Piše: Anamari Repić
Na Balkanu je najvažnije pomirenje Srba i Albanaca, smatra publicista i politički analitičar iz Prištine Škeljzen Malići, te da je regionu dijalog potrebniji nego ikada, i to ne samo između političkih aktera već i na nivou društava
Više od dvadeset i pet neuspešnih pokušaja formiranja Skupštine Kosova počinje da liči na neslavni svetski rekord. Aktuelni premijer u ostavci Aljbin Kurti očigledno nema većinu, opozicija zahteva promenu kandidata za predsedavajućeg parlamenta, ali pokret Samoopredeljenje ne odustaje. O kakvoj krizi je reč, političkoj, institucionalnoj ili proceduralnoj? Na ovo pitanje odgovara Škeljzen Malići, pažljivi hroničar političke realnosti Kosova, Srbije, Balkana.
„Reč je o kombinaciji svih tih kriza, ali pre svega o političkom iscrpljivanju. Neuspeh da se Skupština formira dovodi do opšteg zamora. Ipak smatram da se kandidatkinja Samoopredeljenja Albuljena Hadžiju za predsednicu Skupštine može izglasati, jer njena uloga vođenja sednica nije od ključnog značaja, ne odlučuje sama, već odluke donosi predsedništvo Skupštine“, kaže Škeljzen Malići za Novi magazine i objašnjava: „Problem je u njenom političkom imidžu, kao ministarka je bila oštra i polarizujuća, pa je opozicija ne želi. Ali to nije suština problema. I kada bi Skupština bila konstituisana, Kurti bi u roku od dve nedelje morao da predloži sastav nove vlade. A to bi, vrlo verovatno, bila slaba vlada, s obzirom da je podrška u odnosu na prošli put sada pala za deset odsto.“
Ima li izlaza?
Postoji mogućnost formiranja stabilnije, šire koalicije, ali za to je potreban politički kompromis. Kurti, međutim, troši vreme pokušavajući da približi vanredne izbore lokalnim planiranim za jesen. Računa da, čak i ako ne ostvari dobar rezultat na parlamentarnim izborima, to može da mu pomogne da se bolje pozicionira na lokalnim, jer je prošli put osvojio svega četiri opštine. Dakle, ovo je više od tehničkog pitanja. U pitanju je nedostatak političke volje da se napravi ustupak, kao što je uobičajeno u demokratskim društvima.
Kurti je najavljivao odlučnu borbu protiv korupcije, ali poslednjih nedelja sve je više izveštaja o aferama u redovima njegove vlasti. Kako to komentarišete?
Kurti je svojevremeno pravio fizičke blokade rada parlamenta upravo zbog tema poput Zajednice srpskih opština (ZSO), tvrdeći da se zalaže za principijelnost i borbu protiv korupcije. Međutim, sada se suočava sa sopstvenim aferama. Najnovija je optužba protiv aktuelnog ministra poljoprivrede u vezi sa skandalom prilikom stavljanja u funkciju fabrike za preradu životinjskog otpada. Pored toga, Kurti je odbio da se odazove pozivu tužilaštva da svedoči u istrazi o državnim rezervama.
Postoji niz otvorenih afera koje nisu razjašnjene. Sve što je urađeno jeste zamena članova upravnih odbora javnih preduzeća, bez ijednog ozbiljnog slučaja koji je procesuiran do kraja. Kurti konstantno vodi rat protiv onih koje naziva oligarsima i protiv medija koje smatra protivnicima. Najavljivao je da će otkriti niz krivičnih dela prethodne vlasti, ali nijedan slučaj nije do kraja dokumentovan, sve ostaje na nivou političkih optužbi i sumnji.
Ipak, bez obzira na unutrašnje političke tenzije obaveze iz dijaloga sa Beogradom ostaju, pre svega ona koja se odnosi na formiranje Zajednice srpskih opština.
Kurti bi najradije ostao na vlasti, ali bez obaveze da sprovede ZSO. Zato i odugovlači, taktizira. S druge strane, ni opozicija ne pokazuje spremnost da preuzme odgovornost, jer su prethodne četiri godine proveli u pasivnom odnosu prema toj temi, čekali su da Kurti padne baš na pitanju ZSO. A on, uprkos svemu, nije pao.
Deluje gotovo kao da postoji neformalna koordinacija između Kurtija i Vučića, da se stvori kriza, pa kontramera, pa nova napetost. Time se dobija na vremenu, a svako pred svojom javnošću prikazuje da brani „nacionalne interese“. Vučić se predstavlja kao zaštitnik Srba, Kurti kao branilac teritorijalnog integriteta i „oslobodilac“ severa. A sve to po cenu odnosa sa strateškim partnerima, što Kurti pokušava da prikrije. Iako se održavaju zajedničke vojne vežbe, činjenica je da SAD već skoro dve godine praktično bojkotuju Kurtija. Nema direktne komunikacije.
U međuvremenu, predsednica Kosova lobira za drugi mandat, opozicione partije deluju slabije nego što bi želele, posebno Demokratski savez Kosova. Demokratska partija je imala nešto bolji pristup, kandidovali su Bedrija Hamzu, bivšeg ministra bez afera, ozbiljnog političara sa kojim je moguće razgovarati. On jasno kaže da je spreman da formira vladu ako Kurti ne uspe. A Kurti? On ne samo da ignoriše opoziciju, već je i otvoreno vređa. Njihove glasače podsećam nazvao je „hajvanima“, što znači „životinja“. Takva retorika ne gradi politički dijalog, već dodatno destabilizuje institucionalni poredak.
Kako u ovakvoj situaciji smiriti tenzije i stabilizovati sever Kosova, posebno kada Srbi tvrde da se tamo ne osećaju bezbedno?
Od početka svog mandata, Kurti je govorio da dijalog sa Srbijom nije prioritet. Međutim, ubrzo se ispostavilo da upravo to jeste glavno pitanje. Iako je redovno odlazio u Brisel, stiče se utisak da su i on i Vučić zapravo održavali krizu, uvek bi se pojavila neka nova mera ili kontrapotez koji bi im koristio za unutrašnju političku sliku. Kurti je počeo da primenjuje mere koje su proizašle iz ranijih sporazuma iz 2015, poput pitanja registarskih tablica i ličnih dokumenata. Najveća pomoć mu je, paradoksalno, stigla od odluke Srba da napuste institucije. Sever je ostao prazan, bez institucionalne kontrole, a tada su prostor preuzele neformalne strukture poput grupe oko Radoičića. Usledile su ozbiljne tenzije i konfrontacije s KFOR-om. Tada je postalo jasno da KFOR mora da preuzme kontrolu nad severom, ako ne i nad čitavim Kosovom.
Kosovo formalno ima suverenitet, ali faktički je on ograničen dok su NATO trupe jedina stabilna izvršna sila. Kosovska policija ima samo delimičnu kontrolu, i to uz dozvolu KFOR-a. Napad u Banjskoj dodatno je pogoršao situaciju. A nakon toga prostor za protest Srba gotovo da više ne postoji. Situacija je daleko od stabilne. Sve se svodi na krhku ravnotežu.
Kako takvu situaciju može da promeni sprovođenje sporazuma i dolazak novog specijalnog izaslanika EU, ako znamo da je dijalog uslov i Beogradu i Prištini na putu na evropskim integracijama?
Suštinski, Briselski i Ohridski sporazumi su samo nastavak i potvrda onoga što je već dogovoreno 2013. i 2015. godine. Ono što nedostaje jeste završni korak, sporazum koji bi precizirao da li će doći do uzajamnog priznanja ili makar do de fakto priznanja, kojim Srbija neće sprečavati Kosovo u međunarodnim integracijama. Sporazumi postoje i njihova pravna obavezujuća snaga nije dovedena u pitanje, čak i ako nisu formalno potpisani. EU je taj dijalog podigla na nivo međunarodnog pravnog okvira i na tome insistira, ti sporazumi se moraju implementirati. Moguće je da će novi izaslanik pokušati da ubrza proces. Još ne znamo kako će to konkretno izgledati, ali je jasno da raste frustracija i u samoj EU. Nemačka, na primer, sve češće zaoštrava retoriku prema Srbiji i nije isključeno da će pokušati da vrši pritisak putem ekonomskih i investicionih kanala. S druge strane, Kosovo je već skoro dve godine pod neformalnim sankcijama. Kurti je propustio šansu da Kosovo postane član Saveta Evrope, jer nije dostavio Ustavnom sudu nacrt ZSO, u skladu sa francusko-nemačkim planom koji je EU u potpunosti podržala.
Na osnovu svega, koliko verujete da će doći do normalizacije odnosa između Srbije i Kosova, odnosno Srba i Albanaca?
Tirana i Beograd mogu da pridonesu pomirenju između Srba i Albanaca, jer ako se pomire Srbi i Albanci balkanska kriza se topi, nema više problema. Kada bi došlo do stvarnog pomirenja između Srba i Albanaca, većina balkanskih problema bi se mogla rešiti, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Možda to danas zvuči kao utopija, ali ta dva pitanja, posebno odnosi između Beograda i Prištine, odnosi između Srba i Albanaca i dalje su otvorena i neophodno je suočiti se s njima.
U proteklom periodu bilo je raznih ideja, od razmene do podele teritorije. Danas, srećom, dominantan trend ide ka slobodi kretanja, otvaranju granica i jačanju regionalne saradnje. Vidimo, na primer, sve veći broj srpskih turista u Albaniji, kao i razmene koje ranije nisu bile zamislive. Međutim, politička nestabilnost i dalje postoji, u Srbiji se ljudi svakodnevno suočavaju s protestima i represijom, dok u Albaniji i dalje postoje ozbiljni izazovi u oblasti vladavine prava. Zato ne mogu sa sigurnošću reći kada ćemo se vratiti nekoj „normalnosti“, ili da li ćemo se uopšte vratiti. Ta normalnost se tiče celog regiona. Pomirenje ne može biti jednostrana inicijativa, ono mora biti zajednički projekat, podržan od svih strana.
Izvor: Novi Magazin
