Piše: Elis Bektaš
Kultura, taj amorfni, klizavi, a počesto i ljigavi pojam koji se u govoru koristi s lakoćom, a u definiciji s očajem, još nikad nije uspio da se objasni onako kako bi to zadovoljilo sve koji ga prizivaju. I neće nikad. Kultura nije pojam, ona je protejski proces uspostavljanja odnosa prema stvarnosti. Promjenjiva, kontradiktorna, nepredvidiva, baš poput i stvarnosti. Jedino stabilno u vezi s kulturom to je da se opire svakom pokušaju centralizacije, klasifikacije i institucionalizacije. Zato je apsurdno da i dalje imamo ministarstva kulture – kao da neko pokušava zadržati rijeku u vitrini.
Zamislimo, čisto hipotetički, budućnost bez ministarstava kulture. Bez kabineta u kojima se odlučuje koji će projekat dobiti budžet, a koji ne, koji spomenik je dostojan, a koji nije u duhu vremena, ma šta to značilo. Budućnost u kojoj umjetnici ne mole birokrate za milostinju, već stvaraju u neposrednoj vezi s društvom – čak i protiv njega, ako treba. Budućnost u kojoj kultura koja ne živi zahvaljujući subvencijama, nego usprkos njima.
U toj budućnosti nema kulturnih politika koje u suštini nisu ništa drugo do rafinirani oblici ideološkog tutorstva. Nema konkursa na kojima se unaprijed zna ko prolazi, a ko se ne uklapa. Nema velikih strategija koje služe kao pokriće za status kvo. Umjesto toga, kultura buja kao korov – gdje hoće, kako hoće i bez dozvole ikoga.
Umjetnost u toj budućnosti više nije mazga koja na leđima nosi državne, nacionalne ili civilizacijske narative. Ona se ne bavi njegovanjem tradicije, još jednog pojma koji nikada neće postati vlasnik jasnog i nedvosmislenog značenja, ne propagira vrijednosti koje je ne smije da propituje i preispituje, ne slavi jubileje koje ništa ne znače. Ne radi za vladu. Ne radi za opoziciju. Ne radi ni za javnost, osim ako javnost nije spremna da izdrži istinu.
Zato je krajnje vrijeme da ministarstvima kulture priznamo ono što ona jesu: čuvari kanona, nadzornici slobodne misli, estetski policajci. Ako im išta dugujemo, to je zahvalnost što su nas podsjetili kako izgleda kulturni sistem koji ne vjeruje ni u kulturu ni u umjetnost, već samo u svoje mandate.
Možda će ova ideja djelovati radikalno, ali pravo pitanje je: nije li zadržavanje ovakvih institucija još radikalniji čin? Nije li farsa to što birokratske strukture odlučuju o umjetničkim vrijednostima, dok su u stvarnosti samo transmisija političkih potreba? Kome nije jasno o čemu govorim, samo nek pogleda činovnike na kulturnim i umjetničkim primjedbama i nelagodu u govoru njihovih tijela.
U idealnom društvu – kakvo ne postoji niti će ikada postojati – umjetnost ne treba ministarstvo. Kultura ne treba kancelarije i protokole. Potrebni su joj samo ljudi koji je stvaraju i oni koji su spremni da se s njom suoče. Bez tumača. Bez moderatora. Bez ministarstva.
A za one koji se pitaju: A ko će onda da brine o našoj kulturnoj baštini? – odgovor je jednostavan: niko. Ili svako. Jer prava baština nije ono što čuvamo pod staklom, već ono što nosimo u jeziku, gestu, nesanici. A to vam, gospodo, ministar ne može ni dati ni oduzeti.
Ali da budemo pošteni do kraja – nije sve krivica ministarstava. Nju nose i umjetnici koji u redovima pred šalterima čekaju na odobrenje, kao da kultura počinje tek kad se nalijepi pečat. Do onih što pristaju na projektne budžete kao na milost, što pišu application-friendly narative i režu vlastitu ideju da bi stala u formu aplikacije. Do svih onih koji se sjećaju svoje umjetničke hrabrosti samo u pauzama između dvije tranše.
Ministarstvo kulture, u svom sadašnjem obliku, nije ništa drugo do savremeni oblik dresure. Tu se ne stimuliše stvaralaštvo, nego lojalnost. Ne podupire se rizik, nego predvidljivost. I zato umjetnost u institucionalnoj kulturi najčešće izgleda kao pas koji zna trikove, ali više ne zna uhvatiti se u koštac sa kurjacima.
U tom pejzažu punom lažne ozbiljnosti, galerije se pretvaraju u diplomatske salone, pozorišta u ideološke poligone, a knjige u ceremonijalne predmete za dodjelu godišnjih nagrada. Slikari slikaju da bi ih zvali na bijenale. Režiseri režiraju da bi ih pohvalio savjetnik ministra. Pisci pišu da bi ih nominovali. I svi znaju da tu nešto nije u redu, ali niko ne pravi scenu. Jer scenu, znate, treba zakazati unapred, s budžetom i dozvolom.
Pa ipak, postoji i druga kultura – ona koja se ne stidi sopstvenog porijekla i sopstvenog podzemlja, koja ne traži odobrenja, ne zna za konkurse i ne moli za publicitet. To je kultura koja se pravi u podrumima, stanovima, na ulicama, u paradoksima i porazima. Kultura koja se ne može prijaviti za finansiranje jer ne pristaje da postane projekat.
To je kultura koja ne pravi kompromis s nacijom, s religijom, s državom, ni s tržištem. Ona ne postoji da bi išta reprezentovala. Ona postoji da bi rastrgala. Da bi preispitala. Da bi, ako treba, i pljunula. I to je ona kultura koja nas jedina još može spasiti. Ne u smislu postizanja spasa, već u smislu podsjećanja na ideju spasa. Koji nikada ne dolazi.
Ako već mora postojati nekakvo ministarstvo, onda neka to bude Ministarstvo za uznemiravanje javnosti. Neka raspiše konkurse za subverzivne performanse, za nezakonite grafite, za zabranjene knjige. Neka to bude ministarstvo koje finansira sve što institucije ne mogu podnijeti. Kulturu koja se ne da koristiti, ni prodavati, ni izložiti u vitrini za svečane prijeme. Do tada, najveći kulturni čin biće – ignorisati. Ministarstvo. Politiku. Nagrade. Rituale.
I sačuvati ono malo dostojanstva što je ostalo na kraju epohe u kojoj se kultura uredno arhivira, ali se ne pamti. U kojoj se stvara bez vatre. Govori bez jezika. Postaje kulturni radnik, a ne umjetnik. Strateški partner, a ne neprijatelj. A kultura, ako išta jeste, onda je baš to – neprijatelj. Stvarnosti kakva jeste, njene nakaznosti.
Kultura ne treba da bude čuvana u zatočeništvu, nego puštena. Ne u rezidencijama, nego u haosu. Ne u institucijama, nego u lavirintu stvarnosti od čije će zidove rikošetirati. Ona ne treba da proslavlja naciju, vjeru ili jezik – nego da ih rastavlja na sastavne dijelove i vraća im pitanje umjesto odgovora. A kad država od kulture traži lojalnost, kultura joj duguje samo jedno: prezir.
Jer kultura koja ne vrijeđa ustaljeni poredak stvari – nije kultura. Kultura koja ne uzdrma, ne razočara, ne razbije sliku u koju svi previše zure – to nije ni sjećanje, ni otpor, ni glas. To je samo tapeta na zidu kabineta. I zato – ili će kultura biti slobodna, neposlušna i subverzivna… ili neka je ne bude uopšte.
A vi, koji imate velikane za koje navijate i koji vjerujete da je kultura gorostasni gardist koji budno bdije nad idejom države i nacije, vi nemate razloga za strah. Ovaj je tekst samo uzaludan bljesak utopijskog promišljanja, pisan ne s ambicijom da pokrene revoluciju već da malobrojne podsjeti da kultura i umjetnost uvijek kreću iz jednine i da jednini duguju zahvalnost za svoje postojanje. Zato se nakon njega neće desiti ništa, zato će nakon njega stvari ostati kakve su bile i prije njega, na olakšanje i zadovoljstvo činovnika i mediokriteta. Ali i kulturnjaka i umjetnika kojih ne bi bilo bez činovnika i bez mediokriteta.
