Piše: Leri S. Džonson
Izraelski ničim izazvan i neosnovan napad na Iran, u ranim jutarnjim satima petka, označava otvoren početak rata koji će, po svemu sudeći, dubinski preoblikovati čitav region. Da budem sasvim jasan — ovo je rat. Ali, u svemu tome ima i jedan mračni obris olakšanja: jer dok Izrael angažuje čitave avijacijske eskadrile u ponovljenim udarima na Iran, istovremeno podižući lovce da presrijeću iranske dronove i rakete, narod u Gazi će makar na kratko odahnuti od svakodnevnih razaranja.
Pa šta se zapravo dešava? Izrael je u prvom talasu napada koristio dronove sakrivene u kamionima — istu onu taktiku koju je „Ukrajina“ primjenila 1. juna protiv ruskih vazdušno-strateških ciljeva. Izraelci su, izgleda, bili uspješniji od Ukrajinaca: njihovi dronovi eliminisali su nekoliko visokopozicioniranih iranskih vojnih zvaničnika i poznatih nuklearnih naučnika. Ako mislite da je Izrael ovu taktiku osmislio samostalno — ne živite u stvarnosti.
Još nema potpune slike o razmjerama razaranja koje su izraelske bombe i rakete nanijele širom Irana, ali jasno je da je napad bio širokog dometa i ozbiljne težine. Ipak, Iran nije bio obezglavljen — naprotiv, već krajem petka i u ranim satima subote po jerusalimskom vremenu, uslijedio je snažan odgovor. Prema navodima, Iran je pogodio zgradu vojne komande u Tel Avivu, kao i tri izraelska vojna aerodroma — što je više od simboličke osvete. U svijetu takozvanog „međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima“, Izrael je jasno izvršio agresiju bez povoda, dok se Iran, po Povelji UN (Glava VII, Član 51), brani u punom pravu. Ali Zapad, u svom licemjerju, osuđuje Iran i uporno pokušava javnosti podvaliti izraelsku izmišljotinu da je sve to samo „samoodbrana“. Budalaštine, i ništa drugo.
Vjerujem da je izraelski napad dio unaprijed planirane međunarodne obavještajne i vojne operacije, u kojoj su učestvovale i pružale podršku Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska i Njemačka. Prvi naznake dobili smo 31. maja, kada je jedna agencija UN-a objavila dva izvještaja čiji je očigledan cilj bio da se stvori narativ po kojem je Iran „odmetnuta nuklearna država“: Prvi izvještaj Međunarodne agencije za atomsku energiju (MAAE), koji je poslat državama članicama u subotu, navodi da su iranske zalihe uranijuma obogaćenog do 60% čistoće porasle za otprilike pola, na 408,6 kilograma. Prema procjenama same MAAE, to je dovoljno uranijuma da se, ako se dodatno obogati do 90% čistoće, proizvede devet nuklearnih bojevih glava.
Drugi izvještaj tvrdi da je Iran prije više decenija u tri različite lokacije sprovodio tajne nuklearne aktivnosti s materijalima koji nisu bili prijavljeni Agenciji UN. Rezultati ovog „sveobuhvatnog“ izvještaja, kako piše agencija Rojters, otvaraju prostor za diplomatsku ofanzivu SAD-a, Britanije, Francuske i Njemačke, čiji je cilj da Upravni odbor MAAE formalno proglasi Iran krivim za kršenje obaveza iz Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT).
Pozivajući se na sadržaj izvještaja, zapadne sile već pripremaju nastup na narednom zasjedanju MAAE u junu, gdje će tražiti da Iran bude zvanično proglašen za zemlju koja je „van obaveza“. Ova taktika već je viđena 2002/2003. godine, kada je na sličan način stvoreno opravdanje za napad na Irak, pod izgovorom da Bagdad posjeduje oružje za masovno uništenje. Danas znamo da je to bila laž — ali propaganda je bila više nego djelotvorna: mobilisala je američku i evropsku javnost za invaziju.
Istu stvar gledamo i danas. Samo je, ovog puta, Iran taj koji se lažno optužuje da obogaćuje uranijum u cilju proizvodnje nuklearne bombe. Laž o iračkom oružju za masovno uništenje, kao i trenutna kleveta protiv Irana, imaju istu svrhu — dati alibi za vojnu intervenciju s krajnjim ciljem promjene režima.
Kao i u slučaju neuspjelog ukrajinskog napada na ruske strateške vazdušne kapacitete 1. juna, i prvi izraelski udar na Iran bio je propraćen vještački generisanim snimcima i fotografijama, uz senzacionalističke izvještaje o navodno „ogromnoj i nepopravljivoj šteti“. Iako je tačno da je Izrael pogodio veliki broj meta širom Irana, napad nije uspio da onesposobi Iran da uzvrati — što je Iran i učinio, i što će, sasvim sigurno, nastaviti da čini u narednom periodu. Smatram da Iran ima stratešku prednost nad Izraelom kada je riječ o dugotrajnoj vojnoj kampanji zasnovanoj na bespilotnim letjelicama i raketnim sredstvima. Iran raspolaže sa više dronova i više raketa nego Izrael. Izrael, barem za sada, oslanja se na vazdušne udare iz svojih eskadrila F-35 i F-16 aviona. A tu leži problem: izraelske vazdušne snage će vremenom početi da slabe, jer će mlazni avioni trpjeti kvarove usled intenzivne upotrebe i potrebe za redovnim održavanjem.
Prema najnovijim podacima (2024–2025), F-35 Lightning II zahtijeva između 10 i 14 sati održavanja po jednom satu leta, u zavisnosti od varijante i uslova u kojima leti. Uprkos tehnološkim poboljšanjima poslednjih godina, F-35 i dalje zahtijeva daleko više održavanja u odnosu na starije modele kao što je F-16, koji prosječno traži 5 do 6 sati održavanja po jednom satu leta. Samo vrijeme leta od Izraela do iranske granice i nazad iznosi nešto više od tri sata. Prosta računica kaže: svaki F-35 avion koji se koristi za napad na Iran moraće da bude u hangaru na održavanju najmanje 30 sati nakon jedne misije. Sumnjam da će Izrael moći da održi ovaj intenzitet operacija duže od sedmicu dana.
Iran, s druge strane, ima očiglednu prednost u balističkim raketama i dronovima. Jedna od taktika koju bi mogao primijeniti jeste da u prvom ili drugom talasu napada ispali starije modele raketa i dronova, kako bi iznudio aktiviranje izraelskih PVO sistema i iscrpio njihove zalihe. Nakon toga, Iran bi mogao lansirati hipersonične rakete — za koje Izrael nema pouzdanu odbranu. Ako se Rusija, Kina ili Sjeverna Koreja odluče da snabdijevaju Iran, sposobnost Izraela da odbije buduće udare dramatično će oslabiti.
Prema navodima sa kanala BORZZIKMAN, Rusija je uputila oštro upozorenje administraciji Donalda Trampa, a detalji tog upozorenja nalaze se u sljedećem video-snimku: Cionisti se, vojno gledano, nalaze u veoma nepovoljnoj poziciji. Njihovi odbrambeni kapaciteti već su rastegnuti do pucanja. Izrael nema stratešku dubinu koja bi mu omogućila da održi intenzivne operacije istovremeno u Gazi, na Zapadnoj obali, u južnom Libanu i u Siriji — dok ujedno pokušava da nastavi vazdušne udare na Iran. To je situacija u kojoj se geografija i logistika osvete — a arogancija strategiji dođe glave.
Leri S. Džonson je bivši analitičar Centralne obavještajne agencije SAD (CIA). Danas je suvlasnik i generalni direktor kompanije BERG Associates, LLC (Business Exposure Reduction Group) — firme specijalizovane za procjenu rizika i smanjenje izloženosti u poslovanju.
Izvor: Ron Paul Institute
