje se pucalo malo, samo na svadbama i ponekom džumbusu. To znam danas, a znali su najbolje moja dva brata Hazbo i Jakup, koji više nisu na ovome svijetu.
Izvor: Portal Novosti
