Piše: Elis Bektaš
U histeričnoj kulturi spektakla simboli brzo gube svoja primordijalna značenja i zadobijaju subverzivnu moć. Preobražavaju se u pozu, stil, gestu, rekvizit. U tom procesu zlo prestaje biti podložno preispitivanju, ono se više ne osvjetljava i ne tumači već se preodijeva u oblik koji izaziva fascinaciju. Među najdramatičnijim i najupornijim primjerima takve transformacije jeste način na koji je Holivud estetiku nacizma učinio prihvatljivom, a povremeno čak i poželjnom.
Uniforma kao simbol moći ima dugu povijest, ali nacistička uniforma, osobito SS crno-siva kombinacija, postala je u filmskom imaginarijumu oličenje „disciplinovane sile“. Kada je nose Ričard Barton i Klint Istvud, makar kao savezničke agenti koji se infiltriraju u neprijateljske redove, ta uniforma zadržava svoju sugestivnu snagu. Publika je znala da su to dobri momci, ali ih je gledala u nacističkim čizmama, kožnim rukavicama, besprijekorno skrojenim bluzonima i šapkama koje savršeno ocrtavaju liniju čela. Estetika je nadvladala etiku.
Tu nije kraj. Majkl Fasbender u filmu „Prokletnici“ nosi nacističku uniformu s takvom mjerom stila da bi se mogla zamisliti kao reklama za muški parfem. Isto vrijedi za brojne serije i video-igre u kojima se nacisti pojavljuju kao kulminacija vizuelne preciznosti i nosioci harizme zla pri čemu harizma nadjačava zlo.
U tom procesu došlo je do svojevrsne travestije: nacisti su postali antipatični samo u scenariju, ali u vizuelnoj razradi postali su nosioci spektakularne uzvišenosti. U svijetu u kom je forma sve, a sadržaj smetnja i suvišan balast, uniforma prestaje biti oznaka poretka, pa postaje znak erotske dominacije, ikona fetiša, simbol savršenog oblika.
U toj logici ne treba čuditi da je Holivud simultano stvarao priče o herojstvu i romantizirao uniformu protivnika. S jedne strane, nacisti su arhineprijatelji, no s druge strane, njihova ikonografija se iznova koristi, ne kao upozorenje, već kao inspiracija. Estetika pobjeđuje istoriju. Uniforma prestaje biti znak krivice i postaje stilski izraz. Nacisti nisu više zlo, oni su stil.
Od te tačke do potpune trivijalizacije put se veoma brzo prelazi. Nacizam nije samo odvojen od svoje političke i istorijske realnosti, već biva upisan u sistem pop-kulturne reprodukcije. Kada se na to nadoveže i institucionalna relativizacija zločina, kao što je slučaj sa mađarskim, slovačkim i ukrajinskim, pa i zapadnobalkanskim gradovima u kojima se podižu biste i spom-ploče kvislinzima, tada je jasno da se „neka druga estetika“ polako vraća na scenu.
Primjer admirala Mikloša Hortija, u čiju su čast u savremenoj Mađarskoj podignuta brojna spomen-obilježja, jeste paradigmatičan. Horti, koji je bio saveznik sa nacistima i činio sve kako bi Mađarsku uveo u redove fašističkih kolaboracionista, danas je prikazan kao „patriotska figura“. Time se i formalno pokazuje da istorijska revizija ide uporedo sa estetskom reinterpretacijom: nacizam se ne vraća kao politika, već kao memorijalni dizajn, kao figura stilizovane nacije.
U tom kontekstu, zgražanje nad koncertima Marka Perkovića Tompsona, na kojima se izvikuju ustaški pozdravi i maše zastavama poraženih ideologija, djeluje pomalo deplasirano. Ne zato što je Tompsona opravdano braniti, već zato što je duh takvih pojava prisutan u najdubljim korijenima dominantnih evropskih politika današnjice. Filmovi, serije, muzeji, postmoderna pop-kultura, pa i evropske političke institucije koje dopuštaju povratak starih simbola kroz spomenike i zakonske praznine, sve to već godinama utire put skarednom podvriskivanju Marka Perkovića i njegove publike na zagrebačkom hipodromu.
I Tompson i njegova publika, ali i dobar dio vladajućih i crkvenih struktura u Hrvatskoj u svemu tome ne vide ništa problematično i sa radošću prihvataju iznova dodijeljenu ulogu “predziđa kršćanstva”, svjesni da iza njih stoji bujajuća Evropa kršćanskog i križarskog fundamentalizma koji kao prijetnju ne vide samo migrantske, dominantno muslimanske mase, već i pravoslavlje.
Nije Tompson osmislio estetiku nacionalizma i nacizma. On je samo oportuno upotrijebio već pripremljenu matricu. Njegov ustaški kamp, njegova Janka Pusta na zagrebačkom hipodromu tek je balkanska varijacija na temu koja je odavno etablirana na Zapadu. On nije anomalija, već simptom sistema koji je izgradio sofisticirani mehanizam za estetizaciju zla.
Zato moralna panika povodom Tompsonovih koncerata, koliko god bila opravdana, ne može biti ozbiljna dok god ne uključi i širu kritiku: onu upućenu kulturnim industrijama koje su nacizam pretvorile u robnu marku. Ali i dok ne uključi samokritiku i sposobnost da se prepozna i beskompromisno osvijetli vlastita spremnost na relativizaciju i na koketiranje sa parijama prošlosti. Zato je kenjkavi i patetični arzuhal Milorada Dodika povodom kavalkade ustaštva na zagrebačkom hipodromu neuvjerljiv i jadan, jer taj isti Dodik udvorički plaza pred eksponentima upravo onih zapadnih politika koje utiru put Tompsonu i njegovim egzaltiranim patronima iz vlade i iz rimokatoličke crkve u Hrvatskoj.
Dodik nesumnjivo ima razvijenu utilitarnu, ili da budem precizniji, šićardžijsku političku svijest i po njoj mu vjerovatno nema premca ne samo u Bosni i Hercegovini već i u nešto širem okružju. Ali zato su mu civilizacijska, ljudska, društvena, pa i nacionalna svijest zakržljale i degenerativno deformisane. A bez tih aspekata svijesti, čovjek ostaje zatočenik forme. A tamo gdje forma postavlja pravila, tamo je uniforma uvijek savršeno ispeglana, bez mrlje, spremna za modnu pistu istorije. Pa i za zagrebački hipodrom.
Na kraju ću dodati i to da je krajnje vrijeme da hrvatski istočni susjedi konačno shvate da Jugoslavije više nema i da je Hrvatska inostranstvo, zbog čega je i uzaludno i besmisleno baviti se njenim unutrašnjim pitanjima. Ali je ujedno razočaravajuće da nijedan medij u Podgorici, Sarajevu i Beogradu nije tražio izjavu opunomoćenog ambasadora hrvatske države povodom skarednog skupa na zagrebačkom hipodromu. Čini se da Tompsonovi rafali u nebo ipak ne smetaju baš toliko političkim elitama tih gradova koliko bi se dalo zaključiti po njihovoj kuknjavi.
