Piše: Vuk Bačanović
Jedna od epizoda iz vojničke karijere Pavla Đurišića vrlo se rijetko, ili gotovo nikad, ne spominje. Riječ je o događaju iz oktobra 1944. godine, koji opisuje njegov saradnik Mišo Cemović, a tiče se pregovora o savezništvu, pod njemačkim pokroviteljstvom, sa vođom albanskih nacionalista Đon Mark Đonom — u Tuzima, kod Podgorice, koje su 1941. godine ušle u sastav italijanskog protektorata Velike Albanije. Sastanak je uslijedio nepunih četiri mjeseca nakon što su albanski kolaboracionisti iz 21. brdske SS divizije „Skenderbeg“, u sadejstvu s folksdojčerskom 7. SS dobrovoljačkom brdskom divizijom „Princ Eugen“, izmasakrirali više od 500 Srba u selu Velika, kod Plava. Logično — jer su u tom trenutku i Đurišić i albanski nacionalisti bili pod komandom Vermahta.
Srpska pravoslavna crkva proglasila je stanovnike Velike mučenicima.
Mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije Ostojić je 7. juna, u manastiru Podmalinsko, povodom služenja parastosa pripadnicima Prve i Druge durmitorske četničke brigade i „žrtvama komunističkog terora“, u prigodnoj besjedi izjavio da je Đurišić „čista obraza i svijetla lika“ istrajao na „krstonosnom i krstovaskrsnom“ putu.
Iz toga bi se moglo zaključiti da je „krstonosno i krstovaskrsno“ sarađivati sa zločincima koji ubijaju vlastiti narod.
Ah, da — Velika je bila partizansko selo, pa to Đurišiću možda nije bilo važno. Kao što ni slabo naoružani muslimani iz okoline Pljevalja i Priboja, koji — za razliku od albanskih nacionalista s kojima „krstonosni“ Đurišić pregovara o savezu — nisu počinili nijedan zločin nad lokalnim Srbima, za tog čovjeka na „krstovaskrsnom putu“ očigledno uopšte nisu bili ljudi. Dobro — Đurišić je, na osnovu svih autentičnih dokumenata koji su nam dostupni, bio krvoločna, sadistička, psihopatska ličnost, nesposobna da saosjeća s tuđom patnjom.
Ali, da li tako smiju razmišljati pravoslavni episkopi?
Za mitropolita Metodija ne predstavlja smetnju da među mučenike ubroji i nedužne stanovnike Velike i do lakata krvavog Đurišića, koji je — u trenutku dok oni bivaju masakrirani na najokrutnije načine — bio u prijateljstvu i savezu s njihovim dželatima. Čak i u ravnogorskim dokumentima toga doba pronalazimo opasku Draže Mihailovića o Đurišiću, kao čovjeku koji se beskompromisno oslanjao na njemačku vojnu silu.
Ovdje se postavlja jedno vrlo logično pitanje:
Ako možemo — distorzijom istorijskih činjenica — da slavimo čovjeka koji je bio u savezu s masovnim ubicama vlastitog naroda, šta onda sprečava sutrašnje generacije da opravdaju nove zločine, opet protiv vlastitog naroda, pod istim ili sličnim izgovorima? Ako episkopi Srpske pravoslavne crkve ignorišu ne jedan, nego stotine istorijskih dokumenata koji svjedoče o tome ko je zaista bio Pavle Đurišić, zbog čega se snebivaju pred revizionizmom druge, crnogorske nacionalističke strane, koja identičnim pabirčenjem i redukcionizmom istorijskih dokumenata nastoji da srpski narod u Crnoj Gori proglasi strancem i okupatorom na vlastitoj zemlji — štaviše, neprijateljem s kojim se jednoga dana valja surovo razračunati?
Ako se distorzija istorije koristi kao političko oružje, onda su svi zločini — pa i oni koji su tek u projekciji za budućnost — tek stvar „neophodnog“ pragmatizma, a svaki dželat i huškač tek potencijalni mučenik ili vizionar, ukoliko to politički narativ zahtijeva.
Drugim riječima, ono što je izrekao mitropolit Metodije, a još ranije i mitropolit Joanikije, ne samo da snaži poziciju antisrpskih šovinista, već usvaja i betonira njihov banalni, antiistorijski način razmišljanja. Jer, ukoliko je moguće — bez ikakvih ustezanja — ličnost poput Pavla Đurišića proglasiti primjerom hrišćanskog života, onda svaka laž, ma koliko bila demonska i ma ko je izgovarao, dobija svoj legitimitet.
Da li srpski narod u Crnoj Gori zaista nema ličnosti na koje bi se mogao ugledati, pa mu je potreban Đurišić — kanonizovan po Stepinčevom modelu „svetosti“?
Ako je Đurišić mjerilo vrline, onda su sva ogledala u kojima se srpski narod gleda — razbijena. Jer, ko god danas pokuša da nastupajućim generacijama objasni šta znače čast, požrtvovanost ili hrišćanska ljubav, naići će na njegovu zakrvavljenu sjenku kao pandan tim vrijednostima. U tom izvrnutom svijetu, zločin se volšebno transformiše u oreol, a sveštenstvo — od propovjednika Jevanđelja — u kastu nepogrješivih istoričara-amatera koji, s flagrantnim prezirom, ignorišu svjedočanstva o stradanju nevinih.
A kada se istina povuče pred kultom ličnosti, a saosjećanje pred idolopoklonstvom, onda više nije potreban ni neprijatelj — jer razaranje dolazi iznutra.
